IseljeništvoPamtim by HF24/01/2018 U kući u Hrtkovcima U kući u Hrtkovcima pamtim majku svoju, vidim je kako veselo za Božić mijesi kolače, ili kako brižno, sa sjetom, pakuje torbu moju i, ispraćajući me na daleki put, potiho plače. U kući u Hrtkovcima pamtim svoga bâbu, vidim ga kako se brije, žuri, vezuje kravatu, samo o povijesti, sve druge teme su tabu, priča meni, kao da smo već u školi na satu. U kući u Hrtkovcima pamtim tetku Terezu, vidim je kako u avliji čisti lišće suho, opalo, kako baš svako veče na kapiji namiče rezu, a meni tepa da ću uvijek biti njeno luče malo. U kući u Hrtkovcima pamtim i strinu Milju, vidim je kako se u sobi pred raspećem moli, sina joj jedincanema, pali vrh na svijeće fitilju, i umjesto njemu meni šal plete, a duša je boli. U kući u Hrtkovcima pamtim i strica Pēpu, vidim ga kako naša dva konja timari u štali, lagano češlja njihovu crnu, dugu grivu lijepu, i meni uvek uz osmeh dobacuje nešto u šali. U kući u Hrkovcima pamtim i djeda Maraša, vidim ga kako na šoru sjedi na velikoj klupi, pozdravlja tako što po njoj lako štapom lupi, a meni priča kako je bila velika obitelj naša. U kući u Hrtkovcima danas više nikoga nema sve sam svoje drage iz nje sahranio odavno, sad se i meni ista sudba sasvim blizu sprema, nestat će tako jedno stablo staro i vrijeme slavno. Branimir Miroslav Tomlekin (iz zbirke pjesama Pjesme koje treba spaliti)