Cjelovita kurikulna reforma

Hrvatska je dužna osmisliti autentični pristup reformi obrazovanja

 

 

Obrazovanje mora biti u funkciji raspoloživog bogatstva svake države. Hrvatska je bogata prirodnim ljepotama, vodom i čistim zrakom. To treba pretvoriti u resurs čuvanja prirode i gospodarenja  otpadom kako bi se smanjilo zbrinjavanje smeća.

Željko Mataja

 

Nije li sintagma: „Zrak i voda su besplatni – do čistog zraka i, sve manje, vode bit će sve skuplje doći“ najvrednije čime Hrvatska raspolaže. U situaciji kad opada broj stanovnika, besplatni čisti zrak kvalitetna voda uz prirodne ljepote treba pretvoriti u resurs nacionalnog bogatstva. Jedan od uvjeta je da se optimalno gospodari otpadom koji nije smeće već vrijedan izvor sirovina. To mora biti ugrađeno u sve nužniju reformu odgoja i obrazovanja. 

 

Reforme našeg školstva slične su poštanskoj škrabici u koju su ubacivane ponude osobnih ili inozemnih iskustava, da bi politička opcija najutjecajnije osobe doslovce vodila rat s propalim ponudama o čemu i danas, na neki način, svjedoči sudar Gutenbergove s digitalnom galaksijom. Pritom podržavanje CKR od strane EU nije jamstvo kvalitete. Hrvatska je dužna osmisliti autentični pristup temeljen na materijalnoj osnovi kojom raspolaže. Stoga očekivanja u odgoju i u obrazovanju ne bi valjalo tretirati kao reformu školstva, nego nastojanjem na promjenama koje nude neku vrst nacionalnog konsenzusa.

 

Djelotvornost obrazovne reforme valjalo bi da je osmišljena u duhu koji se odgaja u onome što se zove filozofija života kojom bi građani Hrvatske živjeli neovisno o političkim, vjerskim, nacionalnim i svjetonazorskim uvjerenjima što ponuđena reforma ne nudi. Najveći, a možda i jedini globalni resurs kojim Hrvatska raspolaže su prirodne ljepote koje nam nisu o(p)stale, zbog pameti nego zbog siromaštva. Valjalo bi ih  pretvoriti u nacionalni resurs čuvnjem sličnom Švicarskoj koja uz svoj novac, čuva tuđi u svojim bankama.

 

Sve obrazovne reforme samo u nazivu su imale odgoj koji u praksi nije postojao.  Svi su se školovali bez odgoja kao imperativa discipline, rada i odgovornosti. Ambicijama bez sposobnosti i bez pedagoškog erosa.[1] u pedeset godina prošle države i nastojanjem u sadašnjoj javljale su se koncepcije pod geslom društva znanja, cjeloživotnog obrazovanja i, naravno, neizbježnom brigom za mlade i za bolju budućnost. To su bile onda, a i danas su, floskule zbog sinekura u kojima su svi ostarjeli ostavivši mladima da brinu o sebi i nitko još nije zbog bilo koje, od brojnih reformi, dočekao bolju budućnost.

 

„Bolja budućnost“ ne smije biti obrazovni cilj nego filozofija života ili odgojni imperativ koji se njeguje dnevno i neovisno o političkim strankama, vjerskim ili o svjetonazorskim uvjerenjima. Koliko god djelovalo cinično prema projekcijama CKR-a  kad bi reformom svih reformi odgojnog procesa u Hrvatskom školstvu započeli odgajanjem za gospodarenje otpadom kao nacionalnim interesom mogli bi tek nakon desetak godina dobiti prvu generaciju, nazovimo ju, ekološke „pismenosti“. Izbjegavanje brojnih nesporazuma moguće je inventurom paradigmi koje valja raspraviti. Tako, primjerice, pitanja udžbenika, slobodnog vremena, nastavnih programa, metodoloških pristupa i zanemarivanje odgoja golemi su prostor za čiju kontrolu od same reforme bila bi važnija disciplina provedbe filozofije života u kojoj se od znanja više mora tražiti odgovornost.

 

INVENTURA NASTOJANJA I POJMOVA KOJE VALJA DEFINIRATI

 

Vrtići i druge predškolske ustanove dužne su provoditi isključivo odgojne mjere i zanemariti obrazovne zahtjeve poput učenja nerazumnih, dakle, dječjoj psihi neprimjerenih pojmova. U vrtićima valja nastojati na higijeni koja pridonosi zdravlju i na disciplini koja podučava što je lijepo, a što ružno, što se smije, a što se brani, što je dobro, a što loše, što je korisno, a što je štetno i tomu slično.

