Ne voli Hrvatsku, voli hrvatske kune!

Novokomponirani antifašizam Đorđa Balaševića

Kad je pao Vukovar 1991. godine, poznati pjevač Đorđe Balašević je u Vukovaru vidio OSLOBODITELJE(?) i uhvaćene USTAŠE(?).  Uplašio se kad je ugledao lica zarobljenih časnih sestara "koja su jedina odavalo predumišljaj"?¹ O svom viđenju srpskog napada na Hrvatsku i Vukovar Balašević je svoje stavove iznio novinaru beogradskog NIN-a 6. prosinca 1991. godine:

"Za to sam da više ne živimo zajedno. Mislim da je reč o dva naroda koji su genetski beznadežno zavađeni. Među njima vlada iracionalna mržnja, koja je nama, koji smo drugačije učeni, tek sada postala jasna, kao što nam je jasno da Jugoslavije nikada i nije bilo, da u pitanju nisu šake ekstremista kako su ih nama predstavljali, već milijunske mase koje se nisu trpele, pre svega na račun religije, koja je pokretač svega toga. Mene je lično, od svih onih scena iz Vukovara, koje su bile monstruozne, najviše uplašilo lice one časne sestre, koja je u celoj toj situaciji bila apsolutno bez emocija. Kod uhvaćenih ustaša, kod oslobodilaca, kod naroda koji izlazi iz podruma s jedne i s druge strane, svuda se videlo nešto ljudsko na facama – mržnja, radost, strah, histerija – sem na tim voštanim licima časnih sestara, koja su jedina odavala predumišljaj."

Mržnja, radost, strah, histerija – svuda se videlo nešto ljudsko na facama, kaže Balašević. Samo kod časnih sestara on na licima ne vidi strah, histeriju, mržnju i slične očekivane osjećaje. Je li Balašević vidio snagu njihova duha koji nadzire osjećaje držeći ih pod kontrolom i u ovom za njih tragičnom trenutku što se njemu učinilo nenormalo? Umjesto očekivane slabost, one snagom duha i vjere pokazuju prisebnost? Neki hrvatski katolik bi bio ponosan na njihovo hrabro držanjem. Kod Jugoslavena Balaševića javlja se strah. Jugoslavija je bila tamnica naroda i njihova luđacka košulja. Balašević se kao komunistički odgojen Jugoslaven probudio u svojoj širokoj jugoslavenskoj košulji ne vjerujući svojim očima da njegov san nije istina. Sav zbrkan i ljut, još uvijek  u svojoj košuĺji, on je kao ogledni primjerak komunistčki odgojenog čovjeka, instiktivno u katoličkim časnim sestrama prepoznao pravog neprijatelja. Više nego ustaše, suprotnost komunističkom materijalističkom duhu  je besmrtni duh časnih sestara.

Na taj način on nesvjesno otkriva pravu bit marksističko-lenjinističko-titoističkog komunizma: izbrisati čovjekov duhovni kod koji mu je Stvoritelj dao, čovjekov besmrtni duh -dušu- pretvoriti u materiju i životinjsku psihologiju koju će krotiti i oblikovati velike vođe marksističko-lenjinističkog komunizma. Balašević sa svoje strane, ili ne može, ili ne želi kontolirati svoje riječi i osjećaje pa kaže da Zagrebu vidi talog koji pjeva njemu neprihvatljive pjesme: "Neprimereno mi je da svi mi, koji smo bili veliki Jugosloveni, sada budemo veliko – nešto drugo. Ne prihvatam ono: morali su da pevaju, naterali su ih. Mene niko nije terao, ali i da jeste, zar bi trebalo da pevam 'ajmo u boj, za narod svoj', kao onaj talog tamo u Zagrebu?“

I Balašević bi išao u boj za svoju domovinu, ali tek probuđen iz marksističko-lenjinističko-titoističkog jugoslavenstva ne zna gdje su njene granice: "ja sam za to da branimo domovinu, kao i svaki relativno rodoljubiv tip, ali neko prvo mora da mi kaže šta je moja domovina. Ne bih voleo da odem u okolinu nekog Đakova, da tamo izgubim uvo ili nogu, pa da mi onda dođe gospodin Karington i kaže da moram da se vratim stotinak kilometara". On ne zna gdje su granice njegove domovine, ali zato zna vrijđati one koji znaju gdje im je domovima i one koji drugačije misle od njega. Slovence naziva "bečkim konjušarima" koje mame "habsburški kavezi".  

Je li slovenski narod 1991. godine težio za slobodom, ili je, kako mu Balašević predbacuje, težio poput tuđeg slug, ili čak životinje za ropstvom u kavezu? Je li hrvatski Domovinski oslobodilački rat rat izazvan iracionalnom mržnjom, ili srpskom agresijom na Hrvatsku? On je shvatio da nasuprot ideologije u kojoj je on odgojen ne stoje šake ekstremista, već milijunske mase, ali ne shvaća da je on pripadnik ekstremističke manjine koja je ugnjetavala većinu, da je mržnja baština njegove manjne, a ne naroda koji se žele osloboditi ugnjetavanja i političkog okvira tog ugnjetavanja. On je shvatio "da Jugoslavije nikada i nije bilo", nije je bilo kao slobodne volje i težnje naroda koji su u nju bili silom natrpani i u njoj zarobljeni, ali nije shvatio da on nema pravo vrijeđati narode koji se bore za svoju slobodu.

Kao što se pjesma može izreći spontano, mogu se i politički stavovi izraziti jednostavno i spontano. Svojim stavovima o iracionalnoj mržnji naroda i religiji kao osnovi te mržnje, Balašević je izrazio osnovu novokomponiranog lijevo-liberalnog anifašitma. Rastakanje religija i nacionalnih država uvjet je da bi svjetska olgarhija ostvarila svjetsku diktaturu svoje antikršćanske "religije" i  jedne svjetske države.

Novokomponirani lijevo-liberalni antifašizam pojavljuje se kao trojanski konj i saveznik svjetske oligarhije protiv vjere, religije i nacionalne države. Poznatog hrvatskog pjevača Marka Perkovića Thompsona antifašisti, globalisti i njhovi kontrolirani mediji napadaju u domovini i inozemstvu: traže zabrane njegovih pjesama i nastupa. Ne opraštaju mu njegove nacionane i vjerske stavove i pjesme. U globalističkoj i antifašističkoj Hrvatskoj Đorđe Balašević se toga ne terba bojati. Može se osjećati kao "zvijezda", možda ne samo pjevačka.

Bilješka:

1. Marcel Holjevac, http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/balasevicu-bar-se-postidi-kada-nas-vidis-ostani-dubre-do-kraja-1112280/   

Vlatko Ljubičić