Vojvoda Sinđelić na ogulinskom prelu

Možda maksimirska krtica ima veze s bleiburškom očišćenom palubom

Povodom preranog odlaska urednika protuhrvatskog Ferala i sličnih tiskovina, i predsjednik Vlade i Sabora su javno izrazili svoju sućut. Svi oni koji su tragično izgubili živote na Sutjesci, imaju pravo na suosjećanje, sijećanje, komemoracije i slično, ali ne pod pokroviteljstvom Hrvatske države. Sutjeska je i mit i sinonim za Jugoslaviju koja znači negaciju države Hrvatske, kao što i država Hrvatska znači negaciju Jugoslavije. (Davorin Marjan –povjesničar). Ista mjerila trebaju vrijediti i za novinare iz čijih tekstova, makar se oni nazivali kakti humoristički, izvire protuhrvatska mržnja. I moji objavljeni domoljubni i državotvorni tekstovi, zbog kojih su pjenili i skakali na zadnje noge, su redovito završavali u Feralovoj kaka rubrici koja je njegove urednike razotkrivala do kraja, i bila njihovo pravo ogledalo. I ovakvi moji tekstovi su im bili u oku trn zbog kojeg im je život bio crn. Prenijeli su ih iz Hrvatskog lista. (Feral, 30. 11. i 7. 12. 2007.)

Citirao sam Gorana Kotura, koji Splićanin je na Oxfordu diplomirao suvremenu povijest a splitske Hrvate četnike-ljotićevce vidi ovako: „Opredijelili su se za četnike, vjerujući da će se tako boriti protiv okupatora. Ubrzo su se razočarali, i tu se, prije svega, radi o nesretnim ljudskim sudbinama.“ I Miljenko Smoje, dodao sam ja, se zbog borbe protiv okupatora opredijelio za orjunaštvo, jugokomunizam, Miloševića i slično, te sam zaključio, da bez obzira na nesretne četničke i jugokomunističke sudbine pojedinaca, Split je bio i ostao najhrvatskiji hrvatski grad.

U drugom mom tekstu za kojeg nisu niti svjesni koliku su vrijednost prenijeli, piše: Poslije nezaboravne maksimirske pobjede protiv Engleske govorilo se kako je i krtica koja je napravila ono čudesno ispupčenje na travnjaku zbog kojeg je pao gol, je radila za nas. Da, krtica je bila produžena ruka podzemnih hrvatskih snaga, koje su i na ovakav način naplaćivale svoje dugove od velikih dužnika. Ovih dana poslije druge velike i nezaboravne pobjede Hrvatske protiv Engleske na Wembleyu pred 90 tisuća gledatelja pisalo se i o desantu 7 tisuća hrvatskih navijača na stadionu. No treba znati da su naši igrači imali višestruko brojniju publiku od domaćina. Iznad stadiona je lebdjelo, na kvadratičastim krilima, stotine tisuća vatrenih duhova, koji su mnogobrojnim čarter letovima polijetali s podzemnih aerodroma; Tezna, Kočevskog roga, Macelja itd. Tražeći odgovore za težak poraz, domaćini moguće dođu i do OČIŠĆENE PALUBE. Nesretnim ljudskim sudbinama bi smo mogli nazvati i novinare koji, često puta, zbog krize nacionalnog identiteta rade neizmjerljivo štetne stvari. Navijamo za njih i njima slične–, pomažemo koliko je to moguće, ali i oni moraju shvatiti da je puno prirodnije da se oni prilagođavaju nama nego mi njima. U području međuljudskih odnosa nacija je veliki i neuništivi fenomen. U navijanju za svoje nacionalne selekcije na europskim i svjetskim prvenstvima sve odiše nacionalizmom, i to je nešto normalno. Šovinizam i agresivno okupatorski nacionalizam su nenormalni i za svaku su osudu.

Naši SDP-ovci su idejni slijednici onih koji su govorili da se među jugopartizanima treba što više raspirivati mržnja prema protivniku (plemenita mržnja). Svoju najnoviju konferenciju su napravili u Ogulinu, upravo za datum dočeka srpske nove godine, 14. siječnja. Ne znamo je li se diskretno zaorila koja i o vojvodi Sinđeliću, zbog koje pjesme su se na takvim diskretnim sijelima pisale i kaznene prijave od strane titomilicionera, pa je razočarani Srboljub, usred Beograda negodovao. „More, mi ne sme da pevamo Oj vojvodo Sinđeliću, a muslimani slobodno pevaju, Mujo kuje konja po mesecu. Čak i mi sa njima pevamo.“

Žarko Marić