Hrvatski Fokus
Znanost

Prilog HAZU-a kurikulnoj reformi (36)

ANEGDOTA – neke su članice radne skupine za Hrvatski jezik u srednjim školama hvalile da su proučili i kurikul Sejšela i Novog Zelanda!

 
 
(Prilozi za raspravu o obrazovnoj i kurikulnoj reformi – kritike i vizije (HAZU, 2017., urednik Vladimir Paar)
 
Ivan Janjić, prof. mentor, I. gimnazija, Zagreb
 
O novoj se „kurikularnoj“reformi posljednjih mjeseci govorilo mnogo u kroatističkim krugovima, ali i šire, posebice o Prijedlogu Nacionalnoga kurikula nastavnog predmeta Hrvatski jezik. Novi prijedlog nastavnoga kurikula umjesto „kamena zaglavnog“ postao je „kamen smutnje“. Iz svega se može zaključiti da je reforma nastave Hrvatskoga jezika nužna i kada je radna skupina za izradu predmetnoga kurikula u jesen 2015. godine počela s radom, imala je gotovo apsolutnu podršku i učenika i nastavnika. Ali, kao što to kod nas inače biva, novi prijedlog doživio je popriličan debakl, što je vidljivo iz niza osvrta među kojima prednjače analize uglednih stručnjaka za jezik i književnost u kojima su primijećeni ozbiljni nedostatci na svim razinama. Svakako je znakovito da do danas – od mnoštva objavljenih osvrta, komentara i analiza, a čini mi se da imam dobar uvid u spomenutu temu – još nisam naišao na pozitivnu ocjenu predmetnoga kurikula Hrvatskoga jezika nekoga iz naše kroatističke struke.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2018/02/PXL_261114_9454898.jpg
Slobodan Prosperov Novak
 
Unatoč silnoj želji da se distancira od postojećega plana i programa, novi predmetni kurikul upao je također u istu opasnu zamku: zamišljen je preambiciozno i u konačnici je neprovediv. To bi se ponovno najbolje dalo opisati širom metaforom u kojoj učenik želi naučiti voziti automobil, a njegovu nastavniku sustav je zadao nerealan cilj: naučiti polaznika voziti superbrzi sportski automobil poput formule 1. Nekoliko je problema već na početku: staza po kojoj će polaznik učiti voziti potpuno je razrovana, gorivo je u automobilu na rezervi, nastavnik zna voziti samo klasični automobil i nema kompetencija za vožnju trkaćeg automobila, a uz sve to polaznik, koji ne zna osnovne zakonitosti vožnje, onaj je koji će birati metode učenja umjesto nastavnika!? Posljedice su jasne: novi prijedlog ne može uspjeti. Ili, što je već prokušano, na papiru će sve štimati, a u praksi kako bude.
 
Ako se prisjetimo afirmativnoga stava i „vjetra u leđa“ koji je radna skupina za izradu predmetnoga kurikula imala na početku procesa, moramo se zapitati koji su uzroci ovako negativnih komentara nakon njegove službene objave. Naime, u osnovi procesa izrade učinjene su krupne metodološke pogreške. Radna skupina morala je krenuti od ozbiljne i znanstveno utemeljene analize postojećega stanja u nastavi Hrvatskoga jezika. U svakoj školi djeluju stručna vijeća nastavnika Hrvatskoga jezika, koja su povezana sa županijskim vijećima i navedenu infrastrukturu trebalo je aktivirati s ciljem prikupljanja podataka s terena iz kojih bi se stvorila jasna slika ključnih problema s kojima se nastavnici Hrvatskoga jezika susreću u praksi. Nakon toga mogla je uslijediti usporedba našega sustava s ostalim europskim ili svjetskim obrazovnim sustavima u pronalasku primjera dobre prakse te obrazovnoga modela koji bi bio primjeren našemu.
 
Također, kod odabira članova radne skupine resorno ministarstvo ili Agencija za odgoj i obrazovanje mogli su, budući da sigurno imaju konkretne podatke, predložiti one nastavnike koji su svojim radom pokazali da imaju kompetencije osmisliti i napisati tako dugoročno važan dokument. Nažalost, ništa od navedenoga nije učinjeno i, kao što to kod nas inače biva, noviteti se uvode krutom metodom „preko koljena“. Na taj način u sustav je ugurana državna matura, tako je u sustav ugurana Bloomova taksonomija i slično. Novi se element represivno nametne, a sustav će se već nekako prilagoditi. Takva se metoda dosad uvijek pokazala bolnom, kaotičnom i u konačnici neuspjelom, a naravno da se od nastavnika bezrezervno očekuje maksimalna fleksibilnost i, kako kaže novi kurikul, „visoka profesionalna kvaliteta“. Ne mora se naglašavati da, ako gdjegdje nešto zapne, zna se tko je bio, jest i bit će dežurni krivac.
 
