Baba Sarnavka bi sve nas na Mars

Da imam Plenkovićevu moć, za sve one koji dolijeću s Marsa postavio bih mrežu da nam ne dolijeću

Dobro kaže ta Sarnavka: “Da sam ja na mjestu premijera Andreja Plenkovića, Nada Murganić bi odletjela na Mars, a ne samo s mjesta ministrice” (Dnevnik.hr., 11. 1. 2017.). Inače ta, postarija žena, kakve smo ovdje oduvijek „po naški“ zvali „baba“ – navodna je zaštitnica, bit će samo nekih žena i „ženskih prava“. Vidite dokle smo dogurali: jezik hrvatski moram zvati „naškim“, ne može ni „materinjim“, što je i više nego feministički, a „babe“ ne smijem tako nazvati jerbo ih „ostružu“, „okreče“, „zategnu“, „izliftaju“ pa izgledaju k'o curice. Kad bih ih nazvao „curicama“ – e stradao bih zbog – pedofilije. Zatvoren sam, u mreži, samo mi fale lisice, pa da me odvedu. I, usput, likvidiraju. Zbog „verbalnog delikta“ koji se sada naziva  „politička korektnost“, pri čemu ona znači kako većina mora držati jezik za zubima, dok joj manjina urinira po moždinama.

Baba Sanja Sarnavka

Povijesno gledano, ništa novo, uvijek je manjina terorizirala većinu. Samo sad ta „zima“ sve jače steže. Uz sve više osmijeha navodnih „korektnjaka“. Inače, odlična jedna Sarnavka, ma bila što hoće. Kažu, tako priča, fama kruži, kako je mirno gledala dok joj je učenicu, njenu, maloljetnu, a svakako iz njene  škole, mlatio jedan „tvrdi“ i opće poznati „liberal“ i „ljevičar“. Opće poznata je ta priča o kojoj ja znam onoliko koliko je medija pričala, doduše mrvicu više, a mislim, ustvari sam siguran, kako ta gospođa – teško mi je ovo „gospođa“ napisati – Sarnavka zna još i manje o bračnim i obiteljskim odnosima (a ovo dvoje nije identično) u obitelji Tomašević – iz njoj daleke Požege. Ukratko, da sam ja na mjestu premijera Andreja Plenkovića i svih prijašnjih, sarnavke s Marsa ne bi ni silazile na Zemljicu, njezin mali komadić (još) zvan „Hrvatska“. Već ispred Marsa postavio bih neku mrežu da nam te odatle ovamo ne dolijeću, neodvisno kako i s čim odatle „lete“.

Monopolisti mržnje jašu

“To vam je tako u braku. U tim bračnim, osobnim i obiteljskim odnosima, to je dinamika u koju ne mogu ulaziti. Žena vjerojatno ima svoje razloge. To je obitelj, zaista u to ne bih ulazila”, rekla je Nada Murganić novinarima ispred Vlade. (o.a. nakon što se doznalo kako je Mara Tomašević povukla tužbu protiv muža, inače župana.) Dometnula je i da joj je “žao da bilo koja obitelj dođe u ovakvu situaciju da se u javnom prostoru o tome raspravlja”, piše Dnevnik.hr. 11. 1. 2018. Više puta sam pročitao ovu izjavu i nikako nisam uspio razumjeti gdje je pogriješila. Zašto su ju napale ove k'o svrake, uključivio i Jacu, koju smo na ovim stranicama branili kad su noćni „fejsbukači“ domarširali do njene kuće – nastojeći ju istjerati napolje. U gluho, kristalno, doba noći. Ne sjećam se da ju je tada Sarnavka branila. I još ponešto udrugara, partijaša, „liberala“… navalilo na ženu – ministricu usput.

Potpuno je jasno kako je ministrica Murganić progovorila iz svoga dugogodišnjeg iskustva socijalnoga rada u kojemu se sigurno susretala i s problemima, „dinamikom“, u mnogim brakovima. Koliko mi je poznato postoji, zakonski utvrđen i pokušaj mirenja prije rastave. Što će to? Kad već bračna svađa krene trebalo bi ju pustiti do kraja – do istrjebljenja barem jednog, a možda i drugog „partnera“ – štoviše baš to poticati. Ne vidim razloga za postojanje raznih „mirovnih“, „pomirbenih“ vijeća, od onih u HGK, pa nadalje – svi sukobi u društvu, ma zašto i ma kako počeli, trebaju završiti u krvi. Slati nekoga „na Mars“, ostavimo se „poezije“, znači željeti mu smrt, običnu, a ne samo političku. Koliko mi je poznato nit' tamo uvjeta za život, a nit' Hrvatska raspolaže s odgovarajućim „prijevoznim sredstvom“ za put do tamo. Znači, „figurativno“, ministrica bi trebala skončati već ovdje, a medija bi izvijestila kako je „poslana na Mars“.

