Hrvatski Fokus

Manjine čak ne govore ni službeni perzijski jezik, već arapski, kurdski, belučki ili azerski jezik

 
 
Za nezadovoljstvo prosvjednika u Iranu postoje brojni razlozi. Zemlja trpi zbog korupcije, terora i visoke stope nezaposlenosti mladih. Iransko vodstvo budi dojam da je nakon tjedan dana nemira ponovno uspostavilo kontrolu nad situacijom. Vlada je u četvrtak poslala Revolucionarnu gardu u najmanje tri pokrajine zahvaćene nemirima i time pokazala koliko će ih ubuduće shvaćati ozbiljno. Šef iranskog glavnog stožera Abdorahim Mousavi prijetećim je tonom poručio da su njegove postrojbe spremne čak obuzdati i pomoćnike velikog sotone zvanog SAD“. Režim je očito bio iznenađen brzinom kojom su se širili prosvjedi, u samo nekoliko dana prosvjedi su se proširili na nekoliko gradova, od Teherana do duboke provincije. Ta pobuna odražava duboke probleme Irana koji su i doveli do nezadovoljstva režimom.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2018/01/Iran_Religions_lg.jpg
Nakon što je Teheran sklopio sporazum o nuklearnom programu, Iran se počeo kretati prema naprijed, ali doduše mnogo sporije nego što je očekivala većina stručnjaka i građana. Međunarodni monetarni fond predviđa Iranu za ovu godinu, koja po iranskom kalendaru završava tek 20. ožujka, rast od 4,2 posto. Zahvaljujući sporazumu Iran se oslobodio mnogih sankcija; u jednom trenutku Iran je bilježio čak dvoznamenkastu stopu gospodarskog rasta, za što je uglavnom bila zaslužna veća proizvodnje nafte. No to nije dovelo daleko. Nekadašnje blagostanje iz vremena prije sankcija nije se vratilo.
 
Iako Iran može ponuditi više od samih energenata. „Gospodarska struktura Irana je diversificirana“, smatra Volker Treier, voditelj odjela za vanjsku trgovinu Njemačke industrijske i trgovinske komore. „No s druge strane, mnogo togo je kao kod nas prije pedeset godina. Drugim riječima, industrijski pogoni često su zastarjeli da im nema nade jer bi modernizaciji stale na put stare strukture iz vremena izolacije“, smatra Treier. Međutim, i dalje je najveći problem financiranje. Još uvijek su na snazi američke financijske sankcije protiv Irana; u četvrtak je popisu pridruženo još pet poduzeća. Međunarodne banke prežu od angažmana u Iranu jer smatraju da bi se kršenjem sankcija zamjerile Sjedinjenim Američkim Državama. Mnoge lokalne banke odlučuju se za ulaganja, ali to nije dovoljno za velike projekte. Iranska vlada često ne ulaže u istraživanje, modernu upravu ili nove ceste, već radije sva sredstva usmjerava u svoje ambicije za jačanjem vlasti.
 
„Za Iran, ali ne za Gazu, Siriju ili Libanon“, skandiraju prosvjednici kritizirajući vanjsku politiku. Islamska Republika u međuvremenu se uplela u konflikte u Iranu, Siriji, Libanonu i Jemenu, čak i vojno, za što izdvaja silne milijarde koje nedostaju u drugim područjima. Kada je SAD 2003 slomio Saddama Husseina i tako nehotice eliminirao iransku protutežu, Teheran je dobio slobodu djelovanja. Prvo je rastao njegov utjecaj u Iraku, putem skupih vjerskih i gospodarskih aktivnosti u svetištima u Najafu i Karbeli, zatim putem golemih ulaganja u južnom Iraku i pružanjem pomoći u skupom naoružanju antiameričkim milicijama.
 
