(Ne)očekivana likvidacija Olivera Ivanovića

Kompleksno ubojstvo za neupućene

Medija „odavde“, iz ovoga dijela „regiona“, slabo prati događaje i političke procese „odande“, s njegova juga i jugoistoka – Kosova, Makedonije, Crne Gore pa i iz Srbije. Ta i kako će kad je zabavljena sijanjem mržnje u društvu „ovdje“ na mnogim temama na način da ih pretvori u neoideologiju neototalitarizma. Ono što posije, najčešće neoideološki totalitarizam, baci kao kost u javnost, a kad stigne, većinom slabašni odgovor, ona ga žanje kao – „govor mržnje“. Pojednostavljeno; sve se događa na crti „neoliberali“ („oni“) i „neokonzervativci“ („mi“). Prastari štos, samo nova vremena.

Oliver Ivanović

Nema ona ni vremena, ni prostora, ni znanja , ni interesa za događaje „tamo“, pa se tako slabo snalazi i u jednom nedavnom važnom događaju: ubojstvu srbijanskog, preciznije kosovsko srbijanskog političara Olivera Ivanovića. Ubijen je 15. 1. 2018. u Kosovskoj Mitrovici gdje je živio i politički djelovao zapravo cijeli život. Kako opasno mjesto za život, a o „pod-regionu“ – Makedonija, Kosovo, Crna Gora, dakako i Srbija, da i ne pišem. U Makedoniji vrije, upravo je usvojen zakon o dvojezičnosti na cijelom teritoriju, treba ga samo potpisati predsjednik Ivanov. Ako ne potpiše vraća se u Sobranje, a nakon novog izglasavanja njegov potpis više nije potreban. Traju dramatične rasprave o njenom novom imenu, tko zna kako će pritom proći Aleksandar Makedonski, hoće li ga se morati odreći…

Makedonska pravoslavna crkva zatražila je potporu Bugarske pravoslavne crkve u procesu priznanja samostalnosti, konačnog „otrgnuća“ od SPC-a, koja je što se ovdje ne zna, došla do nje svojedobno kupivši od Carigrada Ohridsku arhiepiskopiju. Crna Gora je za zadnjih parlamentarnih izbora bila „predmet“ pokušaja terorističkog državnog udara radi sprječavanja njena ulaska u NATO. Trenutno traje proces optuženicima za tu „radnju“. Ujedno je i predmet obrade i žestokog napada neke nove fundamentalističke srbijanske „desnice“ za koju je, ne biste vjerovali, sadašnji Aleksandar Vučić „mala beba“. Najsličnija je onom Vučiću iz Gline 1995., za njih Crnogorci naravno ne postoje, a onda se zna što slijedi. Osobito mrze aktualnu vlast, jer da je izvarala Ruse, pa se „upisala“ u NATO. Tinja također i važno pitanje odnosa – pokušaja obnove Crnogorske pravoslavne crkve, odnosno borba za „ukidanje“ tamošnje filijale SPC-a čiji je čelnik „mirotvorac“ Amfilohije.

Prije oko godinu dana pokušano je i ubojstvo Azema Vllasija kao neki oblik unutaralbanskog obračuna. Vllasi je tvrdio kako iza tog pokušaja, u kojemu je bio ranjen, stoji ruski „rukopis“. Zanimljiv je njegov „slučaj“ utoliko što on odavno više ne sudjeluje u politici, bavi se odvjetništvom.

Posebno je zanimljivo stanje na sjeveru Kosova, Kosovskoj Mitrovici i okolici, većinski srpskoj enklavi čiji status je poprilično nejasan, pogotovo ovdašnjoj javnosti. Prema srbijanskom ustavu „Kosovo i Metohija“ je Srbija s tzv. „suštinskom autonomijom“. „Suštinski“ pak Kosovo je neovisna država, a tek donekle „suštinski“ utjecaj Srbija ima; ustvari djelomičnu kontrolu na sjeveru. Realno, tamo je neko trovlašće: Kosova, Srbije i međunarodne zajednice (Amerika, NATO, EU, UN, u manjoj mjeri).

Zanimljiva ličnost

Jedna od važnih tamošnjih političkih ličnosti bio je Oliver Ivanović. Kažu kako je on od pojedinaca i najzaslužniji što su se Srbi uopće i zadržali na tom prostoru. Organizirao neku vrstu otpora na mostu na Ibru, u čemu su mu pomogle francuske policijske postrojbe te 1999. godine i tu zaustavio Srbe, pa i dio onih koji su već bili izbjegli iz južnih dijelova Kosova. Od tada pa do ubojstva politički je aktivan. Do proglašenja kosovske neovisnosti bio je jedan od rijetkih Srba koji je politički djelovao i u Prištini. Od 2008. do 2012. bio je i visoki službenik srbijanske vlade zadužen za Kosovo, državni tajnik.

Godine 2014. je optužen za ratne zločine (albanske vlasti). Sudili mu međunarodni suci te je i osuđen na devet godina zatvora. U žalbenom postupku presuda mu je ukinuta i naloženo novo suđenje. Odsjedio oko tri godine u zatvoru i kućnom pritvoru. Početkom 2017. zapaljen mu je auto baš nekako u vrijeme kampanje za srbijanske parlamentarne izbore na kojima je nastupao sa svojom građanskom listom. Tamo je paljevina auta bilo mnogo i nikad nitko nije pronađen. Srbijanski mediji su ga tada ili napadali ili prešućivali. Napadali su ga i funkcionari SNS-a, a sve za račun jedinstvene „Srpske liste“ za Kosovo koju je podržavala srbijanska vlast.

