Je li moguć ustroj školstva RH? (1)

Socijalizam je destruirao brojne odgojne stečevine obrazovnim nasiljem

 

 

Obrazovanje je sposobnost pojedinca, a odgoj je društvena obveza svih predmeta koji se uče. Obrazovani i neobrazovani moraju biti socijalno usuglašeni. Svatko mora znati što je lijepo i ružno, dobro i loše, dopušteno i zabranjeno, korisno i štetno. To je uvjet za stvaranje discipline rada i odgovornosti. Oslonac na društvenu svijest je velika zabluda socijalističke pedagogije koju praktični um ne poštuje. Očuvanje prirode trebalo bi njegovati filozofijom  života koja bi bila uključena u sve nastavne predmete , a valjalo bi je prvo pokrenuti odabirom i odlaganjem smeća; ono nije samo fizičko nego političko, obrazovno i znanstveno.

Antonio Labriola

 

Hrvatska ima ljepotu prirode. Bilo bi mudro pretvoriti ljepotu u bogatstvo sintagmom: "Zrak i voda su besplatni, ali do čiste vode i zraka će biti skuplje doći!" Reforma samo u naslovu ima odgoj, a ne u sadržaju. Poznato je da se, rad i odgovornost kojoj pripada i očuvanje prirode ne mogu postići bez discipline odgoja koji formira mentalitet.

 

Stranice hrvatske povijesti okoliša

 

Znanost u nas, uz rijetke iznimke, još se uvijek pretežno bavi političkom poviješću zaboravljajući pri tome na čovjeka i njegovu ovisnost o prirodnom okolišu. Upravo razumijevanje te ovisnosti moglo bi nam pomoći da objasnimo ljudsko ponašanje i oblikovanje «narodnog karaktera» te narodnoga kulturnog stvaralaštva do naših dana. Ovisnost o okolišu u narodu je dobro poznata, ali narodnu mudrost…. Silvestar Kutleša[1] navodi kakve snage po narodnom vjerovanju ima u svijetu: „….Čovik je od zemlje i na zemlji živi i zemlja ga rani….“

 

Autor ovog priloga se u prijedlogu Cjelovite krikulne reforme zalaže za mjesto i sadržaj odgoja primjeren  očuvanju prirode i građanskih vrlina kao i zdravlja naroda uz upit: Može li se biti zdrav u društvu koje boluje od bolesti sustava u kojem je socijalistička pedagoška vodilja gotovo pola stoljeća destruirala građanske i odgojne vrline?

 

Predgovor

 

Diskurs nema namjeru optuživati nego konstatirati posljedice neuspješne prakse; ona nastoji reformirati (nikad formirani) obrazovani proces kojeg karakterizira, doslovce, invazija pisanih udžbenika i literature, a da nije prisutan odgojni sadržaj. Cjelovita kurikulna reforma je neka vrst nastavka nastojanja u mandatu ministra Željka Jovanovića koji je, slično obitelji ptica koje odlažu jaja u tuđa gnijezda,  ostavio Borisu Jokiću, kreatoru CKR sadržajni i didaktično – metodički sudar u svim nastavnim predmetima ponuđene Cjelovite kurikulne reforme; ona je, onako kako je ponuđena bez odgoja u sadržaju nastavnih predmeta, zabluda koju podržavaju svi koji su se u njoj našli kao sukreatori.[2]

 

Teško se ograditi od davne konstatacije marksiste i filozofa Antonija Labriole (1843. – 1896.) koji veli:”..verbalizam skriva smisao problema. Verbalizmu je srodna frazeologija u kojoj su pojmovi pomiješani i stopljeni u communis opinio obrazovanih ljudi. Raspravljajući o pedagogiji, taj teoretičar napomenuo je da ona pretpostavlja opće uvjete ljudske mogućnosti usavršavanja, konstruira apstraktna pravila posredovanjem kojih bi ljudi, koji su u formiranju, postali jaki, odvažni, iskreni, pravedni, dobrodušni…. po cijeloj širini osnovnih i drugostupanjskih  vrlina… No, da li može subjektivna pedagogija da konstruira sama po sebi društvenu sredinu u kojoj bi se sve te lijepe stvari imale realizirati? Ako konstruira, ona stvara utopiju.”[3]

 

Nije u pitanju je li ikad bilo bolje nego zašto nam danas ne valja? Cjelovita kurikulna reforma (u nastavku CKR) našla se u prostoru formiranih mišljenja iz prvih pedeset godina socijalizma. U njima je stvoren mentalitet gospodarskih, društvenih i političkih naputaka u kojima se gubio nacionalni smisao. U spomenutoj reformi sve je teže ustanoviti nacionalne vrijednosti; one su od kraja Prvog svjetskog rata (1918.) zanemarene, zamračene čak i destruirane, a od 1941. do 1945. opterećene konstrukcijama koje su hrvatsku ideološki stigmatizirale fašizmom umjesto nacionalnom težnjom njene neovisnosti što se i danas zlorabi ideološkim stereotipima ili borbom protiv fašizma ili anonimnog neprijatelja.

