Fotografije s terenskog rada u selima

Etnografski opus fotografa Dragutina Karla Stühlera

Etnografski muzej Split se 2008. godine upustio u prvi projekt digitalizacije dijela svoje fototeke. Radi se o projektu Digitalizacija fotografija i negativa Etnografskog muzeja Split realiziranoga u okviru Nacionalnoga programa digitalizacije arhivske, knjižnične i muzejske građe (2006) kojim je predviđena provedba projekta Hrvatska kulturna baština u razdoblju od 2007. do 2009. godine. U prvoj fazi Projekta digitalizirane su fotografije/negativi splitskog fotografa Dragutina (Karla) Stühlera.

U fototeci Muzeja pohranjeno je ukupno 1550 fotografija koje pripisujemo Stühleru. Iste se nalaze na različitim podlogama: papir, staklo, plastika (film). Po završetku prve faze Projekta digitalizacije Sühlera Muzej se opredijelio za pohranu i pristup ovom sadržaju u informacijskom sustavu ustanove. Sadržaj je na portalu Hrvatska kulturna baština zastupljen u osnovnim informacijama i upućivanjem na mrežne stranice ustanove. Od navedena dva osnovna cilja digitalizacije (zaštita izvornika i omogućavanje pristupa njegovim digitalnim inačicama), prvi je ispunjen u cijelosti, a drugi tek djelomično.

Dragutin (Karlo) Stühler (1886.-1954.) bio je najrenomiraniji splitski fotograf u međuratnom razdoblju. Došao je iz Rumunjske, nakon fotografskog školovanja i šegrtovanja u Beču, i otvorio 1921. godine u Splitu fotografsku radnju u Hrvojevoj ulici. Najviše se bavio terenskom fotografijom (za razliku od ostalih fotografa koji su se pretežno bavili atelijerskom fotografijom). Posvetio se fotografiranju veduta Splita i njegovih umjetničkih spomenika, u čemu je postigao najvišu profesionalnost i tehničko savršenstvo. Radio je za muzejsko-galerijske ustanove u Splitu i ostale znanstvene i turističke ustanove (Arheološki muzej Split, Konzervatorski zavod u Splitu, Etnografski muzej Split, Arhiv za propagandu Jadrana…), snimao turističke, folklorne i povijesno-umjetničke fotografije za izdanja Jadranske straže, Arhiva za propagandu Jadrana, te za druge domaće i strane publikacije.

Većina Stühlerovih fotografija za koje je jasno utvrđeno autorstvo i koje se čuvaju u Etnografskom muzeju Split nastale su prilikom takozvanog terenskog rada u selima i manjim naseljima srednje Dalmacije koje je posjećivao zajedno s muzejskim stručnjakom. One uglavnom pripadaju vremenu njegovog angažmana kao honorarnog fotografa u ovoj ustanovi od 1949. do 1954. godine.
 

Ovom izložbom želimo predstaviti i time naglasiti dosada gotovo nepoznat etnografski opus fotografa Stühlera kojega poznajemo uglavnom po snimkama grada Splita i nepokretnih spomenika kulture u Dalmaciji. S obzirom na raspoloživu građu i trenutne muzejske mogućnosti odlučili smo se na koncept izložbe prema temama koje su zapravo četiri prostorne i izložbene cjeline. One su određene naslovima: seljaci u Dalmaciji, svagdan i blagdan, fragmenti prošlosti, te krajolici i vidici. Osim treće cjeline koja sadrži uvećane detalje starijih grafičkih prikaza Dioklecijanove palače u Splitu, ostale fotografije nastale su na terenu u razdoblju od oko 1930. do 1953. godine na području srednje Dalmacije.

