Srbija i JNA srušile SFRJ

Rješenje jednadžbe srbijanske agresije na Hrvatsku

Nakon svih mojih tekstova, od 1991. do predzadnjeg broja Hrvatskog fokusa o srbijanskoj agresiji na Hrvatsku, red je i vrijeme da tome učinim kraj i nakon svega podvučem crtu pod matematičku formulu toga, pa se više time ne bavim. Bolje da se ubuduće više bavim, recimo, gljivama. Pa ću tako.

Varijable srbijanske agresije na Hrvatsku, bogme i Jugoslaviju

1. SFRJ je bila soc(kom) konfederacija, složena od republičkih država – pustimo „sistem“.

2. Od pet „malih“ i još od, realno, po-velike Srbije koja je imala dvije autonomne pokrajine. Vojvodinu, koja joj nikad nije pripadala, i Kosovo – kao „komad“ tzv. stare Srbije (otpala Macedonija). U obje pokrajine Srbi su bili – manjina, ali pre-dane su Srbiji, tzv. užoj na upravljanje.

3. Osamdesetih,već ranih, krenula je ideološka priprema za neku novu Veliku Srbiju. Do dolaska Slobodana Miloševića na čelo srbijanske Partije, 1986., sve je već bilo gotovo. On je bio tek izabrani „vožd“ projekta.

4. Takozvani „Jugosloveni“, uključivo JNA, koji su znali SVE, „čuvali“ su Jugoslaviju gledajući kako im ju Sloba – ruši. Njima je bilo dostatno to što su prije petnaestak godina „ućutkali Hrvatsku“. Slobu su, iako su sve znali – pustili. Preciznije, zajedno s drugim strukturama zapravo i doveli na vlast, presudan utjecaj generala Nikole Ljubičića, tada Predsjednika Predsjedništva SR Srbije, primjerice. Najprije „pustili“, a koncem osamdesetih JNA mu i predali u ruke. Definitivno u ljeto 1989. po dogovoru Kadijevć-Milošević.

5. Ovome su prethodile tzv. antibirokratske  revolucije, organizirane kao tipični fašistički marševi, fol, zbog Kosova. Najprije „jogurt revolucija“ u Novom Sadu, listopad 1988. Kad je srušeno rukovodstvo Vojvodine, zatim početkom 1989. u Crnoj Gori. Mitingašilo se i po Hrvatskoj, Knin, a beha rukovodstvo je srušeno u aferi „Agrokomerc“. Kad je  po prvi puta u povijesti Jugoslavije „ulica“ srušila jedne, a dovela druge komuniste na vlast, bio je to početak kraja.

6. Nakon što je Srbija početkom 1989. ustavnom izmjenom ukinula autonomije Kosova i Vojvodine Jugoslavije više nije bilo.

7. U svibnju 1990., između 14. i 19. JNA je u cijelosti razoružala TO SRH, oduzela joj je sve, čak i terenska vozila, aute. Bizarno je kako su Gradskom sekretarijatu NO Zagreba ostala samo dva pištolja! Nakon što je Hrvatska koncem 1971. i kasnije „ućutkana“, čak i admiral Branko Mamula to tako formulira, 1990. neposredno prije nego je HDZ preuzeo vlast (30. svibnja 1990.) potpuno je razoružana. Kad se zna da srbijanska TO nije razoružana (Slovenci se uglavnom tome usprotivili) ovo se može uzeti kao prvi akt agresije JNA i Srbije  na Hrvatsku.

8. Prije toga, 13. svibnja jeneaovske i srbijanske tajne službe upriličile su nerede na Maksimiru pod vodstvom udbaškog likvidatora Arkana koji su trebali poslužiti za uvođenje izvanrednog stanja i sprječavanje HDZ-a da preuzme vlast. Nešto se nije „poklopilo“ pa se od toga odustalo, možda dijelom i zbog otpora BBB-ovaca.

9. U kolovozu 1990. iste službe, uz pomoć lokalnih Srba organiziraju tzv. balvan revoluciju, a JNA, general Bajić koji će poslije narediti, ustvari provesti naredbu, raketiranje Banskih dvora, sprječava hrvatsku policiju u zavođenju reda. Poznata akcija „migova“ protiv policijskih helikoptera.

10. I eto nas u rujnu 1990. kad je Srbija postala, i bez referenduma, nova suverena država. Donijela je novi ustav i zapravo se „otcepila“ od Jugoslavije. Jugoslavije sad stvarno više nema – osim što postoji  ostatak njena „teritorija“ za nastavak agresije i proširenje Velike Srbije. Za agresiju takva, suverena Srbija, ima JNA, svoju TO, organizira razne paravojne bande prema četničkoj tradiciji i uzoru, te instrumentalizira i naoružava lokalne Srbe.

Rezultat: Običnim zbrajanjem samo navedenih činjenica, varijabli, pa čak i običnim „zdravim razumom“, a kamo li još i složenijim operacijama, potpuno je razvidno kako su Srbija i JNA srušile SFRJ, pri čemu je tzv. secesiju provela baš Srbija. Ostali, uključivo i Hrvatsku, nisu se imali od čega više „odvojiti“, njima je secesija bila i formalno-pravno nemoguća, već samo spašavati živu glavu. I takva, dakle suverena, „otcepljena“ Srbija napala je Hrvatsku. Nikakav sud, uključivo i Haaški, ne može poreći ove činjenice, ni ovaj rezultat. Ovdje bih tu jednadžbu završio.

Pitanje: Mnogi se, posebno ovih dana, pitaju kako je moguće da je Haaški sud „umočio“ Hrvatsku u rat u BiH, a Srbija ni JNA se nigdje, kao udruženi zločinački dvojac, ne spominju. To prvo, nije točno barem u dva slučaja, Ovčare i Dubrovnika. Drugo, ostao je još taj reziduum Suda koji ima „slučajeve“ Mladića, Karadžića, Šešelja te obnovu procesa Jovici Stanišiću i Frenkiju Simatoviću (Opet nema „junačina“ Srbijanaca, već dva Crnogorca, jedan Srbin prečanin, jedan etnički Hrvat, možda „Jugoslaven“ i jedan SANU-Srbin, četnički vojvoda Šešelj.) Vidjet ćemo kako će sve to teći, jer svi su oni sudjelovali i u agresiji na Hrvatsku, najmanje „doktor Dabić“ (Radovan Karadžić). Nego, kopka me to već dugo, možda Srbija i JNA nisu političko sudski tretirane kao „udruženi zločinački dvojac“ stoga što su zadatak zapravo dobro obavile. Zvoni mi u ušima kako su demonstranti Vuka Draškovića u ožujku 1991., kad je Srbija bila već debelo suverena vikali „Slobo, Sadamme!“. Upotrijebio je, suvereno, zapovijedno tenkove JNA na ulicama Beograda, ali odgovor  na ovo pitanje je previše složen za ovaj članak. 

Mato Dretvić Filakov