Marin Strmota – žrtva krivih savjetnika

Mediji imaju moć a Vlada odgovornost

Vijest da je Marin Stromta, državni tajnik uMinistarstvu za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku dao ostavku, prenijela su sva hrvatska obavijesna sredstva. S nešto pretjerivanja moglo bi se reći da veću pozornost nije pobudila ni vijest o samoubojstvu generala Slobodana Praljka. Jedan od naših najpoznatijih demografa odmah ga je proglasio svojim junakom, a ni mnogi drugi nisu štedjeli s epitetima. Malo je neodstajalo da netko ne zaviče "santo subito", trenutno ga proglasiti svecem.

Vjerujem da je Marin Strmota svojom ostavkom želio upozoriti javnost i odgovorne u Vladi, na potrebu poduzimanja hitnih  i radikalnih mjera za zaustavljanje epidemije iseljavanja iz Hrvatske. Vjerojatno je poticaj njegovoj ostavci bio i u teškom teretu koji si je preuzeo s dužnosti državnog tajnika. Moguće da su ga na ostavku  potaknuli i neki demografi koji kontinuirano alarmiraju javnost i vladu od koje očekuju zaustavljanje epidemije. Državni tajnik je uviđao  nužnost zaustavljanja epidemije a istovremeno bio svjestan da velika očekivanja nije moguće ispuniti  resursima kojima raspolaže Ministarstvo za demografiju.Sva sreća što nije povukao neki drastičniji potez s neopravljivim posljedicama po njega osobno i njegovu obitelj. Nadam se da se može vratiti na svoje staro radno mjesto docenta na Ekonomskom fakultetu i da će mu iskustvo iz izvršne vlasti biti korisno za budućnost.

Ne vjerujem da će interes za njega i njegovu ostavku potrajati duže od neusporedivo težeg poteza generala Praljka. To zaključujem iz razgovora jednog Hrvata s haaškim osuđenikom, nakon mise za generala Praljka u crkvi Sveta Mati Slobode na Jarunu. Na pitanje zašto ne napiše knjigu iz koje će se vidjeti da nepravedno nosi stigmu ratnog zločinca, dotični zapovjednik je odgovorio da već ima napisanu knjigu te upitao: Koga to zanima? U Haagu sudci nisu marili za zatvorenike ni kad su ih upozoravali da su neki "pukli" i da će počiniti samoubojstvo. A još manje su marili za dokaze. Uzalud su bili svi ogromni dugotrajni napori generala Praljka. Ostavili su mu samo još mogućnost da svoj život uzme u svoje ruke. Marin Strmota ima još uvijek mogućnost povuči svoju ostavku i nastaviti dalje raditi u okviru mogućnosti  ministarstva čije ime jasno otkriva  djelokrug koji bi bio dostatan za cijela dva ministarstva.

Ministrica Nada Murganićje toga svjesna i racionalano nastoji djelovati imajući na pameti da je politika umijeće mogućeg. Ne može si dopustiti ni po cijenu nepopularnosti da joj diktiraju mediji i pojedinci koji nemaju odgovornost što bi morala raditi ne vodeći računa o ograničenim ljudskim i materijalnim resursima ministarsva i Vlade. Epidemija iseljavanja nije zahvatila Hrvatsku tijekom vladanja ove Vlade i tek nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju makar se i ta činjenica ne može zanijekati i makar se to moglo očekivati.Epidemija je zahvatila i Hrvatskoj susjedne zemlje koje još nisu postale članice Europske unije i čiji državljani nemaju mogućnost  ishođenja hrvatskog državljanstva.

