Italija izložena fiskalnom ratu EU-a

Francusko-njemačka ideja kako Italiju staviti u kavez

Jedna tema opsjeda europske čelnike: kako prisiliti Italiju da smanji svoj javni dug, po bilo koju cijenu (za Italiju). Prvo smo imali non-paper Wolfganga Schaublea, a sada paper 14 ekonomista okupljenih oko Merkel i Macrona. Čitati ga je kao put u nestvarno. Počinje zapravo ispravno, ocjenjujući europska proračunska pravila zapetljanima, arbitrarnima i pro-cikličkima. Nažalost, prijedlozi koje nudi još su ekstravagantniji, parcijalniji i destabilizirajući, usmjereni isključivo tome da ucijene Italiju. Kad bi se primijenila, vjerojatno bi destabilizirala tržišta. O rastu i zaposlenosti nema spomena. Keynes nije postojao.

Paper strijemi jačanju fiskalne discipline u zamjenu za pokoju „podjelu rizika.“ Ali nema zabune, zemlje s visokim dugom moraju imati više discipline i manje risk sharinga od ostalih, ni u kojem slučaju ne mogu imati koristi od pravila. Dokument pokriva tri teme: bankarsku uniju, proračunska pravila, institucionalni okvir. Ovo posljednje, u biti, sastoji se u efikasnoj podjeli uloga između Komisije i Eurogrupe (savjet ministara financija) na tužitelja i suca u kršenjima procedura, uloga koje su trenutačno previše predmeti političkih izbora. Francuska je nažalost odavno napustila ideju da se od Eurogrupe napravi koordinacijsko mjesto fiskalnih politika koje potiču rast. Zna se što je bilo s bankama: stvaranje jednog europskog osiguranja depozita nakon što je stvorena bankarska unija, koja već predviđa nadzor i procedure za rješenje zajedničkih bankarskih kriza (famozni bail-in), podređeno je uništenju od strane banaka (čitaj talijanskih) državnih obveznica i nenaplativih potraživanja (pod prijetnjom sankcijama). Ovdje paper zaboravlja kako su tijekom 2011. i 2012. talijanske banke bile potaknute da angažiraju likvidnost Europske središnje banke kako bi preuzele talijanske državne obveznice kojih su se rješavale francusko-njemačke banke, a kako ne bi došlo do sloma eura. Da je Europska središnja banka prije intervenirala, to se ne bi dogodilo. Jednako tako se zaboravlja da su nenaplativa potraživanja u velikoj mjeri posljedica politike štednje, ali i na zastrašujući rast spekulativnih obveznica koji prijete njemačkim i francuskim bankama, kako je u prosincu dokumentirala Talijanska središnja banka.

U svakom slučaju radi se o destabilizirajućim mjerama po javni dug i talijanske banke. A što se tiče obećanog jamstva za (vaše) depozite, europsko osiguranje intervenirat će samo ako bankarska kriza u jednoj ili više država iscrpljuje kvotu zajedničkog osiguravajućeg fonda koji je u njihovoj nadležnosti (a koje su iste uplatile, putem „premija osiguranja“ u skladu s rizikom države), dakle jedna podjela rizika ograničena na sistemske krize.

Upravo u fiskalnom dijelu nestvarnost daje najbolje od sebe. Ovdje se predlaže da se ravnoteža proračuna (namještenog prema ekonomskom ciklusu s dosta arbitrarnim pravilima) zamijeni ciljanim rastom javne potrošnje usklađene s dugoročnim rastom BDP-a, ali manje ovog zadnjeg u zemljama s visokim dugom kako bi polako uskladile odnos duga i BDP-a. Mrkva se krije u činjenici da je trend fiksiran za potrošnju unaprijed određen, tako da ne bi bilo (daljnjih) rezova u niskim razdobljima ciklusa. Sam Bog zna koliko arbitrarnosti bi bilo u izračunu dugoročnog rasta BDP-a. Povrh toga, kejnezijanska analiza sugerira kako javna potrošnja pridonosi navođenju BDP-a. Ako manje raste, manje će rasti i BDP (a time i fiskalna zarada, smrtno otežavajući namještanje financija). Eto nas na uobičajenom Sizifovom zadatku. A ako bismo prekršili (novo) pravilo, morali bismo financirati potrošnju izdajući obveznice druge lige (junior bond) na koje bismo plaćali veće kamate.

Logika kažnjavanja doseže svoj maksimum u schaubleovskom principu prema kojemu bi svaka financijska pomoć od strane fonda za spašavanje država, ESM-a (European Stability Mechanism), pomoć koja bi se mogla pokazati neophodnom u slučaju da za neku od država postane prohibitivno refinancirati svoje dugove na tržištu po prihvatljivim kamatama, bila podređena restrukturiranju duga (koje bi produžilo vrijeme otplate i ako je potrebno poništilo jednu kvotu, na primjer onu koja se odnosi na gore navedenejunior bondove).

To znači da bi, pod prijetnjom restrukturiranja duga, tržišta bila ta koja bi bdjela nad fiskalnom stegom država s visokim dugom namećući više kamate, bez potrebe da primjenjuju sankcije, što je politički složena operacija. U perspektivi uklanjanja zaštitnog kišobrana Europske središnje banke ova reforma izložila bi tržište talijanskih obveznica. Ca va sans dire, kako bi, s druge strane, države koje su dokazale svoju fiskalnu vještinu bile nagrađene i imale bi bezuvjetan pristup ESM-u kako bi se mogle nositi s, vjerojatnim, povremenim rastom kamata na njihove državne obveznice te uz pristup povoljnijim kamatama na zaduživanje koje nudi fond. Europa je tu kad je najmanje trebaš. Mrkva je u formiranju posebnog (malog) fonda kojem bi mogle imati pristup zemlje u kojima nezaposlenost prelazi određene postotke. Podrška je međutim jednokratna, dakle nije usmjerena borbi protiv strukturalne nezaposlenosti, i dostupna je samo zemljama koje strogo slijede pravila. U neskladu s risk sharingom, kontribucija fondu će biti veća za one zemlje koje će mu se vjerojatno obratiti. Kako je jedan od eksponenata stranke Slobodni i jednaki (Nicola Fratoianni u Huffingon Postu) mogao zaključiti da dokument predlaže nadilaženje europskih ograničenja nije poznato, i samo je još jedan dokaz kako surealizam dominira raspravom o Europi.

Sergio Cesaratto, Il Fatto Quitidiano, Italija