Od radne skupine za izradu predmetnoga kurikula Hrvatskoga jezika očekivalo se i da se konačno izbori za našu struku: bila je to prilika da nastavni predmet Hrvatski jezik dobije na svojoj važnosti koju neupitno zaslužuje i u novoj reformi bude „kamen zaglavni“ svim ostalim nastavnim predmetima; u najmanju ruku jer je hrvatski jezik službeni standardni jezik u Republici Hrvatskoj (sjetimo se akademika Dalibora Brozovića: autonoman, normiran, funkcionalan, stabilan u prostoru – elastično stabilan u vremenu), ali i zato što je hrvatski jezik temelj čuvanja nacionalnoga identiteta. Nastavni predmet Hrvatski jezik po svemu je zaslužio dobiti svoje zasebno područje u novome kurikulu, ali se, naravno, to nije dogodilo. Hrvatski jezik ubačen je u Jezično-komunikacijsko područje s drugim stranim jezicima.
 
Često se zna u negativnoj konotaciji kod nas čuti kako Hrvati pretjeruju i nepotrebno brinu o svome hrvatskom jeziku te da je to potpuno anakrono i staromodno bez obzira što moderne i uzorne zemlje Europske unije itekako skrbe o svome materinskom jeziku. Europska komisija, na primjer, podržava razvoj ključnih kompetencija u školama navodeći „komunikaciju na materinjem jeziku“ kao ključnu kompetenciju. Novi prijedlog nastavnogakurikula vrlo jasno govori kako je radna skupina skrbila o hrvatskome jeziku. (Dovoljno je navesti kao anegdotu izlaganje članice radne skupine za Hrvatski jezik u srednjim školama koja se na županijskome stručnom vijeću pohvalila da su, analizirajući kurikule stranih obrazovnih sustava, proučili i kurikul Sejšela i Novog Zelanda??? Siguran sam, iako spomenute kurikule nisam pročitao, da baš u njima možemo pronaći adekvatan primjer odnosa prema materinskom jeziku sličan našemu. Od Bašćanske ploče do danas.)
 
Prijedlog Nacionalnog kurikuluma nastavnog predmeta Hrvatski jezik donio je nekoliko tektonskih promjena u odnosu prema postojećem planu i programu. Ono što je odmah primijećeno jest isključiva utemeljenost nastave na ishodima te potpuno izuzimanje nastavnoga sadržaja, što bi mogli dovesti do poprilična kaosa u praksi. Od pretjerano opširnih sadržaja iz dosadašnje nastave dobili smo neograničenu slobodu u odabiru sadržaja. Više se pitanja nameće ovom promjenom. Koja je funkcija udžbenika u novome pristupu nastavi? Kako pripremiti nastavne izvore za učenike? Koji će se sadržaji, ako nisu programom zadani, provjeravati na državnoj maturi? Kako provesti bilo kakav oblik vanjskoga vrednovanja učenika? Znači li sloboda nastavnika mogućnost njezine zlouporabe? Može li sloboda nastavnika postati opravdanje i legitimacija za nestručnost i nerad u nastavi? To ćemo, kolega, rješavati u hodu!, već čujem odgovor nadležnih. U svakom slučaju, inzistiranje na učeničkim ishodima postat će svrsishodno samo ako odredimo ključne sadržaje iz jezika i književnosti kao standardizirano znanje iz kojega ćemo onda moći slobodno organizirati nastavu usmjerenu prema razvoju učeničkih kompetencija.
 
