Putem misli odzvanja jeka prošlosti
Prošle godine navršilo se dvadeset godina od smrti Husnije Hrustanovića (1922. – 1997.) hrvatskog književnika, publicista i novinara koji je mladost proveo u domovini, a ostatak života u emigraciji. Danas je jednako zaboravljen u obje svoje domovine koje je jednako volio. Dvije obale (Domovine) toga života između kojih je tekao jedineći ih, danas se gledaju ispod oka. U ponorima vremena potrganih đerdana mladosti, šapata kojima je želio toliko toga reći, iz prostora svojih stvaralačkih samoća. Pjesnik je uvijek ishodište jezika. Njegovo pjesništvo je, pjesništvo HusnijeHrustanovića – angažiranje duše. U tim pjesmama nalazi se duša koja se bori. Fenomen duše.
Husnija Hrustanović – crtež Josipa Crnoborija
Husnija Hrustanović rodio se 5. svibnja 1922. u Gackom u Bosni i Hercegovini. Obitelj mu se ubrzo preselila u Mostar gdje je završio mekteb, pučku školu i gimnaziju. Prvu pjesmu objavio je 1935. u Đačkom poletu – listu školske omladine u Mostaru, te otada postaje suradnik nekoliko listova. 1938. je dobio književnu nagradu srednjoškolske mladeži u Mostaru. Upisao je studij Prava na Sveučilištu u Zagrebu 1942. koji prekida radi vojne obveze. U domobranima je služio kao časnik. U ratnom razdoblju ratni je izvjestitelj, reporter na Radio Zagrebu, te član uredništva i novinar nekoliko zagrebačkih listova i izdanja.
Nakon završetka rata povukao se s vojskom najprije do Austrije, a potom do Italije gdje je boravio u izbjegličkom logoru u Fermu. Tamo je član tek osnovanog Hrvatskog akademskog kluba i suradnik lista Croatia.
Iz Italije s grupom Hrvata i Bošnjaka dolazi u Siriju nakon ljeta 1947. godine. Bio je jedan od osnivača Društva Hrvata Damask, koje je krovna organizacija tek doseljenih Hrvata u Siriji. Doseljenici su pokrenuli mjesečnik Hrvatska volja koji je izlazio u od listopada 1949. do svibnja 1952. u Damasku. List je najprije uređivao HusnijaHrustanović, da bi ga potom preuzeo Hasan Čustović. U Beirutu je planirao završiti studij prava započet u Zagrebu. Radi obiteljskih obaveza ne uspijeva u tom naumu.
Godine 1957. s obitelji seli u Australiju. Tamo dospijeva oplovljavajući cijelu Afriku. Sueski kanal bio je zatvoren zbog političke krize. U Australiji pisao je u tamošnjim publikacijama (Leader 1963.). U sydneyskom tjedniku Leader 31. srpnja 1963. objavljen je članak s prikazom rada i života Husnije Hrustanovića.
Iz Australije odlazi krajem ljeta 1964. te se sa ženom Marijanom i kćerkom naseljava u Madridu gdje postaje urednik časopisa Obrana. Obrađivao je putopise Evlije Čelebije i pjesme Lucijana Kordića, ali nije ih uspio pripremiti za tisak. U Španjolskoj nije ostao dugo te već početkom 1966. živi u Parizu gdje mu je kćer Đulsa nastavila studij. Nakon skoro mjesec dana kratko se vratio u Madrid, a potom natrag u Pariz gdje surađuje s Vinkom Nikolićem. Nikolićeva i Hrustanovićeva žena bile su u rodu. Nakon skoro pedeset godina izgnanstva posjetio je Hrvatsku u svibnju i kolovozu 1992. godine. Povratak nije prošao nezamijećeno. Za vrijeme boravka u Zagrebu gostovao je u radio emisiji, a Društvo hrvatskih pisaca priredilo mu je službeni doček u svojim prostorijama na Trgu bana Jelačića.
Zadnje godine života proveo je u Parizu u ulici BlvdExelmans. Umro je u snu tijekom posjeta kćeri Đulsi u Londonu 19. ožujka 1997. Pokopan je u Engleskoj na lokalnom groblju Chislehurst. Na nadgrobnoj ploči upisano je: Huso Hrustanovic, otac suprug i djed.
Njegova poezija, njegov je kutak u svijetu. U Valenciji je 1965. godine izdao zbirku pjesama U ponorima vremena. U knjizi na šezdeset stranica piše o žalu za domom i izbjegličkoj sudbini. Zapisivao je mjesto nastanka pjesme. Tako je pjesma Zapisi s puta nastala u Singapuru, a jednu pjesmu napisao je u Dakru u Senegalu. U rukopisu imao je roman Neznani jurišnik (odlomak objavljen u Godišnjaku Hrvatskoga domobrana, 1953.) te dvije knjige novela i humoreska koje nikad nisu objavljene. Jedno vrijeme pisao je pod pseudonimom Kemal Gradaščević i Smail Gradaščević – (Bošnjačko oko.).
Putem misli odzvanja jeka prošlosti. Tijekom emigracije objavljuje u Danici (Chicago 1950.), Hrvatskome kalendaru (Chicago 1950.–51.), Hrvatskoj reviji (Buenos Aires 1951.–52., 1954.), Godišnjaku Hrvatskoga domobrana (Buenos Aires, 1953.). Uvršten je u antologije hrvatskog pjesništva druge polovice dvadesetog stoljeća, Pod tuđim nebom: hrvatsko emigrantsko pjesništvo, 1945.-1955. priređivača Vinka Nikolića u izdanju Hrvatske revije te u Soj i odžakehli-Islama: zbirka pjesama o domu i rodu Muslimana hrvatskog koljena i jezika koju je priredio FeridKarihmani 1974. godine u Barceloni.
Nakon osamostaljenje Hrvatske prof. dr. Stijepo Mijović-Kočan uvrstio je Husniju Hrustanovića u antologiju hrvatske emigrantske književnosti, Skupljena baština, a u 60 hrvatskih emigrantskih pisaca uvrstio ga je Šimun Šito Ćorić.
U ponorima vremena:
Znaš li kuda otiču nabujale rijeke stoljeća ? / Gdje vode hladne ceste progonstva ? / Što nas čeka iza vjetrovite lepeze Vremena ? / Pod kupolama svemira / lutaju zaboravljeni ljudi. I ne znaju više / kud ih put vodi. / Ljudi bez domovine godinama čekaju / na svim postajama, / u dalekim lukama. / O kako su hladne ceste u noći / bez zvijezda … // Iz zagrljaja sudbine bijeg ne koristi. / Mi nosimo u srcu rodni kraj – ko razvijenu zastavu. / Povrh modrih kanjona / Vrijeme se grohotom smije. / Zavijaju cikloni razapete boli. / U dubinama ponora / mi tražimo sebe. / U pjeni sinjeg mora, / na pijesku šutljive pustinje / ostaju izgubljene godine – potrgani đerdani mladosti. / Idemo dalje. Smirenja ovdje nema. / U ponorima vremena i čemernih obzorja / mi čekamo rumenu zoru / i behar Slobode… (U ponorima Vremena, Valencija, 1965.)
