IseljeništvoVršidba u Hrtkovcima by HF10/01/2018 Harakova parnjača Teška parnjača u našu avliju skreće, na jendeku ćupriju o’ma stade kršiti, za sobom vuče dreš, težine još veće, svi su zabrinuti kako će se ovo svršiti. Dreš je propao, elevator se navrnuo, stari Harak manevrira dugo, polako, na kraju elevator se ipak nije izvrnuo, a u avliji namještanje strojeva je lako. Sutradan se pali utroba lokomobila, već u ranu zoru iz kotla para šišti, na elevatoru je beskrajna traka vila, preko remenja dreš se vrti, sve vrišti. Sa voza na dreš prvi snop leti sad, desetine ljudi, žena i djece starije, složno započinju vršidbu, težak rad, kad žena na drešu nož u snop zarije. Ona sad uže oko snopa vješto siječe, razvezani snop momak u valjke spušta, prašina je jako gusta, znoj na licu peče, dreš slamu izbacuje, dolje pljevu pušta. Kao tane iz dreša zna zrno žita da skoči, dugi remen lokomobila može i da ubije, zato momak na drešu ima zaštićene oči, a remenu lokomobila prići pametno nije. I požari prijete iznenadnim bljeskom, zato ono staro nepisano pravilo nalaže, blizu da su burad s vodom i pijeskom. Al’ bez bunara nema ništa– djed kaže. Gvozdeno grotlo zrnevlje žita bljuje, džakove manilom veže radnik bosi, djed na kantaru zbraja, plajvaz pljuje, a izmjereno žito u hambar se nosi. Tu dva puna vagona žita mogu stati, kuća naša i avlija najveće su u selu, nekad tako i imanje, morate to znati, i dandanas se to vidi po ovome djelu. Elevator slamu nosi na kamaru visoku, nju najvještiji djenu, sa strane obje, slama za svašta treba, zimi za stoku, za furunu, za Božić na patosu sobe. U mreže mladi sakupljaju pljevu laku, ona za ćerpič treba, zato u pljevaru ide, to je mjesto i za ljubav, zgodu svaku, zaljubljeni baš misle da ih tu ne vide. Lokomobil zviždi, pušta paru, zuji, tu i tamo neki povik, komanda pada, toplo je, glava puca, dreš ludo bruji, ali svatko vrijedno vrši svoj dio rada. Odmor za ručak skoro na gozbu liči, za stolom pedesetak čeljadi toli glad: grah, slanina, krofne i slatki točkići, još čašica rakije, pa se nastavlja rad. Tri dana kod nas vrše i mnogi drugi, zatim će u sljedeći šor lokomobil poći, redovi vozova punih snoplja su dugi, Harakova parnjača ne staje do ponoći. Branimir Miroslav Tomlekin (iz zbirke pjesama Pjesme koje treba spaliti)