Najkasnije od 2012. Iran se je zajedno s Hezbollahom upleo u sirijski građanski rat. Bez vojne pomoći Iranaca i Rusa sirijskog predsjednika već bi pobunjenici bili svrgnuli s vlasti. I nuklearna je politika, neovisno o tome jesu li motivi za to bili vojne ili civilne naravi, progutala silne sume. K tomu, izazvala je međunarodne sankcije koje su u velikoj mjeri naštetili gospodarstvu. Protivnici Irana iza te rastrošne i agresivne vanjske politike kao i iza netransparentne nuklearne politike vide 'master plan': Islamska Republika, koja je deklarirani neprijatelj Izraela, želi svoje naoružanje pomoću kopnenog mosta preko Iraka i Sirije dovesti do granice s židovskom državom. Tome govori u prilog činjenica da Teheran već od osamdesetih godina u Libanonu podupire vojno snažni Hezbollah.
 
Drugi glavni neprijatelj Irana je susjedna sunitska Saudijska Arabija. I taj se konflikt održava na Siriju gdje Saudijci pružaju potporu pobunjenicima koji se bore protiv Assada. U Jemenu su šijitski pobunjenici ustali protiv središnje vlasti. Pobunjenike u Jemenu bombardira koalicija predvođena Saudijskom Arabijom, dok im Iran, potajice, pruža podršku.
 
Mladi ljudi bez posla
 
Sudeći po brojkama Iran stoji dosta dobro: u statistikama se ne krije demografska tempirana bomba; stopa nataliteta je 1,7 što znači da je na europskoj razini (Njemačka: 1,6). Iran dobro stoji i u pogledu obrazovanja: gotovo svi mladi znaju čitati i pisati. Na vodećim visokim učilištima ne predaju se ni umjetnost, ni glazba, već matematika i fizika. Mnogi iranski fakulteti mogu držati korak na međunarodnom planu. No problem zemlje je u tome što apsolventi ne znaju što će sa svojim obrazovanjem: među mladima stopa nezaposlenosti je prema službenim podacima gotovo 30 posto, s time da stručnjaci procjenjuju da je viša za još bar deset posto. Najjači naraštaji tek dolaze, ali nemaju nikakvih izgleda dobiti dobro plaćeni posao, bar ne bez dobrih veza.
 
Prema Indeksu percepcije korupcije, koji Transparency International objavljuje svake godine, Iran je posljednji put bio na 131. mjestu od ukupno 176 – iza Sierra Leonea i ispred Papue Nove Gvineje. Iranci su već naviknuti na to da službenici, liječnici i policajci očekuju mito. No kada uzvikuju „Narod gladuje, a vođa živi kao Bog“, prosvjednici misle na drugu vrstu ubiranja novca koja se odvija u skladu sa zakonom i ne pojavljuje ni u jednoj statistici.
 
U 39 godina postojanja Islamske Republike kler je razapeo razgranatu mrežu vjerskih zaklana, instituta i ureda koje financiraju porezni obveznici. Kolike je razmjere poprimilo „samoposluživanje“ mula, Iranci su saznali tek kada je predsjednik Rohani prvi put objavio proračunski plan. Brojke sadržane u njemu brzo su se raširile putem društvenih mreža: dok se planira ukidanje subvencija, što će cijenu benzina povećati za 50 posto, a cijenu jaja i peradi za 40 posto, povećaju se rashodi u onim segmentima od kojih profitiraju nositelji sustava: vojska, Revolucionarna garda, koju čine najgorljiviji pristaše Chameneija, i milicije Basdish mogu računati na gotovo deset milijardi eura, dakle 20 posto više nego lani. Institut klerikalnog tvrdolinijaša Mohammada Taghija svoj je proračun u deset godina uosmostručio.
 