Ni Hrvatska ni Hrvatskoj susjedne zemlje ne mogu administrativnim mjerama spriječiti činjenicu da siromašne zemlje pomažu bogatim. Nemoguće je razbiti stvoreni mentalitet stada. Ljudi se šlepaju na "mudrosti" već iseljenih. Boje se kako će biti budalama ako se stampedu ne pridruže. Epidemiji iseljavanja bez sumnje pridonijeli su kondicionirani refleksi iz prošlosti. Premnogi se sjećaju, a još uvijek ima i vidljivih simbola nekdašnjih dobrobiti iseljavanja u tuđini. Još se vide velike kućetine bivših iseljenika, a u staračkim domovima u Hrvatskoj, ističu se starci i starice koje su djeca deponirala u ovdašnje staračke domove, ovdašnjim umirovljenicima cijenama nedostupnim. U Imoskom Imoćani najavljuju dignuti spomenik mercedesu. Iselili su u Njemačku, cijeli život živjeli u izobilju a sad žive u skupim staračkim domovima, bio je odgovor gospođe kojoj sam uzalud pokušao prikazati stvarnost naših gastarbajtera i njihovih obitelji.

Naglašeno iseljavanje iz Slavonije neki vide u naslijeđenoj kolektivnoj odgovornosti,naslijeđene nečiste krvi, poznate Germanima i Židovima pod riječima Sippenhaft, Sippenhaftung. Usmrćivanjem nerođene ili tek rođene djece, da se ne bi dijelio posjed, na kraju je, pored ratova praznio Slavoniju i stvarao nužnost doseljavanja u Slavoniju. U relativno kratkom vremenu doseljeni se nisu uspjeli dostatno ukorijeniti. Mnogi su, čim se pružila nova prilika, selili dalje u tuđinu. Zapravo je pravo čudo što je toliko Hrvata doseljenika u Slavoniju iz Bosne, Hercegovine, Dalmacije, Hrvatskog zagorja i drugih područja, čvrsto ostalo u Slavoniji usprkos svim ratnm strahotama Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata.

Iseljavanje cijelih obitelji, sudeći po nekolicini obitelji koje su mi poznate, nekim dijelom je potaknut dječjim doplatkomkoji bi im mogao omogućiti preživljavanje i ostvarivanje nekih prava čak ako i ne budu našle posao od kojeg bi bez socijalne pomoći mogle živjeti. Prijedlozi za zaustavljanje epidemije iseljavanje milijardama novaca u Ministarstvo demografije za projekte tog ministarstva, sve i kad bi Vlada imala sve te milijarde, ne bi  mogli znatnije zasutaviti epidemiju. Apelirati na domoljublje, također ne bi ništa polučili. Kad ni liječnici ne mare za više motive, teško je očekivati da bi domoljublje zaustavilo druge slojeve hrvatskog puka. Novi iseljenici većinom ne mare ni za etablirane hrvatske zajednice. U domovima i crkvama uglavnom sjede glave, nema mladeži ni djece. To potvrđuju npr. svi koji odu posjetiti potomke ili rodbinu u Australiji.

Moguće je međutim, usporedno s poduzetim vladinim mjerama, apelirati na dugoročne interese pojedinaca i obitelji. Nema nikakve koristi od prebacivanja isključive odgovornosti na vladu i pojedine vladne dužnosnike. Uzrečica da riba od glave smrdi ne može se navoditi kao uzrok i kao prijedlog rješenja demografskog pitanja u Hrvatskoj pa čak ni u BiH. Već su pojedinci i jedan broj obitelji shvatili da više dugoročno gube nego dobivaju iseljavanjem tek radi većih plaća. Iseljenici ne mogu računati da će im netko drugi održavati kuće, stanove i drugu imovinu koju za sobom ostavljaju. Prazni prostori se pune. Na to valja računati kad uskoro i stranci budu mogli kupovati čak i poljoprivredna zemljišta. U MUP-u je već najavljen novi Zakon o strancima. Svoje mišljenje su o tom nacrtu trebala dostaviti ministarstva, među inim i Ministarstvo za demografiju. Pretpostavljam da je glavna namjera zakona olakšavanje zapošljavanja stranaca.

