Hrvatski Fokus
Povijest

Veliki Khorasan

Proteže se preko sjeveroistočnog Irana, sjevernog Afganistana, zapadnog Tadžikistana, te južnih dijelova Turkmenistanai Uzbekistana

 
 
Treba obratiti pažnju da se grad Herat nalazi u Khorasanu, odatle slijedi Tanais pa dalje do Krakova i Jadrana, znači Anti su dali ime tim slavenskim etnosima koji su zatim se izmiješali sa različitim starosjediteljima i osvajačima
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2018/01/horasankhorasan31.jpg
Približne granice regije Horasan (južno od Horezma i Transoksijane)
Veliki Khorasan (perz.خراسانبزرگ; Horāsān-e Bozorg) je naziv za povijesnuregijuodnosno važno kulturološko žarište koje se proteže preko sjeveroistočnog Irana, sjevernog Afganistana, zapadnog Tadžikistana, te južnih dijelova Turkmenistana i Uzbekistana.
 
Ime „Khorasan” dolazi od perzijske riječi Horāsān (hor: „Sunce” + āsān: „srodan” ili „sličan”), dok je najbliži prijevod „zemlja izlazećeg Sunca” (slično etimologiji Japana). Khorasan se ponekad poistovjećivao i s Horezmom (perz.خاورزمین ; Hāvar-zamīn – „Istočna zemlja”).
 
Khorasan u svom užem smislu obuhvaća područja oko gradova Nišapura i Tusa u Iranu, Balh ai Herata u Afganistanu, Merva u Turkmenistanu, te Samarkanda i Buhare u Uzbekistanu. Međutim, zbog kulturološkog utjecaja i povijesnih okolnosti, regija je dobila i svoje prošireno značenje pa joj se ponekad pridružuju i Transoksijana odnosno Sogdijana na sjeveru, kaspijsko priobalje na zapadu, Sistan na jugu, te Hindukuš na istoku.
 
Naširi smisao regija je dobila početkom 2. tisućljeća kada su muslimanski geografi pisali o njenim istočnim granicama u Indiji odnosno dolini rijeke Ind (današnji Pakistan), no prema izvorima od 14. do 16. stoljeća iste granice bile su određene gradovima Kandaharom, Gaznijem i Kabulom (današnji Afganistan).
Tijekom srednjeg vijeka Khorasan i perzijska Mezopotamija bili su dva najvažnija žarišta Velikog Irana, dok su među ostalim značajnijim gradovima bili Gorgan i Damagan koji se nalaze između dviju regija. Brojne dinastije koje su vladale Iranom poput Gaznavida, Seldžuka i Timurida dijelili su svoja carstva na mezopotamsku i horasansku regiju.
 
U današnje vrijeme pridjev „veliki” koristi se za razlučenje šire povijesne regije Khorasan od njenog iranskog dijela pod kojim se podrazumijeva bivša pokrajina (do 2004.) odnosno današnja geografska regija Horasan koja danas približno obuhvaća polovicu područja Velikog Khorasana. Također, Veliki Horasan danas se može definirati i manjim povijesnim regijama čija područja obuhvaća, a to su: Arahozija, Baktrija, Horezm, Sistan, Sogdijana i Transoksijana.
 
Khorasan se kao politički entitet po prvi pojavio tijekom vladavine Sasanida u 3. stoljeću, no njegove su se granice značajno mijenjale u idućih 1600 godina. Kao sasanidska pokrajina, Khorasan se sastojao od najmanje 13 gradova, a to su: Nišapur, Herat, Merv, Farjab, Talokan, Balh, Buhara, Badgiz, Abivard, Gardžistan, Tus, Sarahs i Gorgan.
Najšire granice regija je dobila u vrijeme vladavine kalifa koji su podijelili područje jugozapadne Azije na tri zone: Horasan, Arapski Irak, te Perzijski Irak. Tijekom vladavine omejidskih i abasidskih kalifa Horasan je bio podijeljen na četiri dijela prema pripadajućim najvećim gradovima Heratu, Marvu, Balhu i Nišapuru.
U srednjem vijeku, Khorasan je okvirno podrazumijevao sve iranske teritorije koji leže istočno i sjeveroistočno od pustinje Dašt-e Kavir („Velike slane pustinje”), dok su se njegove krajnje istočne i sjeverne granice mijenjale ovisno o političkim previranjima i upadima raznih osvajačkih plemena.
 
Najvažniji događaj u povijesni pokrajine jest masovna seoba iranskih naroda iz središnje Azije prema jugu u drugoj polovici 2. tisućljeća pr. Kr. s obzirom da ta etnička porodica i dan danas čini većinu stanovništva pokrajine odnosno šire regije. Navedeni događaji opisani su u zoroastrijskoj zbirci Aveste odnosno legendama iz Firdusijeve Šahname”, a brojni povjesničari smatraju da je na širem području Khorasana živio i sam Zarathuštra. U starom vijeku u regiji je bio rasprostranjen avestički jezik, a njen teritorij približno se podudara s drevnom Partijom, satrapijom ahemenidskog i sasanidskog Perzijskog Carstva.
 
