Hrvatski Fokus
Unutarnja politika

Emocije i razum: distanciranje od Predsjednice!?

Da nije bilo Amera, Hrvatskom bi vladali Jović, Mesić, Đurašković, Kapović, Frljić, Valjalo…

 
 
Hrvatski domoljubi i rodoljubi osjetili su se izigranim i povrijeđenim zbog službenog posjeta predsjednika Republike Srbije Aleksandra Vučića Hrvatskoj. Navodno je taj posjet ostvaren kao sastavnica geopolitičke pa i vojne strategije SAD-a, NATO-a i EU-a u definiranju odnosa i utjecaja svjetskih sila u Jugoistočnoj Europi odnosno na tzv. zapadnom Balkanu. Pri tome se primarno misli na obuzdavanje i sprječavanje političkog, ekonomskog i vojnog učvršćivanja Rusije u Srbiji; kao i ekonomske, političke i kulturne penetracije u Hrvatskoj. Kao članica Europske unije i NATO-a, Hrvatska ima državne ugovorne obveze a i interese aktivno sudjelovati pa i davati inicijative u provođenju zajedničke politike s ostalim državama članicama tih međudržavnih asocijacija, a u koje navodno spada i taj službeni posjet predsjednika Aleksandra Vučića. No, oni navodno bolje upućeni u geopolitiku i geostrategiju SAD-a, NATO-a i Europske unije tvrde da nema ni govora o tome da je taj posjet sastavni dio njihove dugoročne političke strategije u Jugoistočnoj Europi i da su ga oni planirali i inicirali, a Hrvatska kao odgovorna članica tih političkih, gospodarskih i vojnih saveza bila obvezna prihvatiti i provesti.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2018/02/39211f7c3e83f4923b3728c28754c184.jpg
Dakle, navodno se tu ne radi o ikakvoj političkoj i ugovornoj međunarodnoj obvezi te o aktualnoj i dugoročnoj potrebi i interesu Republike Hrvatske, nego o političkom soliranju pa i svojevrsnom hiru predsjednice Republike Kolinde Grabar-Kitarović. Pa onda, o kakvom se tu  motivu za osobnu politiku Predsjednice može raditi? Navodno o takvom da je svojedobno Kolinda Grabar-Kitarović završila gimnaziju u SAD-u i naučila dobro engleski jezik, a predsjednik Aleksandar Vučić dobro govori ruski jezik pa je na toj „istojezičnosti“ kliknulo međusobno povjerenje i suradnja. A od te lingvističke podudarnosti i razumijevanja pa do službenog državnog posjeta samo je koračić, zar ne rekli bi eksperti za sve i sva!
 
Kako reagirati: emocijama ili razumom?
 
A kako čovjek i politološki dobro izobražen i upućen ne samo u javnu svjetsku politiku nego i njezinu „zatamnjenu“ stranu s bezbroj taktičkih igara, zamki i podvodnih grebena; može reagirati na taj i takav navodno osobnim motivima pa i svojevrsnim hirom da ne kažemo kapricom motiviran državni posjet? Spontano, odmah i žestoko, s odbojnošću, gađenjem  i odbacivanjem! Kakva međunarodna politika, ugovori, savezi, sporazumi, odgovornost i obveze; kakvi državni posjeti i bakrači. Em smo svoji na svome od stoljeća sedmog, hrvatska puška o hrvatskom ramenu a samokres u ruci, hrvatska lisnica u hrvatskom džepu, ponosni i dostatni sami sebi kao organizmi koji se razmnožavaju partenogenezom. Autarkijo mila majko moja, ti nas štitiš od gripe i ospica, te uroka, poroka i posjeta neželjenih svakojakih. Da nam živiš ti mila autarkijo zaštitnice naša, milija nam i draža od Gospe od Kamenitih vrata!
 
Od prokletih Amera, poglavito koji nam diplomatski i logistički podupriješe „Oluju“, pravdu u sudištu Haaškom, omogućiše ulazak u NATO i EU, ehosonderom otkriše mrežu krivoarbitražnu u moru vale Savudrijske, itd. No, neumjereni kakvi već jesu i to im nije dosta, te sada Hrvatsku guraju u nove avanture pa nude da budemo LNG-energetski neovisni o Rusiji i toplini sibirskoj, da Hrvati u BiH promjenom izbornog zakona postanu ravnopravni s druga dva konstitutivna naroda, da se ostvari geopolitička i geostrateška Inicijativa „Tri mora“, da Hrvatska postane članicom Višegradske skupine, da… Tko bi to sve mogao nabrojiti što su sve ti „jenkijanci“ za nas do sada napravili, te što nude a u mogućnosti su to konkretno politički i ekonomski poduprijeti da se i ostvari?
 
Da, doista, što hoće Jenkiji?
 