Nije prošao na izborima, tvrdio je u kasnijim intervjuima prvenstveno zbog zastrašivanja njegovih birača. Žestoko se žalio i zbog raširenoga svekolikog kriminala na sjeveru Kosova, na toj mekoj granici, „ničjoj“ i svačijoj zemlji. Njegovo stajalište o rješenju kosovskog pitanja bilo je na tragu ciparskog slučaja, zamrznutog spora, ali ipak Cipra koji je i takav primljen u EU. Protivio se „davanju stolice“ Kosovu u UN-u, ali i podjeli Kosova. Usuprot tome tvrdio je kako je bilo nepotrebno, čak i štetno, blokirati primanje Kosova u različite športske europske i svjetske asocijacije. Srbijanski šovinisti, poput Šešelja, ali i ostali držali su ga političarom proeuropske orijentacije. Trenutno nije imamo nikakvih uloga u izvršnoj vlasti, ustvari još od 2012. od dolaska na vlast SNS-a. Bez obzira što su ga progonili izgleda kako nije bio neki osobito veliki „trn u oku“ Albancima, što tvrdi i Azem Vllasi.

Kud baš sada, tko i zašto?

Ubijen je na dan početka obnove pregovora Srbije i Kosova u Bruxellessu o implementaciji tzv. Briselskog sporazuma kojega srbijanski radikali smatraju nacionalnom izdajom. Također i na dan početka kampanje za izbore u Beogradu koji se smatraju neobično važnim i odlučnim testom stvarne moći Aleksandra Vučića. Prije desetak dana u Srbiji se zahuktao i tzv. unutarnji dijalog o Kosovu objavom „Apela za obranu Kosova i Metohije“ čiji je prvi potpisnik mitropolit filijale SPC-a iz Crne Gore Amfilohije (o čemu smo ovdje pisali) a koji je Vučiću na čelo stavio biljeg potencijalnog izdajnika. Nekoliko dana prije ubojstva, koje neki drže političkim atentatom, a drugi terorističkim aktom, Sate Department je u jednom izvješću pisao o mogućnosti pojave terorizma na Kosovu. Ovdje treba dodati kako se nedavno pojavila informacija kako je jedan od ISIL-ovih internetskih „glavosječa“ podrijetlom s Kosova, a prije toga kako je uhićen na Cipru izraelski državljanin Moshe Harel koji je navodno bio organizator prodaje ili navodne prodaje ljudskih organa za vrijeme rata na Kosovu.

Ako ga nije likvidirala tamošnja mafija o kojoj je puno govorio, ali i posredno ju dovodeći u vezu s vlašću, barem u smislu njena žmirenja na kriminalne pojave, ako s njom nije imao nikakvih tajnih računa, tko je onda likvidirao Olivera Ivanovića? Neosporno je kako se srbijanska javnost, u kojoj Ivanović baš i nije bio omiljen u službenim medijima zbog njegove likvidacije poprilično uzbudila. Zanimljivo, sad o njemu, skoro sve najljepše, govore i oni mediji koji su ga ili napadali ili češće prešućivali. Potpuno je jasno kako se uzbunila, dosta joj je već tih političkih likvidacija, od Ivana Stambolića, preko novinara Slavka Ćuruvije do Zorana Đinđića, da spomenemo samo njih, a niz kriminal-političkih , poput Arkana, preskočimo. Bez dvojbe, takva atmosfera s jedne strane može štetiti Vučiću, a s druge koristiti – kako bi se izvukao iz „dijaloga“ i pregovora. Slično je i s Albancima, oni se politički muče oko početka rada posebnog suda za ratne zločine koji bi sudio (međunarodni suci) Albancima, pri čemu Srbijanci prvenstveno ciljaju na sam kosovski vrh – na Ramusha Haradinaja (u koaliciji sa „Srpskom listom“) predsjednik vlade, Hashim Thaçi, predsjednik države i Kadrija Veselija, predsjednika skupštine.

Također poprilično opstruiraju tzv. Srpsku zajednicu općina, iako nije sasvim jasno zašto kad se zapravo ne radi o političkom tijelu već nekoj vrsti komunalne samouprave. Vjerojatno zato što za njezinu primjenu žele dobiti više ustupaka, primjerice stolicu u UN-u, makar i pomoćnu za početak, a plaše i ako im Srbi „gurnu nogu“ kroz vrata kako bi ih, budući igraju na vrijeme, jednom mogli i skroz otvoriti. Ipak po svemu sudeći organizator ovoga atentata je ciljao na širi potres, takav koji će se osjetiti u cijelom tom dijelu tzv. zapadnog Balkana. Nepostojeći, a trese se. Tko zna, Rusi naoružavaju Srbiju. Tamo su medijski postali izuzetno aktivni, kako na strani vlasti tako i srbijanskih radikala. Možda je to poticaj Vučiću da izabere jednu od dvije moguće stolice, jer vrijme ide. Ima tu još krakova i tragova, ali i ovi su dostatni. Uostalom čini se kako je ovo ujedno i neki početak, pa ćemo se još vidjeti.

Mato Dretvić Filakov