Hrvatski Fokus
Znanost

Je li moguć ustroj školstva RH? (3)

Kakva je sadašnjost?

 
 
Djeca su, grosso modo, pametnija od svojih roditelja. Sadašnja generacija većinom pomaže roditeljima kod korištenja mobitela, a mislim da bi i dio ekspertnih stručnjaka reforme od djece mogao što – šta naučiti. No, ako nastavimo kurikulnim mudrolijama možda postanu, ne toliko glupa koliko, zatupljena programima, testovima i ocjenjivanjem koje daje prednost onima s peticama koje  postižu vjerodostojni u reproduciranju onog što je  nastavnik predavao ili usmjeravao, a to nije uvijek i najpametnije ili najkorisnije. U svijetu naprosto nema onog u što smo spoznajom sigurni! Moralo bi biti jasno da je CKR, ovakav kakav je, tipičan je hir politikanata koji se jako žure kako bi iz EU fondova dobili sredstva za koja nismo sigurni, već je u tekstu naglašeno, koriste li onima koji plaćaju ili onima koji će ih koristiti.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2018/02/francis-crick-9261484-1-402.jpg
Francis Crick
 
Sve dok Hrvatska nema svoj nacionalni interes, nazovimo ga filozofijom života, bit ćemo žrtve procesa označenog ofucanom floskulom  “bolja budućnost.” Naravno, ništa od onog što je potrebno Hrvatskoj, naglašavam, tranzicijskoj nedoumici reformom nije ponuđeno. Hrvatska je ostala na tragovima vrijednosti socijalističke revolucije začete na „vrlinama“ diverzija, lažnog predstavljana, ilegalnog rada i na načelu „izboriti se“ za društvene pozicije financiranja iz proračuna, kao i na bitnoj sintagmi: „snađi se druže“. Svi su se onoliko snalazili koliko nisu bili kontrolirani.
 
U Hrvatskoj se, uz sve pohvale HAZU kao znanstvenog autoriteta, još nije pojavila osoba sposobna integrirati ideju koja bi sustav školovanja sagledala izvan vizije osobnog iskustva ili poimanja pojedinačnih struka. Iz razumljivih razloga, traljave pedagoške, prakse bez odgoja nije se još javio znanstvenik koji je stasao na pedagoškoj doktrini[1]. Većina se poziva na znanstveni ili na akademski autoritet osobnim iskustvom koji s pedagoškim dometima u nekom antropološkom smislu nema vezu koja bi se označila doktrinom.
 
Načelo 2.
 
Jedna od najvećih suvremenih zabluda našeg obrazovnog sustava  je vjerovanje da se ljudska narav može promijeniti![2] Pojavom poznatog para znanstvenika Francis Crick[3] i James Watson[4] koji su dobili Nobelovu nagradu, otkrili su molekularnu strukturu DNK (1953.) i poljuljali iz temelja mnoge znanosti, pedagoške doktrine, pa i antropologiju u cjelini. Riječ je o činjenici da se čovjek u svojem evolucijskom ciklusu uvijek i samo prilagođavao (sociobiolog E. O. Wilson)[5]. Dok je bio ovisan o prirodi njoj se prilagođavao. Ovisno o stupnju organiziranosti se prilagođava društvu ne mijenjajući narav. Narav je posljedica genotipa u kojem je određena biološka datost visine rasta, boje kože, fizionomskih značajki, funkcionalnih sposobnosti i duhovnih vrijednosti što se nasljeđuju od oba roditelja i njihovih predaka nekom vrstom biološkog ruleta, ako dijete nije klonirano.
 
Čovjek, ovisno uvjetima, razvija svoj biološki program, u ono što je njegovoj datosti određeno. Na neki način prkosi uvjetima koji ne odgovaraju njegovoj naravi. Drugo je pitanje što mi to doživljavamo kao stres, depresiju ili bilo koji oblik koji se odupire biologiji osobe. Biološka datost je vrst navigacijskog mehanizma hormonalne distribucije koji čovjeka usmjerava prema njegovim sposobnostima; one se mogu poticati ili čak destruirati. Posljedica je toga da se obrazovni program ili njegova sadržajna interpretacija dotiče dijela učenika, drugom dijelu je "ta" interpretacija neutralna, dok veći ili manji dio učenika trpi nasilje nad njihovom naravi ili nad njihovim sposobnostima. Pretpostavimo tu činjenicu sljedećom mogućnosti. Svaki učitelj ili profesor zbog istih razloga ima, više ili manje, izražen senzibilitet za građu koju interpretira. Ako voli poeziju nadahnjivat će učenike koji su joj skloni, a zanemarit će možda gramatiku ili prozu na račun poezije. Jednako tomu fizičar će veću ili manju pozornost posvetiti području u kojem je i sam dominantan.
 