Kreativnost i darovitost se ne podučava u školi! Kao što postoje više ili manje daroviti i kreativni učenici, tako jednako postoje manje ili više kreativni i daroviti nastavnici. To je priroda podarila, a drugo je pitanje hoće li učenici imati sreću da im predaje daroviti nastavnik ili će nastavnik imati sreću i dobiti nadarenog i kreativnog učenika za neki predmet, za neko područje. Iskustvo uči da socijalni napredak ne ovisi o darovitim pojedincima; oni odlaze tamo gdje ih čekaju najbolji uvjeti. O tomu svjedoče brojni primjeri iz područja znanosti, sporta i umjetnosti. Naravno, ovisno o mogućnostima darovitima uvijek valja stvoriti ili otvoriti putove njihova napretka, ali ne na štetu podizanja općeg prosjeka.

 

Prosvjetne vlasti su dužne ustanoviti stupnjeve nastavnih programa:

– u osnovnim školama valja ustanoviti jedinstven nastavni program udžbenikom za razredni i predmetni program, što rasterećuje pretrpanu učeničku torbu.

– u srednjim školama valjalo bi ustanoviti a) minimalni obrazovni program za stanoviti broj stručnih škola (frizerske, pedikerske i slične struke); b) optimalni program za stručne škole kao što su građevinske i elektrotehničke; i c) rigorozni program za škole koje traže neupitno znanje iz matematike, fizike i kemije ili iz predmeta društveno-humanističkih disciplina.

– u višim i visokim školama, te na fakultetima  otvoriti mogućnost slobodnog upisa, ali ograničiti, strogo ograničiti, socijalne privilegije koje donosi upis i nastojati ispitnim zahtjevima, doslovce, zaustaviti hiperprodukciju u korist kriterija.

 

Pri tom je netočno, ali je nažalost ideološki oportuno tvrditi da su svi za sve i da je sve za svakoga. Svima sve može i potrebno je da bude jednako dostupno! Selekcijom je jedino moguće odnjegovati visoke domete. Socijalni napredak je moguć podizanjem prosjeka na višu razinu, a ne bavljenje, ne isključivo bavljenje darovitima! Odgoj, lijepo ponašanje, moralne vrijednosti, smisao demokracije, ljudske slobode i stanje duha nije i ne može biti nastavni predmet. To je nastojanje svakog nastavnog predmeta s tim da nedostatna odgojna postignuća od strane roditelja dužna je nadoknaditi obvezna škola.

 

KAKO POČETI?

 

Valja naglasiti da svaki dio, prvo, razredne a kasnije predmetne nastave, mora imati ugrađen smisao čuvanja prirodnih ljepota i poticanje svih mogućih putova ili pravaca njihova pretvaranja u bogatstvo. To je, primjera radi, da se računski zadaci i matematički problemi postave tako da se u njihovu rezultatu može prepoznati korist ili šteta od skupljanja otpada, kao i njihova sortiranja za potrebe reciklaže. Jednako tomu valjalo bi nuditi primjere koji će izračunom zadaće upozoriti na moguću korist ili pak štetu ako se krivo radi ili postupa s onim što bi valjalo, čuvati, gospodariti, štititi ili na drugi način učiniti štedljivim. Nisu li vožnje automobilom ili upaljene žarulje bez potrebe rasipnost energenta? Tko nas upozorava da nema izlaska iz gospodarske krize, ako se u njoj ne ponašamo i ako ne živimo kao da smo u krizi kako u nju nikad ne bi zapali?

 

Primjeri iz kemije davali bi poticaja ako bi nudili spoznaju o posljedicama korištenja herbicida, pesticida ili insekticida. Povijest bi mogla tražiti primjere iz ratova koji su pokazivali da je destrukcija u samo nekoliko minuta ili sekundi uništavala stoljetne zasade. Zadaćnice iz hrvatskog jezika imale bi teme u kojima bi se domoljublje očitovalo prepoznavanjem onih koji svojim štetnim, nesavjesnim i na drugi način neprimjerenim načinom, uništavaju ili su neodgovorni spram onog što je vrijedno čuvati, njegovati, racionalizirati. Znači da bi domoljubi bili oni koji Hrvatsku čine urednom, štedljivom, susretljivom očuvanom od svake destrukcije ili devastacije. Zastave i himna bi bile u službi dostojanstva, a ne plašenja ili provociranja.

 

Bilješka:

 

1. Dr. sc. Željko Jovanović negativni je primjer bez premca.

 

Željko Mataja, prof.