Ako više od 80 milijuna Iranaca i dalje bude trošilo ovoliko vode, do 2040. desetak od ukupno 31 pokrajine zbog klimatskih bi promjena i nestašice vode mogle postati neprikladne za život, što bi dovelo do masovnog bijega u gradove. Već 2013. ministar poljoprivrede Issa Kalantari upozorio je da „nestašica vode veća opasnost od Izraela, SAD-a ili političkih borbi za vlast“. „Iran će postati neprikladan za život“. Iran svake godine na raspolaganju ima 100 milijardi kubnih metara vode. UN-ovi stručnjaci smatraju da bi potrošnjom većom od 40 posto Iranci prešli crvenu crtu. A Iranci trenutno troše već 110 posto.
 
Mnoge su rijeke i jezera, primjerice jezero Urmia i rijeka Zayandeh u Isfahanu, već presušili, a okršavanje i pješčane oluje sve su jači što ima za posljedice smanjenje uroda. Seljaci zbog toga masovno iseljavaju u gradove. Dodatni razlog za smanjenje raspoloživosti vode je rast stanovništva – od 1979. broj stanovnika se udvostručio, a k tome iranska se poljoprivreda bazira na biljkama koje crpe mnogo vode poput riže i pistacija. Tome valja pridodati i brojne nasipe za dobivanje energije: dok je prije revolucije bilo svega 18 brana, sada ih je 647.
 
Teror i droge
 
Kada nekome u Iranu prijeti vješanje, pod vješalom često stoje separatisti. Političko-militantnih skupina posebno ima među kurdskog i belučkom manjinom. Kurdski Pejak, ogranak PKK-a, i belučka, sunitska Džundula, postavljaju bombe, ali se u pograničnom području upliću i u trgovinu opijumom iz Afganistana. Dio te droge namijenjen je Europi, ali i Iran, kao tranzitna zemlja, sada ima veliki problem s drogom.
 
U Iranu, koji je višeetnička država, središnja vlast mora balansirati interese Perzijanaca i interese manjina: Azera (16 posto), Kurda (10 posto), Lura (6 posto), te Arapa, Beludža i Turmena (po 2 posto). A to im često ne polazi za rukom. Manjine čak ne govore ni službeni perzijski jezik, već arapski, kurdski, belučki ili azerski jezik; neravnopravnost jezika samo je jedno od pitanja u kojem se manjine, primjerice Azeri, osjećaju zapostavljeno.
 
Politički sustav Islamske Republike zapravo je kompromis: vođa revolucije Ajatolah Ruhollah Homeini izborio se 1979. za svoj koncept „vladavine pravnika“ po kojoj zemljom fiducijarno upravlja kler sve dok se spasitelj šijita, takozvani Mahdi, ne vrati na Zemlju. Istodobno, iranski sustav poznaje demokratske elemente poput parlamenta i predsjednika koji se biraju na izborima. Izvršna i zakonodavna vlast djeluju međutim pod okom klera. Vijeće čuvara, koje je podređeno vjerskom vođi, može blokirati kandidate i zakone koji po njegovoj ocjeni nisu u skladu s islamskim vrijednostima. Prema tome, političkom natjecanju postavljene su uske granice. Homeini je u prvom redu onemogućio da buduće generacije obnove sustav iznutra, maršem kroz institucije. To su na svojoj koži osjetile reformske snage kada su 1997. na dužnost predsjednika dovele svog kandidata Mohammeta Chatamija jer su sve njegove inicijative propale zbog veta. A kreiranjem ustava islamski su revolucionari zacementirali status quo za koji su se nekoć izborili. Međutim, na promjene nije otporan samo ustav, već i kadrovi. Neki članovi utjecajnog Vijeća čuvara na dužnosti su još od ranih osamdesetih godina prošlog stoljeća; a njegov predsjednik u veljači će napuniti 91 godinu. U usporedbi s njime vođa revolucije Chameini (78) još je relativno mlad.
 

Tomas Avenarius, Moritz Baumstieger i Henrike Roßbach, Süddeutsche Zeitung

Povezane objave

Nakon demokracije – demografska katastrofa

HF

Tražimo način budućeg ujedinjenja

HF

Liberalizam, ideologija ‘rase gospodara’

HF

Potkožni mikročip za sve? Već ga imamo

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više