Ono što mi se ipak čini najvažnijom i najvećom promjenom novoga kurikula, a po meni i najopasnijom, jest potpuna promjena paradigme u nastavi Hrvatskoga jezika. Drugim riječima, od dosadašnje nastave jezika i književnosti koja je utemeljena na filologiji traži se prelazak na sasvim novi pristup utemeljen na komunikologiji. Upravo je ovo razlog izbacivanja konkretnih sadržaja jezika i književnosti iz predmetnoga kurikula, čime znanja iz fonetike i fonologije, morfologije, sintakse i leksikologije te teorije i povijesti književnosti odlaze na periferiju. Na scenu stupaju neka nova znanja, ali je pitanje svih pitanja otkud nastavnicima Hrvatskoga jezika, čije je kroatističko obrazovanje isključivo utemeljeno na filologiji, kompetencije da izvode neku supernovu i supermodernu nastavu bez poznavanja supernovih i supermodernih znanja!? Ovdje nije riječ o nijansama ili sitnim nadogradnjama nastavničkih kompetencija, a dokaz je tomu činjenica da je većini nastavnika novi kurikul nepoznat, stran i u konačnici nejasan. I to ćemo, kolega, u hodu!, taj sam usmeni odgovor već dobio od radne skupine uz objašnjenje da je prošlo vrijeme „inicijalnog znanja“ s fakulteta i da treba cjeloživotno učiti. Kao da dosad nismo učili cijeli život? Jedini odgovor koji nisam dobio jest koliko je financijskih sredstava predviđeno za ulaganje u kompetencije nastavnika kao i u sam sustav, ali pretpostavljam da se podrazumijeva već spomenuta fleksibilnost nastavnika.
 
Govorilo se dosta o tome da su u novome predmetnomkurikulu nestala dosadašnja nastavna područja Hrvatski jezik, Hrvatska i svjetska književnost i Jezično izražavanje te da nam je predmet Hrvatski jezik „konceptualiziran“ u trima domenama: A) Komunikacija i jezik, B) Književnost i stvaralaštvo i C) Kultura i mediji. Slovne oznake dobro je zapamtiti jer u nastavku teksta kurikula isključivo preko njih prepoznajemo ishode za svaku od domena. Važna je također promjena u nastavi – prijelaz iz naglašeno sumativnoga vrednovanja (brojčanoga ocjenjivanja od 1 do 5) prema naglašeno formativnome vrednovanju učenika (kontinuiranome praćenju svakoga pojedinog učenika u procesu učenja).
 
Tako se u razradiodgojno-obrazovnih ishoda, koji čine najveći dio dokumenta, može primijetiti da jezična domena A ima osam ishoda od kojih se svi mogu sumativno vrjednovati, književno-stvaralačka domena B ima pet ishoda od kojih se mogu sumativno vrednovati samo dva ishoda (B 2 i B 3) i medijska domena C koja ima četiri ishoda od kojih se tri mogu sumativno vrednovati. Dodatnim uvidom u ishode B domene (B 1 usmjeren je na kritički stav učenika, B 2 na interpretaciju, B 3 na društveno-povijesni i kulturni kontekst, B 4 na samostalan odabir književnog teksta, a B 5 na stvaralaštvo i kreativnost.) te potom tekstne vrste, po kojima se planira izvoditi nastava, potpuno je jasno da je nastava književnosti na teorijskoj, a posebno na povijesnoj razini na začelju znanja učenika. Ono na čemu se dosadašnja nastava i kvantitativno i kvalitativno temeljila, u novoj paradigmi ostalo je u tragovima. O opravdanosti i posljedicama ovakva pristupa možemo samo nagađati.
 
Iskoristio bih ovu priliku i postavio pitanje našemu Odsjeku kroatistike – koja je njegova uloga u novoj obrazovnoj reformi? Očito je da se naš Odsjek maćehinski ponio prema nastavnicima Hrvatskoga jezika koji su upravo na ovome fakultetu stekli svoje zvanje i zavoljeli svoju profesiju. Zar naš Odsjek nije najpozvaniji da svojim znanjem i stručnošću bude onaj koji će osmisliti najbolji model nastave Hrvatskoga jezika? Stječe se dojam da je naš Odsjek poprilično nezainteresirano pristupio izradi novoga predmetnog kurikula i zbog toga mora preuzeti dio odgovornosti.
 
Dr. sc. Mario Jareb, Hrvatski institut za povijest, Zagreb   
 
Predviđeni način izvođenja nastave u srednjim školama čini besmislenim ili teško dostižnim bar dio željenih odgojno-obrazovnih ishoda. Veliki propust takozvane ekspertne skupine i stručnih radnih skupina jest to što se one ni na koji način u prijedlozima koje su sastavile (od prijedloga nacionalnog kurikula do prijedloga predmetnih kurikula) nisu osvrnule na postojeće stanje. U njima nema vrednovanja onoga što smo imali do sada, odnosno nema raščlambe koja bi ukazala na dobre i loše strane postojećega i odvojila ono što bi se moglo ili trebalo zadržati kao vrijedno od onoga što svakako treba mijenjati. U konačnici bi takva raščlamba ukazala i na to zbog čega bi novi plan i program, odnosno kurikul, bio barem korak naprijed u odnosu na postojeće stanje, pa preostaje tek prihvatiti ili odbaciti samohvale Ekspertne radne skupine i stručnih radnih skupina o budućim iskupiteljskim postignućima ili ishodima bez ishodišta.              
 