A što i kako dalje, i što dosta hoće ti Jenkiji? Da možda članovi  „ruskog lobija“ u Hrvatskoj dođu na prosjački štap i žive samo od mirovine, da ne mogu više svečano otvarati nove „Lukoilove“ benzinske crpke jer tek su na 50-oj i graditi Kupare i druge „Lošinje“,  da ne mogu dalje zibati rusku geopolitiku i san o izlasku na toplo more cara Petra Velikoga, da INA-u ne mogu prodati ruskom „Rosnjeftu“, da neke novine i portali ostanu bez „subvencija“ kao što su hokejaši „Medveščaka“ ostali bez ruske lige? Da, doista, što to sve hoće od nas ti sebični Jenkiji, i nije li krajnje vrijeme da nam prestanu nanositi štetu? Naime, da nije njih i njihovih geopolitičkih i geostrateških potreba i interesa, bio bi se ostvario Plan Z-4, imali  bismo državu u državi, bili bi strani državljani u vlastitoj državi, koristili bi putovnicu za putovanje kroz Baranju, Srijem, Banovinu, Knin  i Šerbedžijine „Brione“ i mogli se nakon toga hvaliti susjedima i prijateljima da smo bili u inozemstvu, bili bi državnopravno i politički svjetski unikatni i predmet znanstvenih istraživanja i doktorskih disertacija na sveučilištima širom svijeta tako da bi naši politolozi mogli imati znanstveni članak indeksiran i u najprestižnijoj bazi podataka Current Contest, te kao narod bili bi predmet sažaljevanja i podsmijeha širom tog istog svijeta!
 
Ministar kulture bio bi Lordan Zafranović, doživotni intendant HNK u Zagrebu Oliver Frljić, ministar nauke i usmjerenog obrazovanja Mate Kapović, predsjednik vlade Dejan Jović, potpredsjednica vlade Nina Obuljen-Valjalo-Koržinek, Božo Biškupić bio bi glavni i odgovorni vozač i fotograf vlade, Stevo Đurašković bio bi dekan Fakulteta političkih nauka, Snježana Kordić bila bi dekanica Filozofskog fakulteta, govorili bi „zajedničkim“ jezikom, prestala bi bolesna hrvatska presizanja da su Ruđer Bošković, Josip Pančić i Ivo Andrić etnički Hrvati a dubrovačka književnost hrvatska, Savudrijska vala bila bi preimenovana u Piranski zaljev, Aleksandar Stanković bio bi direktor HRT-a bez ograničenja mandata, Stjepan Mesić bio bi predsjednik SUBNOR-a, Josip Manolić predsjednik Saveza omladine, Branko Roglić predsjednik Savjeta federacije, Ante Vlahović predsjednik Matice hrvatske i Franjo Gregurić predsjednik HAZU-a.
 
Jesu li odobna i državna razina isto?
 
Velikosrpskom ideologijom, licemjernim pristupom politici, kičoljubnim patetično teatralnim javnim nastupom, arhaičnoprovincijalnim mačogardom, demagoškom retorikom, neiskrenom percepcijom i poimanjem prošlosti te dvoličnim odnosom prema sadašnjosti i budućnosti, srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić malo koga može ostaviti ravnodušnim te i metaforički u smislu trenutnog izazivanja alergijske reakcije u rasponu od koprivnjače do Quinckeova edema, a pogotovo to nikako i nikada ne mogu biti branitelji i stradalnici JNA i srbijanske paravojne ratne agresije na Hrvatsku u kojoj je i on aktivno i izravno sudjelovao! Zbog toga su neizbježni, očekivani i logični uznemirenost i odbojnost do samog gađenja koju kod njih izaziva i sama spomen njegova imena, a njegova osobna nazočnost je tortura koja ima retraumatizacijski učinak te oživljava duševne bolove i noćne mőre.
 
No, dok je to na individualnoj i skupnoj razini emocija, etike, morala, solidarnosti i ponašanja neupitno, trajno i nepromjenjivo; može li i smije li to biti isto tako i na razini države kao subjekta međunarodnog prava i državne politike od koje čak u krajnjim okolnostima može ovisiti i sama opstojnost nacionalne hrvatske države i hrvatskoga naroda? Može li se i tu i bi li bilo korisno za narod i državu reagirati spontano, srcem i ponosom žrtve i pobjednika, osjećajno, etično i moralno kako bi to u svijetu prava, pravde i humanosti jedino bilo moguće i dopušteno? Pogotovo kada se radi o educiranom provokatoru i baštiniku kulture laži kao kulturnom obrascu i društvenom kanonu, te institucionaliziranoj odnosno državnoj psihološko-propagandnoj agresiji osmišljenoj i planiranoj upravo zato i s ciljem da Hrvatska ostane imobilizirana i trajno zarobljena u ratnoj traumi, boli, noćnim morama, flash-backovima, poniženju i nepravdi; da ne može biti te da i ne bude aktivni subjekt međunarodne politike i skrbi za potrebe i interese hrvatskoga naroda i nacionalne države, nego da bude tek puki pasivni objekt i žrtva političkih mešetarenja srbijanske državne politike i sveukupne međunarodne strategije te njezinih međunarodnih mentora i protektora?
 
Na ta i takva pitanja odgovor ne može te i ne smije biti opći, zajednički i kolektivni; nego samo i jedino osobni, pojedinačni, individualni; u okviru svoje savjesti, osjećaja, etike, morala, solidarnosti, altruizma, domoljublja, rodoljublja i odgovornosti za opće i zajedničko dobro; a to znači – za narod  hrvatski i državu hrvatsku!
 

Blaženko Strižić

Povezane objave

Trump prihvatio poziv hrvatske predsjednice

HF

Opasne mućke prote Milorada!

HF

Pao posljednji komunistički bastion u Europi

HF

Šaranova jama i Jadovno su lažna stratišta

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više