Primjedbe i prijedlozi vezani uz domenu Komunikacija i jezik
Akademik Igor Fisković, HAZU i Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Kurikul nastavnoga predmeta Likovna kultura i Likovna umjetnost – recenzija
Prema dosadašnjim reakcijama na prijedlog reforme osnovnoga i srednjega obrazovanja evidentno je da postoje opsežne zamjerke i da je neophodna šira rasprava. Zato bi valjalo uvažiti poziv Matice hrvatske našoj Akademiji (HAZU) za donošenje zajedničkih stavova, a u to uključiti i Akademiju likovnih umjetnosti kao i Odsjek za povijest umjetnosti Filozofskoga fakulteta – institucije na kojima se izravno obrazuje nastavnički kadar za dano područje.
Marko Alerić
Sa završenom pak karijerom sveučilišnoga nastavnika povijesti umjetnosti ovdje mogu dati tek neke kraće primjedbe na kurikul s obzirom na iskustvo rada sa studentima koji su povijest umjetnosti izabrali za svoj životni poziv te upisali i prošli taj studij. Naglasio bih da su kompetencije koje su oni mogli steći do diplomiranja neodvojive od razumijevanja evolucije govora oblika, što znači vrlo konkretno poznavanje kontinuiranih stilskih gibanja. Na toj osnovi nema dvojbi da je stil u povijesti umjetnosti ključan pojam, a likovnost baza svih vrsta umjetničkoga izražavanja kao i grana umjetničkoga stvaralaštva, razumijevanju kojih je nastava usmjerena. U tome smislu i oko dvojbi koje je istaknuo prof. Miroslav Huzjak na kraju pruženoga nam kurikula držim razložitim zalaganje za termin „likovna kultura“ umjesto „vizualna kultura“ s obzirom da: „Nastavom vizualne umjetnosti nije moguće objasniti svu likovnu djelatnost“ (…), dakle da „aktivnost i sadržaj (nastave i učenja) mora biti najprije likovnost kroz likovno izražavanje i stvaranje, a ne vizualnost i vizualno izražavanje“.
Polazeći od toga, nakon ne baš pomnoga pregleda čitavoga kurikula, smatram da se premalo važnosti daje učenju i znanju, a traži „razumijevanje konteksta likovnog djela“ čak uz „kritičko prosuđivanje i vrednovanje“. Hoće se dohvatiti „suodnose ideja i tematskog sadržaja“ i slično s previše improvizacije i neodređenosti umjesto da promišljanja programa idu od pročišćavanja osnovnih pojmova. U kurikulu, međutim, s pojmom stila počinje se baratati znatno kasnije negoli se učenicima daje u zadatak da „istražuju (…) te daju idejna i konkretna rješenja problema koje prepoznaju u svojoj okolini“. Očito se daju preveliki, mahom suvišni zadaci prije negoli su utvrđene osnovne podloge, što znači da nije utvrđen ni razrađen način kako bi se učenici zbližili s umjetnošću i dostojno ju zavoljeli kao rezultat ljudskoga duha i duhovnih težnji ili nastojanja. U takvome okviru očekuje se i usmjerenost razvijanju opažanja o pojavama u krajoliku, posebice vrednovanja hortikulturne baštine kao jednoga od fenomena umjetničkoga posezanja: da učenici otpočetka potpunije shvate pojave u svijetu oko sebe.
Svakako moja „recenzija“ kurikula nije niti može biti pozitivna dočim mi mnogi njegovi stavovi nisu prihvatljivi kao što nisu bili ni u odnosu na takozvanu Bolonjsku reformu sveučilišnoga studija, na koju je naša zajednica olako pristala, pa me to ispunilo osjećajem nevoljkosti ako ne i uzaludnosti ili nemoći u podučavanju mladih.
Prof. dr. sc. Tamara Gazdić-Alerić i doc. dr. sc. Marko Alerić, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Primjedbe i prijedlozi vezani uz Nacionalni kurikulum nastavnoga predmeta Hrvatski jezik s osvrtom i na Nacionalni kurikulum ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja
Odabir članova Stručne radne skupine izabranih javnim pozivom
Način izbora javnim pozivom članova Stručne radne skupine ne jamči njihovu znanstvenu i stručnu osposobljenost za izradu kurikula. Činjenica da u Stručnoj radnoj skupini nema znanstvenika i stručnjaka u podjednakome omjeru, osobito činjenica da nema osobe koja se znanstveno bavi metodikom nastave Hrvatskoga jezika u predmetnoj nastavi i znanstvenika koji se bavi normom hrvatskoga standardnog jezika, predstavlja problem nepovezanosti znanosti i visokoga obrazovanja s praksom osnovnoškolskoga i srednjoškolskoga obrazovanja.
