U tuđini tkano

Sve njezino pletivo tkano je u tuđini, ali s mislima duboko zakopanima u domovini

Knjigozori Miljenka Stojića: U tuđini tkano – Malkica Dugeč, Poticaj buđenju, DHK, Zagreb, 2016. – Malkica Dugeč, zapamtila je Drugi svjetski rat, zapamtila je i Domovinski, ali je poglavito zapamtila događaje iz 1971. Zajedno sa suprugom Božom morala je tada iseliti iz voljene Hrvatske u inozemstvo. Skrasila se u Stuttgartu te uronila u kulturni i politički rad hrvatskog političkog iseljeništva. Taj neslomljivi duh još i danas bije u njoj. Ovim svojim novim uradkom pokazala je svu raskoš svog Božjeg dara za pisanje i za pravilan odnos prema životu oko nas. Nije puna čemera i jada, puna je domoljublja koje se želi oživotvoriti. Raspliće niti svakodnevnog života i sjeća se da nas samo dobrota, pouzdanje u Boga i čovjeka može spasiti.

U tri prva ciklusa u knjizi radi se o sonetima, dok četvrti predstavlja pjesme u prozi. Svi oni odaju poseban odnos prema životu na ovoj kugli zemaljskoj. Prvi je najopćenitiji. Malkica Dugeč razmišlja o sebi, svome hodu kroz povijest i vrijeme, o naoko uobičajenim događajima kao što je rođenje dječaka, o mjesecu prosincu koji je molitvom tkan… A mi bismo mogli dodati da je sve ovo njezino pletivo istina tkano u tuđini, ali s mislima duboko zakopanima u domovini. Dokazuje to drugi ciklus.

Naslov mu sve jasno kaže: Soneti za domovinu i prijatelje. Možda će netko odmahnuti rukom pomislivši na patetiku. Ma kakvi, nema nje ovdje. Susrećemo samo ženu kojoj je jasno što je domoljublje i kako se treba odnositi prema narodu iz kojeg si ponikao. Prelazi to pomalo i na treći ciklus kojeg pjesnikinja tka dopisujući se s prijateljem Fabijanom Lovrićem. Propitkuje ona tu od čega smo sazdani, kamo idemo, što nam pjesma znači u životu, kako bi trebalo ugoditi svoje strune. Četvrti ciklus, pak, samom svojom književnom vrstom dopušta i podrobniji govor o svemu, kao što je, recimo, pjesma Prvi izlet hrvatske knjige u slobodu.

Čudo je to iseljeništvo, rekli bismo. Dok su nas ovamo omamljivali svojim lažima i uspavljivali silom, oni su tamo slobodno živjeli, iako su sve znali plaćati i vlastitom glavom. No, nisu se ušutjeli, nisu dopustili da im ukradu slobodu. To je itekakav primjer za sve nas. Uvijek se treba boriti za svoju domovinu i ne čekati da netko drugi to učini umjesto tebe. I ovim svojim djelom Malkica je Dugeč potvrdila svoje visoko mjesto u hrvatskoj književnosti. Nije to uspjela uništiti ni naša peta kolona, koja gura ustranu sve što ne dolazi iz njezinih redova. Nadajmo se da će našu pjesnikinju zdravlje poslužiti i da će nam darovati još ovakvih dobrih uradaka.

Miljenko Stojić, http://www.hrsvijet.net/index.php/kultura/74-knjigozori/49052-knjigozori-miljenka-stojica-u-tudini-tkano