Nikad riješeno kurdsko pitanje

Dokle će Kurdi biti – vječni gubitnici?

U svijetu živi između 30 i 45 milijuna Kurda koji često sebe opisuju kao „najveći narod bez vlastite države“. Devedesetih godina borci PKK-a, koji je uvršten na popis terorističkih grupacija, otvoreno su tražili vlastitu državu. U međuvremenu su prigušili ton i sada govore o demokraciji i pravima na samoodređenje. No još uvijek Kurdi sanjaju o vlastitoj državi. Taj san ujedinjuje Kurde u Turskoj, Siriji, Iraku i Iranu. To je zapravo razlog zbog kojeg je turska vojska tijekom vikenda svojom ofenzivom protiv kurdskog YPG-a, koji je pružao potporu SAD-u u borbi protiv Islamske države, napala pokrajinu Afrin na sjeveru Sirije u kojoj žive Kurdi. Izričiti cilj operacije bio je spriječiti nastanak kurdske države u Siriji. Službeno, po riječima premijera Binalija Yildirima, operacija 'Maslinova grančica' trebala bi omogućiti uspostavu tampon-zone široke 30 km.

Turska vojna ofenziva samo je najnovije poglavlje jedne duge priče o patnji. Čini se da su Kurdi osuđeni na to da ostanu vječni gubitnici krvavih borbi za vlast na Bliskom istoku. Nakon Prvog svjetskog rata nisu iz Turske bili deportirani samo Armenci, već i brojni Kurdi. Pa i na područje današnje Sirije, zbog čega u Afrinu postoji velika kurdska zajednica. I u Iraku bi kurdski ustanci od šezdesetih godina prošlog stoljeća uvijek bili ugušeni u krvi. Sve dok Sadam Hussein Kurde kod Halabdža 1988. nje bombardirao bojnim otrovima, nitko se na Zapadu na to nije pretjerano obazirao.

Mnogi Kurdi smatraju su potomcima Meda, indoiranskog naroda iz pretkršćanskog doba. Ali jesu li Kurdi nacija? Kurdi su dugo živjeli u klanskim društvima, podijeljeni u plemenske grupe koje su čak govorile različitim jezicima. Tek krajem 19. stoljeća šeik Ubeydallaha počeo je govoriti o pravima Kurda na vlastitu državu zbog čega su ga vojno porazili i Turci i Iranci. Njegovi zahtjevi oživjeli su ponovno nakon Prvog svjetskog rata kada se činilo da bi se nakon sloma Osmanskog carstva i mogla raspasti oslabljena Turska. U revidiranom Ugovoru iz Sèvresa (1920.) pobjedničke sile zajamčile su Kurdima pravo na samoodređenje. Dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća bilo je kurdskih ustanaka, no utemeljitelj turske države Atatürk uspješno ih je ugušio. On je želio stvoriti Tursku kao sekularnu, centralističku nacionalnu državu, što se naravno kosilo s interesima lokalnih kurdskih vođa.

Nacionalni identitet u modernom smislu te riječi Kurdi nisu mogli razviti. Kurdi su uvijek prosvjedovali protiv vlada država u kojima su živjeli. Ali to nisu bili nacionalni pokreti, već pitanja plemena kada bi se njihovi članovi uspjeli dogovoriti. Vlastiti identitet Kurdi su razvili tek nakon gerilskog rata PKK-a koji se pojavio sredinom osamdesetih godina. Njihova oružana borba i posljedično okrutno postupanje Turske stvorili su idejne vrijednosti u narodu, kako je to formulirao lider PKK-a Delil Karacocan.

Kolektivni identitet Kurda zapravo je posljedica njihovih krvavih žrtava u borbama s Turcima, Iračanima, Sirijcima, ili IS-om. Devedesetih godina u sjevernom Iraku Talabanijevi Kurdi borili su se protiv Barzanijevih Kurda, a te obje grupacije borili su se protiv PKK-a, koji je pronašao sklonište na planini Kandil. Danas to više ne bi bilo zamislivo. Borci PKK-a iz Turske i sjevernoiračke pešmerge pomagali su opkoljenim sirijskim Kurdima u Kobaneu kada im je IS prijetio istrebljenjem. Postupno se Kurdi počinju osjećati kao narod. No kurdsko društvo i dalje je izrazito podijeljeno. Gotovo polovica turskih Kurda, koji su uglavnom pobožni muslimani ili tolerantniji aleviti, skloniji su turskoj državi negoli radikalnom PKK-u. Osim njihovih vlastitih rivaliteta najveći problem kurdskog identiteta bila je činjenica da je ta „nacija“ bila podijeljena na četiri postojeće regionalne sile. Na sjeveru Irana postoji autonomni Kurdistan, koji doduše nije neovisan o Bagdadu. U sirijskom građanskom ratu na sjeveroistoku zemlje etablirala se kurdska protodržava. U ratovima protiv iračkog diktatora Sada,a Huseina kao i kasnije protiv IS-a Kurdi su stekli vrijednu kartu: povjerenje SAD-a. Činilo se da se nazire povijesna prilika za osnivanje kurdske države.

Ali Irak nije više toliko slab kao što je nekoć bio. Kada je vodstvo sjevernoiračkog autonomnog područja Kurda 2017. održalo referendum o neovisnosti, posljedica toga bila je invazija iračke vojske. A regionalna sila Turska još jednom pokazuje da je spremna i na drastične korake. Ostaje za vidjeti kako će se ponašati Amerikanci. Sve do nedavno Amerikanci su najavljivali osnivanje kurdske granične postrojbe. Reakcija na to bio je ulazak turske vojske u Afrin. Otada se u Washingtonu granična postrojba ne spominje.

Boris Kalnoky, Die Welt