Mnogi su uvjereni da je čovjek neka vrst biološke tvorevine koja se različitim pedagoškim utjecajima može uobličiti ili razviti u željenom pravcu. Međutim, učenici se pedagoškim utjecajima prilagođavaju da bi uspjeli, baš kao što su se ljudi, dok su bili ovisni o prirodi prilagođavali da bi opstali u njoj, a danas se prilagođavaju društvu u kojem su organizirani da bi uspjeli u njemu. Škola je kao institucija diljem svijeta mijenjala svoj odnos prema učeniku i nastavi tako što je nudila brojne alternative i iskustva. Uspješne pojedince pripisivala je svojim zaslugama, a neuspjeh često prebacivala društvu koje joj uskraćuje očekivanu ili pretpostavljenu financijsku potporu.
 
Socijalni progres je puno složenije pitanje koje jamačno ne ovisi samo o školi, baš kao što i znanstvenici ne napreduju samo zbog svojeg znanja nego zbog potpore kojom znanje uspijevaju tehnološki ostvariti. Za prosudbu pedagoške misli i za prostore djelovanja u odgojno-obrazovnom procesu bilo bi korisnije prepoznati biogenetski program koji neupitno svjedoči o razlikama u inteligenciji, u sposobnostima za određene djelatnosti, pa čak i za imunološke reakcije prema određenim bolestima, kako u svojem predgovoru Sociobiologiji (Zbornik ogleda) piše Damir Polšek. Zbog svega toga je danas potrebno posvetiti puno više prostora nastojanju da se pristupi odgoju kao socijalnom imperativu koji je dužan ispuniti svaki pojedinac, a obrazovanje prepustiti individualnim sposobnostima koje su posljedica biološke datosti ili kako neki vole reći, Božjeg dara.
 
Svi su ljudi daroviti i svi su ljudi kreativni! Pitanje je uvijek za koje je područje ili za koju je djelatnost netko darovit? Jednako je pitanje razine nečije darovitosti ili kreativnosti? Ljudske se sposobnosti ne uče; one se mogu samo poticati ili se za njih mogu stvarati uvjeti za poticaj, odnosno, za razvoj. Za razliku od sposobnosti ljudske slobode, demokracija, moral, solidarnost i čuvanje okoliša nije pitanje poduke i obrazovanja specijaliziranog predmeta, nego je odlučno pitanje spoznajnog kapitala s kojim valja odgojno djelovati u svakom nastavnom predmetu. Jedino i samo odgoj, kao socijalni imperativ, može pomiriti individualne različitosti ili posebnosti ljudske naravi. U nas je odgoj prepušten doslovce osobnim uvjerenjima i, što je još tragičnije, vjerovanju da će obrazovan čovjek biti i očekivano odgojen jer je netko davno postavio znak jednakosti između odgoja i obrazovanja.
 
Samo odgojene osobe socijalnim imperativom, neovisno o stupnju obrazovanja i osobne pameti, dužni su znati što je dozvoljeno ili zabranjeno, lijepo i ružno, korisno i štetno i sve ostalo što valja njegovati odnosom spram ljudi s kojima komuniciramo i sa stvarima koje nas okružuju. Odgoj je neka vrst socijalne dresure kojom, oni što joj se ne pokoravaju, dužni su trpjeti kolektivnu osudu, prijekor, pa čak i sankcije u ovisnosti stupnja dekliniranja od normi ponašanja ili djelovanja.
 