Danas je svakako najučinkovitije razne društvene sukobe poticati medijski – medija je ionako vampir žedan krvi i po danu i po noći. Lijepa jedna poruka, ispod granice tzv. govora mržnje. Iz Pakla. Ne treba liječiti razne društvene rane, već po njima vrtjeti nožem, soliti ih, po mogućnosti dodavati im uzročnika sepse… Što se pak samog „slučaja Tomašević“ tiče on zasad teče kako to traži „pravna država“.  Sudski postupak protiv župana nije obustavljen, bez obzira na ženino povlačenje optužbi, ne računa se, teče „po sli zakona“, pa će se vidjeti i presuda. Izbačen je iz stranke, isključio se i sam, HDZ tražio od njega da podnese ostavku na položaj župana. On to eto, „silom zakona“, neposredno izabran, ne mora do eventualne zatvorske kazne, učiniti – pa ne će. Što se pak nasilja, uključivo i onoga u braku, nisam primijetio nikoga, pa čak ni „intelektualnog krkana“, kako o nekima, s mržnjom, govori dugogodišnji medijski sijač mržnje Stanković, tko bi  podržavao nasilje u braku, da spomenem samo to. Potpuno je  pritom razvidno kako samo dio mrzitelja okoline, društvene – manjina – za sebe nastoji ostvariti monopol tzv. govora mržnje. Tako bi vladali, bez izbornog legitimiteta, a i „rasturali“ društvo, najvjerojatnije do njegova uništenja. Medija je pritom presudna, ona presuđujue ne osvrćući se na „pravnu državu“, jerbo je ona „država“. Je li itko analizirao koliko mnoge žrtve, ovoga i onoga, i „žrtve „ dodatno stradaju od medijine „obrane“.

Crno nam se piše

Da se ekstremno različito postupa i prema nasilju prema ženama svjedoči i slučaj udovica Domovinskog rata koje su se pobunile zbog njihovog „sprdačkog“, a „umjetničkog tretmana“ u nekom filmu. Nisam „to“ gledao, niti ću, vjerujem im kako su povrijeđene, jer tom rijekom ponižavanja, uvrjeda, ismijavanja… inače plutaju filmovi o „tom“ ratu, kao krepane ribe. Uglavnom ih nitko nije zaštitio, pokušao je njihov nadležni ministar, Tomo Medved, navodno, predlažući da se film ne emitira na HTV-u. Cenzura, vrište mnogi, pa traže i njegovu smjenu. Neka ide u kino, na tržište, kao i onaj HAVC-ov „Mrtve ribe plivaju leđno“ (ne znam o čemu je) kojega je tamo pogledalo osamdesetak gledatelja „ovdje“, a u BiH, odakle je (su) autori još i manje, prema pisanju Jutarnjeg lista. Havconja je u njega uložio ciglih tri milijuna i devetsto tisuća kuna, iz BiH je stiglo još novaca. (Koliko li se samo mladih moglo zadržati ovdje, za te novce i koliko vremena, a da ništa ne rade – samo da ostanu!

Ponekad pomislim, ustvari siguran sam, kako poneki „mladi“ pobjegne „odavde“ i zbog loših filmova, a zbog ukupne medije da i ne govorim, ona ih potiče.) Skinuli ga prikazivači s repertoara odmah, nitko ih ne napada, privatne jedne. A ne bi ga bili skinuli da im HAVC još plati struju, grijanje i vodu za vrijeme prikazivanja, a možda i ulaznice – pa doš'o tko u kino ne doš'o.

Glede povrijeđenih udovica Domovinskog rata mogu napisati samo još dvije rečenice. Još najprimitivnija društva štitila su udovice svojih mladih, nego kakvih nego mladih, ratnika. O kasnijim društvima, njihovoj brizi, ne ću ni pisati – možda tek reći kako se ovdje očito radi o društvenoj de-evoluciji. I još kako ova dva, na prvi pogled različita slučaja, imaju zajednički nazivnik: kopanje još većeg društvenog razdora nego li ga sami „slučajevi“ izazivaju – i zalaganje za novi totalitarizam pod egidom „ljudskih prava“. Da se „jedinke“ ne dosjete prije nego ih se „zbriše“, najprije iz tzv. javnosti, a zatim i – onako. Crno nam se piše, ne bi „na Mars“ ovi totalitaristički „korektnjaci“ samo ministricu Murganić i ministra Tomu Medveda, već većinu. Ustvari SVE koji različito misle.

Tomislav Gradišak