Seljaci u Dalmacijiprikazani su kao pojedinačne figure ili grupni prikazi ljudi u tradicijskoj  odjeći, najčešće smješteni u karakterističnom ruralnom okružju. Pored vjerodostojnog iskaza o narodnoj nošnji, naročito onoj svečanoj koja se oblačila u posebnim prilikama, fotografa zanimaju karakterne crte ljudi koji su rođeni u dalmatinskom kršu i koji u njemu žive. Otkriva ih u nekim kretnjama i pozama, položajima figura i njihovim međusobnim odnosima, te u crtama i izrazima lica. Dok ih hvata kamerom neki od njih svjesni čina fotografiranja nastoje zauzeti određeni stav i izraz. Štoviše, neki zapravo poziraju i upravljaju pogled prema objektivu. Češća je situacija neke spontane kretnje ili radnje u kojoj tek pojedinci znatiželjno vire u fotografa, dok drugi zanemaruju posebnost situacije. Njihov izraz u pravilu je dvojak, ponekad ozbiljan i distanciran uz određenu dozu suzdržljivosti, no katkad vedar i srdačan, naročito kod mladih djevojaka i žena. Stühler nam prikazuje dalmatinske seljake koji su svjesni interesa kojega pobuđuju kod promatrača iz grada, ali i socijalne distance. Danas možemo reći da su to ljudi koji su bili nositelji posljednjih ostataka još uvijek žive, gotovo samodovoljne i nepatvorene tradicijske kulture. 

Druga izložbena cjelina nazvana svagdan i blagdan predstavlja Stühlerove fotografije kojima bilježi svakodnevne poslove i prizore tipične za tradicijski način života, te okupljanja i svečanosti povodom blagdana u Dalmaciji. Od fotografija gospodarskih poslova većina ih se odnosi na ribarstvo. Iznimna je jedna fotografija unutrašnjosti mlina koja je jedini sačuvani prikaz interijera. Također su rijetke i fotografije tradicijske arhitekture. Mnogo je više prizora trgovanja koji se odvijaju svakodnevno na otvorenim tržnicama (pazarima) ili u sklopu nekog godišnjeg blagdana vezanog uz proslavu sveca zaštitnika koji se slave i danas. Primjerice, to su scene vezane uz sajam na Malu Gospu u Solinu ili Gospu Rožaricu u Kaštel Starome. Na tim fotografijama možemo vidjeti nešto drugačiju ponudu prodajne robe nego što je danas. Svojom svjetovnom stranom blagdani su također bili prilika za zabavna druženja. Na ovim fotografijama možemo pronaći prizore okupljanja i izrazito kićene svečane nošnje, primjerice one koju nose grobari – čuvari Kristova groba u Vrlici ili alkarski vojvoda u Sinju. Pored spomenutih fotografija iz ruralne Dalmatinske zagore možemo vidjeti i gotovo svakodnevne prizore puka iz priobalnih naselja i gradova, pa tako i prodaju drva ili stare teretne brodove u splitskoj luci. Ukratko, ove fotografije predočuju nam tradicijski život u Dalmaciju kroz prizore težačke svakodnevice i pučkih svečanosti.

Fotografije koje prikazuju život puka u prošlosti unutar zidina Dioklecijanove palače u Splitu čine zasebnu izložbenu cjelinu, jer su s jedne strane Sühlerov uradak, a s druge potvrđuju vezu između etnografskog muzeja u Splitu i Dioklecijanove palače. Naime, danas se  u najbolje sačuvanom južnom dijelu palače nalazi Muzej, pa je tako i ova izložba priređena u prostoru u kojem dominira blagovaonica cara Dioklecijana (triklinij). Treba istaknuti da su ove fotografije zapravo presnimljeni detalji starijih grafičkih prikaza objavljenih u knjizi Roberta Adama o ruševinama Dioklecijanove palače u Splitu iz 1764. godine, te iz putopisa Put po Istri i Dalmaciji L.F.Cassasa (uredio Joseph Lavallée) iz 1802. godine. Surađujući s etnografskim muzejom i tadašnjim ravnateljem Tončićem, Stühler je 1930. i 1933. godine fotografirao oko četrdesetak detalja ovih grafika na kojima su prikazane skupine figura, te ih uvećao. Tako je od takozvane štafaže načinio likovne prikaze koji mogu egzistirati samostalno, odnosno od sporednih scena i dodataka arhitekturi palače izradio je pojedinačne fotografije. One mogu poslužiti pri istraživanju starijih odjevnih oblika, ali i posebnih djelatnosti i predmeta koji su se koristili, imajući na umu da se zapravo radi o klasicističkim prikazima antičke arhitekture i svakodnevice iz druge polovice 18. stoljeća.