Upozoravanja demografa kako će u Hrvatskoj u dogledno vrijeme opasti broj stanovnika, čine mi se neutemeljenim.Hrvatsku privlačnom drže stranci ali i neki doseljenici Hrvati. Već je skoro tisuću stranaca dobilo azil a na spajanje obitelji imaju pravo i azilanti koji su dobili supsidijarni azil. Pravom na spajanje obitelji i to do trećeg koljena itekako će se povećati broj doseljenih stranaca. Poželjno bi bilo, ako ne bude više povratnika i useljenika Hrvata, da u Hrvatsku dosele ljudi iz razvijenih europskih zemalja jer bi se ti lakše integrirali a doprinosili bi osim materijano i stečenim znanjima. Nadam se da nisam u pravu ali teško mi se oteti dojmu da Hrvatska ne može previše računati na svoje iseljenike. Velika većina će nažalost umrijeti u tuđini. Stariji će eventualno tu i tamo lobirati za Hrvatsku, a većina pokušati slati e-mailom svoje preporuke i kritike i eventualno novce roditeljima.

"S ponosom ističem da smo uspjeli zaustaviti sramotnu odluku Hrvatske vlade glede NY. Ujedinili smo se svi mi članovi Hrvatsko-američkih profesionalaca od kojih smo velika većina i članovi HSK SAD-a i Istočne i Zapadne obale sve naše Crkve, organizacije i udruge i uz peticiju koju ste i svi Vi potpisali uspjeli smo zaustaviti dolazak gospodina Borisa Blažekovića. Hvala svima koji ste podržali našu borbu protiv omalovažavanja Američkih Hrvata", jedna je od mnogih poruka koje stižu u Hrvatsku. Hrvatski iseljenici imaju pravo i poželjno je da predlažu, kritiziraju itd., ali na Hrvatskoj vladi leži glavna odgovornost. Vlada mora donositi i netransparentne odluke jer transparentnost koju očekuje javnost a pogotovo mediji je diskutabilna i neprovediva već i zbog toga što toliko elemenata nije moguće prenijeti.

Je li predsjednica države uskratila svoj potpis Blažekoviću pod pritiskom iz iseljeništva, ne znam. Je li imenovanje iseljenika bez visoke pa čak i bez  srednje stručne spreme na dužnosti: veleposlanicima, ministrima, zamjenicima ministara, generalnim konzulima, zastupnicima itd. bilo omalovažavanje hrvatskog naroda u domovini, ne znam. Zna se u iseljeništvu tko je s kakvim kvalifikacijama iz iseljeništva u Hrvatskoj postavljen na visoke odgovorne položaje. Pod utjecajem kojekakvih, neodgovornih portala i drugih medija, čini mi se, iseljenici nisu dovoljno dostatno svjesni odgovornosti vlade. Lako je zastupnicima oporbe filipikama napadati vladu jer ne moraju misliti kako osigurati sredstva za školstvo, zdravstvo, obranu, policiju, umirovljenike, branitelje itd.

Hrvatski (državni) sabor nije ono što je nekad bio. Na prvoj crti promicanja i obrane nacionalnih interesa ulaskom u EU sada su vlada i predsjednica države koja nema ovlasti ni moć koju je nekada imao predsjednik Franjo Tuđman. Vlada i predsjednica države moraju donositi odluke i po cijenu pada popularnosti. Ustalom, učinkoviti lideri, u pravilu nisu popularni. Štošta, htjeli – ne htjeli, moramo priznati Aleksandru Vučiću. Sigurno mu nije bilo nimalo ugodno krenuti u Hrvatsku, ne toliko zbog atmosfere u Hrvatskoj nego više zbog Srba u Srbiji i Hrvatskoj kojima je teško bilo gledati Vučićev pozdrav Hrvatskoj vojsci, zastavi i grbu čime se odrekao svojih i njihovih bivših političkih ciljeva. Radi interesa svoje države, izjavio je, spreman je biti i konjem. Na kraju je odlučno naredio dolično ponašanje i Dačiću i Vulinu, dvojici ministara iz njegove vlade. U Hrvatskoj mnogi misle da imaju pravo postavljati veto predsjednici Države i predsjedniku Vlade. Nikad nisu čuli da je pravo na veto svakog zastupnika u poljskom saboru, svojevremeno dovelo do tri podjele Poljske.

Branko Barbić