Važna je karakteristika toga prijedloga „kurikul(um)a" to što se nastava na svim razinama usmjerava na nešto što bi se prije moglo nazvati studijem povijesti, a ne nastavom. U središtu procesa je učenik koji samostalno radi, istražuje i zaključuje, a učitelj/nastavnik sveden je na ulogu pasivnoga promatrača toga procesa, koji eventualno može pomagati učenicima i usmjeravati ih u njihovu radu. Floskule o razvoju kritičkoga mišljenja i rada na izvorima te na tome temelju uspoređivanja i zaključivanja zamijenile su pojmove učenja i poučavanja u kojima iznimno važnu ulogu ima učitelj/nastavnik kao onaj tko ne samo da usmjerava učenika, nego mu i prenosi odgovarajuće strukturirane pojmove i spoznaje. Pri tome nije jasno na koji način netko o nečemu može kritički razmišljati ako ne raspolaže sa znanjima o tome predmetu. Ili je možda cilj („ishod") stvaranje neodgovornih osoba koje misle da o svemu mogu razgovarati i sve kritizirati bez poznavanja činjenica? Prijedlog „kurikul(um)a" Povijesti, posebice dio koji se odnosi na srednju školu, prepun je slabosti, koji nikakve izmjene ne mogu preobraziti u nešto što bi osiguralo kvalitetnu nastavu Povijesti. Držim, prema tome, kako bi u cjelini gledano Prijedlog nacionalnog kurikuluma nastavnog predmeta Povijest u sadašnjemu obliku trebalo odbaciti te pristupiti izradi novoga na posve drugačijim temeljima. 
 
Prof. dr. sc. Slobodan Prosperov Novak, Akademija dramskih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu
 
Jokić je posve neugledan i posve nepripremljen za posao koji su mu povjerili. Taj mladi autor jednoga britanskog doktorata – inače, u znanosti je do danas jedino intervjuirao stotine zagrebačkih gimnazijalaca o vjeronauku pa je o tomu obranio doktorsku (ustvari statističku) tezu kojoj čini se da je jedini relevantni zaključak kako među mladim Hrvaticama i Hrvatima ima mnogo onih koji su pobrkali ideje državotvorstva i nacije s onima o Crkvi i vjeri. Jokić a i Budak, obojica u ruci ustvari drže tempiranu bombu koju im je ondje stavio prije trideset godina guru svih školskih reformi, inače učeni sociolog Stipe Šuvar. To što Jokić pomišlja da je on „osloboditelj" učenika od njima nerazumljive i „dosadne" književnosti, da je on riješio problem čitanja, stvar je za podsmijeh jer škola ne služi kao mjesto gdje se uče čitati knjige nego gdje se (barem za početak) ne smiju oskvrnjivati sami temelji svjetske, europske i nacionalne književnosti.
 
Tko može izdržati kada vidi da su iz toga popisa izostavljena djela poput Biblije, Homerove „Ilijade" i „Odiseje", Marulićeve „Judite", Gundulićeva „Osmana“, ali i Cervantesova „Don Quijotea"… A to što je na srednjoškolskome popisu od 208 djela tek 78 naslova iz hrvatske književnosti, stvar je neobična i naravno jadna te se o njoj ne može voditi nikakva javna rasprava. Sastavljači kurikula zapravo nastavljaju redukciju hrvatske nacionalne književnosti kao i nacionalne povijesti, koja je započela još za vrijeme Šuvarovih reformi školstva u drugoj polovici sedamdesetih godina XX. stoljeća s idejom  kako treba odstraniti još više autora, posebno onih starijih, jer navodno djecu odvlače od čitanja. Da se pitaju samo djeca, oni ne bi učili ni tablicu množenja, vjerojatno ih ne zanimaju ni botanika ili kemijski procesi – i zato je takva argumentacija neozbiljna i nestručna. Uglavnom, radilo se pogrješno, a pri svemu nisu konzultirani sveučilišni znalci, što je strašno.
 
(Nastavak slijedi)
 

Vladimir Paar, urednik, Zagreb, 7. svibnja 2017.

Povezane objave

Umro akademik Slavko Cvetnić

HF

Najpredvidljivija katastrofa u povijesti ljudskog roda

hrvatski-fokus

HAZU – 157. godišnjica od osnutka

HF

Predstavljen zbornik o bugarsko-hrvatskim znanstvenim, kulturnim i duhovnim vezama

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više