Nazivlje
Ponajprije se moramo osvrnuti na naziv kurikulum koji se upotrebljava u svim predloženim kurikulnim dokumentima. Iako je o samome obliku riječi kurikulum jezikoslovna struka već na raznim službenim mjestima rekla i objasnila kako hrvatski jezik treba latinsku riječ „curriculum“ prihvatiti i njome se koristiti isključivo u obliku kurikul, i dalje se bez opravdanih razloga u kurikulnim dokumentima upotrebljava oblik kurikulum. Zanimljivo je što se u skladu s tim oblikom riječi u kurikulnim dokumentima ne upotrebljava i pridjev iz njega izveden – kurikulumski!, nego se navode kurikulski dokumenti, kurikulska reforma i slično. Ponovno kao jezikoslovci ističemo i to da Hrvatski pravopis (Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2013.) kao temeljni normativni dokument vezan uz pravila pisanja u hrvatskome jeziku, a koji od srpnja 2013. ima preporuku Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta za upotrebu u javnoj komunikaciji, pa tako i u odgojno-obrazovnome sustavu, na str. 142, savjeti 23 i 25, proskribira upotrebu oblika kurikulum i određuje: "U novije vrijeme u Hrvatskoj se uz nastavni plan i program uvodi i složeniji dokument kojim se planira nastava na nacionalnoj razini i nižim razinama. Taj se dokument naziva curriculum, kurikulum i kurikul. Riječ curriculum neprilagođena je latinska riječ u hrvatski preuzeta iz engleskoga jezika. Kurikulum je djelomično prilagođena tuđica jer, uz to što je glasovno prilagođena, zadržava latinski završetak -um koji se u standardnome hrvatskom jeziku u takvim tuđicama izostavlja, npr. simpozij, kriterij, prezidij. Dakle, u hrvatskome standardnom jeziku pravilno je upotrebljavati samo naziv kurikul, a domaći su nazivi naukovna osnova i (nastavni) uputnik." Prema tome smatramo da se treba uvažavati mišljenje struke. (Napomena: isto je i s nazivom odgajatelj u Nacionalnome kurikulumu ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja, koji također nije u skladu s Hrvatskim pravopisom jer Pravopis riječima odgojitelj, odgojiteljica, odgojiteljičin daje prednost pred riječima odgajatelj, odgajateljica, odgajateljičin.)
U dokumentu se razlikuje upotreba naziva domena od naziva područje tako da je naziv domena nadređenica (hiperonim) nazivu područje, koje je podređenica ili hiponim u smislu da pojedina domena sadrži nekoliko različitih područja, što je semantički potpuno neprihvatljivo. Semantički se, naime, radi o sinonimima pa se i u Rječniku hrvatskoga jezika (Novi Liber, Zagreb, 1991.) i u Rječniku stranih riječi (Novi Liber, Zagreb, 1999.) natuknica domena objašnjava upravo riječju područje (područje znanja ili struke). Prema tome, savjet je da se u svim kurikulnim dokumentima umjesto internacionalizma domena upotrebljava hrvatska riječ područje.
Primjedbe i prijedlozi vezani uz domenu Komunikacija i jezik
Naziv domene
Budući da je u predmetu Hrvatski jezik ponajprije riječ o komunikaciji jezikom (a ne o nekome drugom obliku komunikacije, npr. krikom, crtežom i slično), jezik prethodi komunikaciji, on je conditio sine qua non komunikacije, prema tome predlažemo da se na prvo mjesto stavi jezik i da se domena nazove Jezik i komunikacija. Napominjemo da se i jedno od područja ove domene naziva Jezično-komunikacijskim čime se ispravno daje prednost jeziku.
Kompetencije
Hrvatski se standardni jezik kao službeni jezik Republike Hrvatske sustavno uči u obrazovnim institucijama. Dakle, da bi se komuniciralo standardnim jezikom, ponajprije ga treba učiti. Smatramo da su osnovna jezična znanja u kurikulu zanemarena i da bi u kurikul trebalo uvrstiti više standardnojezičnih sadržaja jer se od djece očekuje da upotrebljavaju pojedine strukture a da o njima prije toga nisu ništa naučila. U dokumentu se sadržajno miješaju pojmovi komunikacijske sposobnosti (kompetencije) i jezične sposobnosti (kompetencije). Kompetencija kao nadležnost za nešto, „poznavanje pravila nekog predmeta", odnosno dispozicija za djelovanje, obuhvaća znanja, vještine i stavove.