Regija Khorasan je od najranije povijesti bila poprištem brojnih oružanih okršaja. Još u starom vijeku vođene su žestoke borbe između iranskih dinastija Medijaca, Ahemenida, Parta i Sasanida protiv skitskih odnosno kasnije i turkijskih plemena, dok je u srednjem vijeku predstavljao i „vrata” prema jugozapadnoj Aziji brojnim ratničkim nomadima iz središnje Azije kao što su bili Seldžuci i Mongoli. Drevni geografi dijelili su Veliki Iran na osam regija među kojima je Horasan bio teritorijalno najveći. Dvostoljetnu arapsku dominaciju u Khorasanu prekida iranska dinastija Tahirida, a nakon njih vladaju iranski Safaridi i Samanidi.
 
Usponom Gaznavida krajem 10. stoljeća započinje razdoblje turijsko-iranskih dinastija među koje se ubrajaju Seldžuci i Horezmijci. Tijekom 13. i 14. stoljeća regijom haraju agresivne mongolske horde Džingis-kana i Timura koje su opustošile brojne iranske gradove, a ponovno nacionalno ujedinjenje nastupa 1500. godine usponom Safavida. Iduća četiri stoljeća Khorasan će prvo obilježiti ratovi između iranskih dinastija Safavida i Afšarida protiv Uzbeka, a zatim i obračuni imperijalnih sila Irana, Ruskog i Britanskog Carstva, te lokalnih afganskih dinastija koji su rezultirali podjelom regije.
 
Khorasan je bio od velikog kulturološkog značaja među ostalim regijama Velikog Irana. Unutar njegovih granica kao i Transoksijane u vrijeme vladavine Tahirida, Samanida i Gaznavida rađala se nova književnost na perzijskom koji je postupno potisnuo partski jezik. U Horasanu su živjeli i neki od najvažnijih pjesnika poput Rudakija, Šahida Balhija, Abu al-Abasa Marvazija, Abu Hafiza Sogdija, te vjerojatno najvažnijih: Rumija (sufijski pjesnik) odnosno Firdusija (autor „Šahname”, iranskog nacionalnog epa).
 
Regija je bila iranskom kulturološkom prijestolnicom do razarajuće mongolske invazije u 13. stoljeću, a igrao je važnu ulogu i u iranskoj znanosti. Avicena, Farabi, Biruni, Omar Hajam, Hvarizmi, Albumasar, Alfragan, Abu Vafa, Nasir al-Din al-Tusi, Šaraf al-Din al-Tusi i brojni drugi iranski znanstvenici dali su veliki doprinos matematici, astronomiji, medicini, fizici, geografiji, geologiji i u ostalim znanstvenim područjima. Khorasanski učenjaci doprinijeli su i islamskoj teologiji, pravu i filozofiji, a među njima se ističu Abu Hanifa, Imam Buhari, Imam Muslim, Abu Davud, Tirmidi, Nasai, Gazali, Džuvajni, Abu Mansur Maturidi, Fahrudin Razi, Zamahšari, itd.
 
Khorasan je prvotno bio drevnim iranskim narodima koji su u 2. tisućljeću pr. Kr. naselili regiju seobama iz arheološke kulture Andronovo (središnja Azija) u Baktrija-Margijanu na jugu. Brojni iranski teritoriji (Airjanem Vedža; „Iranska zemlja”) spomenuti u drevnoj Avesti pripadaju području Horasana.
Perzijanci su bili prva poznata i danas očuvana etnička skupina u regiji (uključujući ostale iranske narode), no njihov udjel u ukupnom stanovništvu smanjivao se doseljavanjem stranih osvajača poput Arapa sa zapada u 7. stoljeću odnosno turkijskih plemena i Mongola sa istoka u prvoj polovici 2. tisućljeća.
Današnje stanovništvo Khorasana je miješanog karaktera: većina su Perzijanci (uključujući Tadžike i Lure), a ostatak čine Uzbeci, Turkmeni, Hazari, Paštunci, Beludži, Kurdi, Arapi, itd. (t.t.)

Povezane objave

Engleski povjesničar o Dubrovniku XIX. stoljeća

HF

Don Mihovil Pavlinović – div iz Podgore

hrvatski-fokus

Eugenija Gjene Vojnović Loiseau – kći Koste Vojnovića

hrvatski-fokus

Načela ili Ustav Hrvatskoga Oslobodilačkog Pokreta

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više