 

Hrvatska je u svojoj povijesti bila stalno ovisna, pa se zbog toga ni kao neovisna i samostalna ne osjeća sposobnom osloboditi brojnih utjecaja negativnih posljedica. Nisu u pitanju programi egzaktnih predmeta kao što su matematika, kemija, fizika i uskoro informatika. Riječ je o sadržajima koji interpretiraju hrvatsku povijest kao predmet i kao socijalno-književni prikaz koji je prolazio utjecaje ranijih država u kojima su ostali tragovi mađarizacije, talijanizacije, austrijanizacije, pa i francuske (Marmont u Dalmaciji) uz dvije Jugoslavije. Hrvatska se od svega toga teško oporavlja, a još i teže od povijesti obje Jugoslavije. 

 

Nije riječ o socijalističkom moralu ili skupu postupaka čiji smo svjesni ili nesvjesni sljednici. Nisu u pitanju ni politička, pa ni ideološka sukobljavanja u kojima  golemom dijelu obiteljskih iskustava prkosi oficijelna povijest. Problem je u tome što ima previše pitanja zbog kojih se javlja nacionalna tragika borbe protiv nekoga ili protiv nečega, a nikad za nešto svoje izvorno što nas može u nastojanjima ujediniti. Ne samo u reformi što se sučeljava dvojbom u kojoj je teško ustanoviti mjeru kojom se osobni interes, a možda i profit, nudi kao društvena potreba. Je li nabava e-opreme za škole vrlina napretka ili je u pitanju iskorak digitalnog doba  koje ugrožava autore Gutenbergove galaksije?

 

Uvođenje informatike u naše škole u duhu je vremena i nije upitno vladanje informatikom. Upitni su sadržaji programa u „knjigama bez korica.“ Od kvalificiranosti je važnije shvatiti da se odgoj nalazi samo u naslovima, a nigdje u sadržajima didaktično-metodskih postupaka. Ponuditi odgoj kao nastavni predmet je vjerodostojni dokaz o apsurdu „non plus ultra“. Odgoj je socijalni imperativ svakog nastavnog predmeta za njegovanje vrlina: discipline rada, poštovanja normi uzajamnog komuniciranja i odgovornosti za obveze i postupke što je i samo školovanje. 

 

Uvod

 

Kako ostvariti društvo nakon pedeset godina obrazovanja bez odgoja i poštovanja građanskih normi? Socijalizam je destruirao brojne odgojne stečevine obrazovnim nasiljem što je lako prepoznati odijevanjem i ponašanjem ondašnje, a i današnje mladosti. Nije li CKR reciklirana „mudrost“ kojoj uz državnu nedostaje nacionalna komponenta kao čimbenik konsenzusa neovisan o političkim strankama i ideološkim uvjerenjima?  Istina i laž prkose praksi u očekivanju napretka započetim građanskim i zdravstvenim odgojem kao nastavnim predmetima što je nonsens. Kad se nakanom građanskog i zdravstvenog odgoja nije uspjelo[4] prešlo se na CKR bez ijednog postulata pedagoške doktrine kojom bi se obrazovni programi i odgojni zahtjevi potvrdili nacionalnom identifikacijom. U našim obrazovnim ustanovama nema odgojnih nastojanja; ono što je u nastavi od pamtivijeka dominiralo za sve, a obrazovanje samo za one koji su mu dorasli u nas nije prisutno. U nas se još uvijek misli da je svako sposoban  završiti školu i fakultet. Naravno da može, ali društvo će trpjeti posljedice jer se praksa oslanja na diplomu kao dokument, a ne na znanje kao osposobljenost. O tome posebno svjedoči najbrojniji visokoobrazovani kadar diplomiranih ekonomista s traljavim gospodarstvom, pa onda diplomirani pravnici sa suspektnim pravosuđem. Kad toj skupini diplomiranih dodamo fakultet političkih znanosti i filozofski fakultet moralo bi biti  jasno da gospodarstvo, pravo i politika nisu plod znanosti što ne znači da u spomenutim disciplinama ne postoje pojedinci sa znanstvenim sposobnostima ili dometima koje praksa ne respektira. Što je onda u pitanju? Nastava u školi ili  praksa u društvu? Najvjerojatnije i jedno i drugo. Nastava se provodi bez odgoja, a praksom upravljaju ministarstva, svojevrsnim, kadrovskim odlagalištima činovničkih navika u koje spada i njihova diploma kao posljednji akt školovanja koji do mirovine umjesto znanja vlada rutinom.

 

Naši učenici osvajaju brojne medalje na međunarodnim natjecanjima internetskim aplikacijama, u govorništvu, u matematici i u dizajniranju? To je dokaz da obrazovni sustav nije odgovoran u mjeri koja mu se pripisuje. Očekivanja označena akronimom CKR upitnik je, ako se nudi bez odgoja, socijalnog imperativa. Ljudske sposobnosti su, koje zovemo darovitost, genetički testament ili dar prirode – Božji dar, što nije slučaj s odgojem; on je društvena obveza koja ako se ne poštuje traži osudu koja giba od ignoriranja do izolacije onih koji društvo ugrožavaju nasiljem ili zločinom.

 

Bilješke:

 

(Nastavak slijedi)

 

Željko Mataja, prof.