Lingvistička stručnost, prema tome, označava teorijsko poznavanje jezika, npr. teorijsko znanje po gramatičkim razinama, pravopisna pravila i slično, i preduvjet je za komunikacijsku kompetenciju na standardnome jeziku. Treba napomenuti da se hrvatski standardni jezik kao materinski jezik u širemu smislu i kao komunikacijska osnovica drugim obrazovnim sadržajima sustavno uči od predškolskih dana pa do završetka srednjoškolskoga obrazovanja, a da djeca u školu dolaze s razvijenim komunikacijskim kompetencijama s obzirom da razvoj komunikacijske kompetencije u ranome diskursu prethodi lingvističkoj kompetenciji, što se uostalom navodi i u Nacionalnome kurikulumu ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja (str. 7.):
– Izražava i interpretira svoja razmišljanja, iskustva, osjećaje, potrebe, želje i činjenice u usmenom, a djelomično i u pisanom obliku.
– Razumije i koristi se različitim oblicima i razinama komunikacije.
– Ostvaruje odgovarajuće jezične interakcije u društvenom i kulturnom kontekstu (u odgojno-obrazovnoj ustanovi, obitelji, prijateljskom krugu i sl.) te izmjenjuje uloge u dijalogu.
– Razumije i poštuje osnovne društvene konvencije (da se na različit način razgovara/govori u različitim situacijama, npr. u igri, preko telefona, u gostima, u trgovini).
– Započinje, održava i okončava razgovor o temama koje su mu bliske, tj. relevantne za njegove aktivnosti i svakodnevni život.
– Upotrebljava slova i/ili različite grafičke reprezentacije za bilježenje, organiziranje i komuniciranje vlastitih ideja s drugima, u svrhovitom kontekstu.
Lingvistička je kompetencija u službi jačanja komunikacijske kompetencije jer se u učenju jezika te dvije kompetencije moraju međusobno dopunjavati i isprepletati da bi učenje bilo svrhovito. Prema tome, lingvističkoj kompetenciji treba posvetiti posebnu pozornost u učenju hrvatskoga standardnoga jezika pa predlažemo pojačati teme vezane uz znanje jezika.
Temeljne jezične djelatnosti
Među odgojno-obrazovnim ciljevima podučavanja hrvatskoga jezika (str. 4) navedeno je ovladavanje temeljnim jezičnim djelatnostima među kojima se spominje i prevođenje, koje ne pripada temeljnim jezičnim djelatnostima. Ujedno se i u uvodnome dijelu dokumenta domena Komunikacija i jezik riječju i slikom opisuje kao područje koje će se razvijati kroz četiri temeljne jezične djelatnosti: slušanje, govorenje, čitanje i pisanje. Prevođenje se više u predmetnome kurikulu ne spominje i ne obrađuje. Pretpostavljamo da se zabunom tu našlo.
Razgovaranje
U dokumentu je posebno izdvojeno područje Razgovaranje. Nije jasno zašto se kao područje izdvojila metoda razgovaranja i razgovora, ionako nezaobilazna u ovladavanju bilo kojim obrazovnim sadržajima, pa i jezičnima. Kroz sve su razrede provedeni odgojno-obrazovni ishodi u području razgovora (A1), a tekst ishoda uglavnom je preopterećen ustrajnim ponavljanjem istih fraza koje se u nekim razredima ne navode pa npr. proizlazi da učenik u pojedinim razredima ili u cijelome razdoblju strukovne škole ne treba biti asertivan prema sugovornicima. Inače je asertivnost prema sugovorniku vrlo dvojben odgojni ishod.
