Odjeci Vučićeva posjeta Hrvatskoj

Mi Srbi lažemo, lažemo, lažemo,lažemo…

 

 

Snježna oluja, medijski reflektori, umišljeni Aleksandar i Kolinda kao kralj i kraljica Balkana, prosvjedi pod vodstvom udovica hrvatskih branitelja, mali folkloraš Marko iz Gvozda koji nije znao ili nije htio reći tko mu je došao u posjet, dernek u dvorani Sv. Save, koji ćirilićni naziv je toga dana lebdio iznad dvorane Vatroslav Lisinski, pritužbe na Vučićev posjet i iz Hrvatskog novinarskog društva i sličnih jugoljevičarskih struktura i pojedinaca, zato što je srbovao previše otvoreno a ne sofisticirano kao oni, nekorištenje u ovakvim prilikama istraživačkog rada novinara Jutarnjeg lista, objavljenog preko dvije stranice u spomenutom glasilu prije dvije godine, gdje se vidjelo crno na bijelo da ama baš nitko iz Vučićeve bliže i šire obitelji, iz njegovog sela kod Bugojna, u NDH nije stradao, na TV Bujici više puta puštana izjava saborskog zastupnika generala Glasnovića „Lažeš k'o Srbin“, zbog čega se urednik Bujanec zbog toga ispričao poštenim Srbima koji ne lažu, što njihov književnik Dobrica Ćosić nikada nije učinio, nego ih je u povijest književnosti sve od reda uveo kao lažove.

– Mi Srbi lažemo, lažemo, lažemo…

Sve je to iza nas. Vučić je već u Beogradu. U uvjetima; balkanskih, europskih i svjetskih preslagivanja i naoružavanja, ne samo umišljenog Erdoğana  Sulejmanom Veličanstvenim nego i njegovom velikom moći, realnosti balkanskih država koje su sve uvedene u gruntovnice i čiji vlasnički listovi su njihova svetinja, i Srbija se s tim treba pomiriti. Srbi baš ovih dana, 15. veljače, slave svoj dan državnosti kada su se oslobodili od otomanskog okupatora i obnovili svoju državu – Karađorđe – Miloš Obrenović itd. Eh da su tada bili pametni, pošteni i vrijedni mogli su svoju obnovljenu zakonitu prizemnicu, povratkom sa zapada dijela svoje dijaspore, kao što to danas čine Izrael, Irska i slično dizati na katove, i od nje praviti Švicarsku. No, ne. Oni se preko svojih Karadžića, Garašanina, Pašića itd… odlučuju na bespravnu gradnju po tuđim zemljama, koja bespravna gradnja kad tad dođe na naplatu. Evo kako je to pisac ovih redaka vidio umjetnički.

 

Jednog vrućeg književnoga petka,

Maksimović Desanka je rekla.

Ev umret ću al ne ću saznati

 Je l' Dubrovnik srpski il hrvatski.

Jednog Ivu muče slične stvari,

ponaša se ko orjunaš pravi.

Vazda nekvu jugočorbu vari.

Proklet bio tko ju zapržio,

Ante Trumbić i Frano Supilo,

Starčević je za njih seljak bio.

I Srbi se čorbom otrovali,

svoju kuću zbog nje zapustili.

Danas im je mala prizemnica,

a mogla je biti trokatnica.

Nek proklinju Pašića i Vuka,

zbog njihovog jugočorbaluka.

Nek proklinju Versaj i masone

i njihove interesne zone.

Nek proklinju i kralja i SANU

što stvoriše i Antu i Vranu.

Neka svima sada kunu majke

što im daše sve do Karavanke.

Nek proklinju tu pohlepu ružnu

i pjevaju sada pjesmu tužnu.

Žali Bože i truda i znoja,

oj Kosovo srpska zemlja moja.

Ne znam gde je zapadna granica,

znam za reke Ibar i Bistrica.

Zove Miloš i car Lazar sveti,

gde si rođen tamo trebaš mreti.

Hrvaćane pola brata moga,

oj Turčine Alaha ti tvoga.

 

Žarko Marić