Između odgoja i obrazovanja valjalo bi postaviti jasnu razdjelnicu ne dovodeći u pitanje uzajamnost djelovanja ili utjecaja. Riječ je o tomu da svi, ama baš svi, u nekom idealitetu dužni su biti odgojeni, što je pak u obrazovanju nemoguće postaviti kao zahtjev!!! Od škole kao obvezne institucije valja očekivati da se obrazovanje ocjenjuje, a da se odgoj prepoznaje. Primarnu pozornost valjalo bi posvetiti redu, higijeni, disciplini i odgovornosti, a sekundarno značenje dati obrazovnim elementima. I jedno i drugo prosuđivat će praksa! Ako učenik izostane iz škole za razlog nema smisla pitati učenika nego roditelja. U slučaju da roditelj štiti nemarnost učenika u proces bi valjalo uključiti ravnatelja i socijalnog radnika kako bi se spram roditeljskog nemara, što je i oblik zaštite djeteta, tražila odgovornost.  Nelogično je čak i smiješno tražiti odgovornost malodobnog učenika, a ostaviti po strani punoljetne roditelje. Treba li spomenutoj činjenici komentar?
 
Disciplina, a s njom i odgovornost je proces kojim se formira moral. Dakle nastojanjem od najranije dobi odgojnim se zahtjevima formira sve što bi valjalo poimati mentalitetom o kojem mnogi govore kao da je u pitanju “šalter” uz  konstataciju da se loš mentalitet ne može otkloniti predavanjem. Primjeri nedostatnog odgojnog djelovanja u našim školama su brojni i u svakodnevnom životu prepoznatljivi u svim oblicima komunikacije koja u prometnoj kulturi bilježi tragične posljedice.
 
U obrazovanju, gdje god je to moguće, valja poštivati individualne razlike, a samim tim i učeničke sposobnosti. U svakoj će se školi razlikovati svojim sposobnostima ili svojom darovitošću sportaši, glazbenici, umjetnici, baš kao što će biti najbrojniji učenici koji će zadovoljavati prosječnost. Zbog toga je škola dužna primarno nastojati na odgoju koji je jedini odgovaran "pomiriti" individualne razlike tako što će i najbolji i najslabiji učenik, ako je odgojen, biti dužan pozdraviti bez žvakanja gume, pokucati na vrata prije ulaska i općenito ispuniti ono što je društvenom normom određeno kao zahtjev ili mjera. U obrazovanju jednak tretman nejednakih nije socijalna nepravda nego gospodarska mogućnost određenih sredina, pa i same države što nije slučaj s odgojem koji je dužan nastojati na jednakom tretmanu nejednakih po spolu, pameti, snazi ili političkoj hijerarhiji.
 
Uistinu je smiješno pozivati se na sve ono čime raspolaže razvijeni svijet, a još i manje slušati savjete "tog" svijeta što je svoje interese zaštitio institucijama u kojim je odgoj bio uvijek primaran. Prosto rečeno, nema svrhe slušati prepričavanja o tomu što imaju tamo neki jer se to niti smije, niti se može kopirati nego raditi onako kako su i "oni" radili da bi postali uspješni. Bez odgoja nije uspjela niti jedna zemlja kojoj težimo, niti s odgojem kakvog imamo možemo tražiti "šteker" za Europu.
 
Bilješke:
 
[1] U socijalizmu nije postojala pedagoška doktrina nego praksa raznih rezolucija uz vjerovanje da su svi za sve i da je sve za svakoga.

[2] Ž. Mataja, Pedagog između tradicije i inovacija, Zbornik sabora pedagoga Hrvatske, str. 302., HPZ, Zagreb, 2003.

[3] J. Francis, Harry Compton Crick (1916.-2004.) engleski molekularni biolog i neuroznanstvenik. Sudjelovao u otkrivanju strulture DNK (1953.)

[4] James D. Watson, engleski molekularni biolog, The Annotated and illustrated Double Hellix, edited by Alexander Gann and Jan Witkowski (2012) Simon Schuster,ISBN 978-1-4767-1549-

[5] Edgar Osborn Wilson, Akselov zamak ili O simbolizmu /Edmond Vilson: prevod i predgovor Olga Humo, Bgd: Kultura 1964.
 
(Nastavak slijedi)
 

Željko Mataja, prof.

Povezane objave

Pas pozitivan na COVID-19

HF

PRIRODA – vrijedan časopis iz onih vremena

HF

Tehnologija umjetne maternice

hrvatski-fokus

“Odziv zagrebačke klime na globalno zatopljenje i urbanizaciju”

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više