Povijest hrvatskoga jezika
Neprihvatljivo je da se tek u 8. razredu osnovne škole pojavljuju sadržaji vezani uz povijest hrvatskoga jezika (A .8. 7., str. 114) i to samo kao odgojno-obrazovni ishod: „Učenik istražuje informacije o tekstovima i događajima važnima za razvoj hrvatskoga jezika.". Pritom se od učenika na vrlo dobroj i izvrsnoj razini usvojenosti traži da samostalno "istražuje informacije o tekstovima i događajima po vlastitom izboru važnima za razvoj hrvatskoga jezika". Smatramo da učenik ne može sam određivati sadržaje bez valjane metodičke upute jer učenje se treba odvijati sustavno, a obrazovni je proces vođeni proces koji nakon vođenja dovodi do samostalnosti. Do samostalnosti se ne dolazi odjednom nego postupno. Tako se ostavlja previše otvorenih nekontroliranih pitanja poput: koje će tekstove učenik sam izabrati?, po kojim kriterijima?, do kojih će tekstova učenik sam doći?, na koji će ih način istražiti?… Takav način smatramo potpuno metodički neprimjerenim. Ujedno se ne zna po kojemu su ključu u razradi ishoda izabrani predloženi važni tekstovi za povijest hrvatskoga jezika. Smatramo da su probrani nesustavno, da izostaju točni podaci o tekstovima koji se žele istražiti, npr. koja prva gramatika – ona pisana latinskim jezikom ili ona pisana hrvatskim jezikom i slično. Izostaje i bilo koji tekst iz ćiriličnoga korpusa iako se navodi kao ishod da će učenik moći samostalno objašnjavati trojezičnost i tropismenost hrvatskoga jezika. Na taj se način potpuno zanemaruje hrvatska ćirilica kao hrvatski oblik pisma kojim se hrvatski jezik zapisuje od 12. stoljeća.
Domena Kultura i mediji
U uvodnome se dijelu kurikula (str. 5) navodi da se ova domena odnosi na „istraživanje veza između tekstova i njihovih oblika, između kultura življenja i društvenih odnosa, međuodnosa autora i publike te visoke umjetnosti i popularne umjetnosti. U središtu je učenikova istraživanja i stvaranja tekst koji, sinkronijski i dijakronijski,predstavlja vrijednosti i predrasude, sukobe i razlike, uvjerenja, znanja i socijalne strukture društva". Težište ove domene stavljeno je na tekst, ali se u daljnjoj razradi zanemaruje različitost medija i različitost tekstova prema osobinama pojedinoga medija. Tako se tek u tragovima spominju elektronički i tiskani mediji, a potpuno se zanemaruju djeci bliske društvene mreže.
Literatura
Knjiga „Hrvatski u upotrebi" (2013.), koja je do danas jedan od najtraženijih jezičnih priručnika (mjesecima je bila i u prvih deset u emisiji „Pola ure kulture“), nije se našla u popisu literature. Knjiga je najsuvremeniji jezični priručnik u kojemu je po jezičnim razinama opisana norma hrvatskoga standardnog jezika te se može smatrati prvom funkcionalnom gramatikom hrvatskoga jezika. Ujedno ju je recenziralo dvoje vrhunskih znanstvenika lingvista.
Napomene u vezi s osposobljenosti nastavnika i vrjednovanjem procesa i ishoda učenja
Kurikulom se nameće potreba za reorganizacijom sveučilišnih programa na nastavničkim fakultetima koji su vrednovani kao relevantni u akreditacijskim i reakreditacijskim postupcima domaćih i međunarodnih stručnjaka. Smatramo da bi trebalo, uz sve dosad rečeno, razmisliti i o tome da nastavnici nisu dovoljno osposobljeni za provedbu takva kurikula jer akreditirani nastavnički programi ne prate opisane sadržaje. Treba povesti računa i o tome da davanje samostalnosti nastavnicima u odlučivanju u vezi s vrednovanjem procesa i ishoda učenja na način na koji je to zamišljeno ovom kurikulnom reformom dovodi do kaosa u obrazovnome procesu i učenike dovodi u neravnopravan položaj. To se odnosi i na samostalan odabir različitih sadržaja, a bez danih smjernica, poput lektire i slično. Slobodan izbor književnih tekstova dvojben je i zato što takav oblik nije primjeren za zajednički rad učenika u nastavi, za zajedničko promišljanje i raspravu o tekstu i otežava nastavniku analizu i interpretaciju književnoga teksta s učenicima.
Zaključne napomene
U spomenutim je kurikulnim dokumentima i mnoštvo velikih propusta te zaslužuju i trebaju ozbiljnu doradu prije eksperimentalnoga uvođenja u škole. Ujedno je prije eksperimentalnoga uvođenja potrebno provesti prilagodbu postojećih nastavnih sredstava i pomagala ili izradu novih, što se odnosi ponajprije na udžbenike. Za sva dodatna pojašnjenja stojimo na raspolaganju. Vjerujemo da će reforma omogućiti školovanje mladih naraštaja u skladu s nacionalnim i općim vrijednostima, suvremenim i međunarodnim tendencijama te da će tako školovani mladi ljudi svojim znanjima, vrijednostima, stavovima i sposobnostima biti odgovorni nositelji prosperiteta društva na svim razinama.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više