Grupa fotografija koja predstavlja Stühlerove pejzaže iz Dalmacije bliska je panoramama i vedutama Splita i drugih jadranskih naselja od kojih su neke bile objavljene u časopisima i time pripadaju najpoznatijem dijelu njegova rada. No, dok su tu bile češće vizure Splita i drugih naselja koji sadrže neki arheološki ili umjetnički spomenik ovdje su ljudske figure poput baštine integrirane u okružje, pa doprinose ukupnom ozračju. To su krajolici iz unutrašnjosti Dalmacije i njenoga priobalja s morskom obalom ili rijekama na kojima se protežu odrazi mirne vodene površine. Čest je motiv  vezanih brodova sa slikovitim jedrima ili puteljci koji vode uzvisinama i kamenim kućama stopljenim s kraškim pejzažom. To su predjeli smiraja u kojima ljudi tiho rade svoje uobičajene poslove i u kojima su sjedinjeni s pomalo surovim, ali lijepim okružjem. Ovdje se vidi kako je Stühler prepoznao sinergiju prirode i čovjeka kao svojevrsnu tradicijsku vrijednost, te anticipirao neke aspekte danas aktualnog pojma nematerijalne kulture. 
 

Izloženi radovi dio su bogate muzejske fototeke karakteristične po etnografskim temama i motivima, koja sadrži neke primjere visoke fotografske vrsnoće. Najčešće nismo ni svjesni bisera koji se skrivaju u muzejima čije bi poslanje prije svega trebalo biti prezentacija fundusa. To se posebice odnosi na onaj dio koji je kao i fotografija sklon brzom propadanju materijala. Ako se za fotografiju može reći kako je došla iz mraka u kojem ponovo može lako nestati onda ova izložba želi biti zraka svjetlosti koja će obasjati Stühlerovu bogatu ostavštinu.

Iako predstavljene Stühlerove fotografije imaju prvenstveno dokumentarnu vrijednost, što je bio neposredan povod njihovog nastanka, ono što je ostalo nakon njegovog terenskog snimanja danas je više od informacije ili dokaza o zabilježenom. Izložene fotografije nisu samo deskripcija viđenog već interpretacija koja upućuje na poseban odnos prema onome što prikazuju. Njihov autor nedvojbeno je bio sklon ljudima koje je susretao na terenskim obilascima, pa ih je tako i predstavio kao srdačna, radišna, spontana i društvena bića izrasla iz prirodnog okružja koje je uvijek prikazivao iz posebno zanimljivih vizura. Time se njegova osobna predispozicija uskladila s općom i vizualnom kulturom vremena i sredine u kojoj je djelovao, obilježene izrazito pozitivnim odnosom građanstva spram takozvane narodne kulture.

Zbog svega toga izložene fotografije nisu samo svjedočanstvo o onome što prikazuju obogaćeno kvalitetom prošlosti, već se odlikuju i kreativnom interpretacijom prikazanog u smjelim kadrovima i zanimljivim kompozicijama s finim odnosom svjetla i sjene. Osim što svjedoče o najvišoj razini stručne osposobljenosti one se ističu visokim stvaralačkim dosezima te potvrđuju Stühlerovu pripadnost vrsnim splitskim fotografima 20. stoljeća. Usto pružaju jednu novu vizuru njegova stvaralaštva koja ga posebno otkriva i promovira kao jednog od najboljih hrvatskih fotografa etnografske baštine, što je i bio cilj ove izložbe. 

Nives Matijević