"Mlada Bosna" i beogradska obavještajna mreža
U Apisovu obavještajnu mrežu bili su uvučeni i pripadnici "Mlade Bosne" primjer čega je nesuđeni sarajevski atentator Vladimir Gaćinović koji je tijekom 1911. boravio u Beogradu, gdje je pristupio i "Narodnoj odbrani" i "Crnoj ruci", te je nakon povratka u rodnu Bosnu i Hercegovinu postao ovdašnji obavještajni povjerenik.[1]
O povezanosti "Mlade Bosne" s beogradskom obavještajnom mrežom svjedoči epizoda s početka 1914. kada je Vojislav Tankosić, da bi prikrio tragove djelatnosti "Crne ruke" u Bosni i Hercegovini, sastanak s nekoliko mladobosanaca organizirao u Touloseu u Francuskoj. Iako se planovi koji su tamo iskovani nisu ostvarili, sam sastanka pokazuje da su mladobosanci bili uvučeni u Apisovu mrežu Ovdje je važno naglasiti da je Tankosić bio odlučan "da se uradi nešto konkretno za srpsku stvar", što ga je u očima budućih sarajevskih atentatora činilo pravom osobom od koje se može dobiti ohrabrenje, ali i konkretna pomoć za ostvarenje njihove zamisli. Ovo tim više što se on, vjerojatno još od 1911., bavio mišlju o organiziranju atentata na Franju Fedinanda.[2]
Sagledavajući okolnosti koje su prethodile Sarajevskom atentatu Dušan T. Bataković je u najnovije vrijeme ponovo aktualizirao upitnu tezu kako je zamisao o atentatu potekla isključivo iz redova "Mlade Bosne", te da su Apis i Tankosić mlade atentatore ohrabrili i dali im logističku potporu, bez znanja vlade u Beogradu, ali i uprave "Crne ruke".[3] Bataković je, međutim, mimoišao podatak koji je donio još Vladimir Dedijer, kako su sarajevski atentatori od "Crne ruke", osim oružja i bombi, dobili i znatan novčani iznos koji se kretao od 130 do 1000 srpskih dinara, iza čega su, kao u prethodno spomenutom slučaju financiranja četničke obuke, vjerojatno stajale državne financije Kraljevine Srbije, a možda i financijska potpora iz Rusije ili novac koji je "Crna ruka" nezakonito izvukla iz javnih fondova.[4]
Samuel R. Williamson zato, na osnovu opširnog pregleda znanstvenih spoznaja o ovom pitanju, smatra da je Apis otprije planirao ubojstvo Franje Ferdinanda, te da je "iskoristio nacionalizam mladih učenika i nemogućnost Pašićeve vlade da nadzire Crnu ruku".[5] U prilog tome ide i stajalište Roberta Okeya koji je, nakon opširnog uvida u literaturu o "Mladoj Bosni", ustvrdio da su Princip i mladobosanci, bili socijalno marginalizirani pojedinci, zaneseni srpskom nacionalnom predajom, koji su, usprkos kulturološkoj, anarhističkoj i modernističkoj pobuni protiv starijih naraštaja, u izvjesnoj mjeri ipak bili oruđe srbijanske vojno-obavještajne službe. Iz ovakvog višeslojnog mentalnog sklopa vjerojatno je proisteklo i njihovo odbijanje da odustanu od atentata, kada je to, sredinom lipnja 1914., vodstvo "Crne ruke" od njih zatražilo.[6] Ovakav razvoj događaja stoga je imao obilježje nepredviđenosti i iracionalnosti jer, kao što vlada u Beogradu nije mogla nadzirati Apisa i njegovu djelatnost, tako on nije mogao nadzirati mlade atentatore. Zato je u nastavku važno ispitati motive koji su pokretali sarajevske atentatore i "Crnu ruku", ali i vladajuću elitu u Beogradu.
Bilješke:
[1] V. DEDIJER, Sarajevo 1914, 228, 229, 374, 382.; V. BOGIĆEVIĆ, Sarajevski atentat,35, 59.
[2] D. MacKENZIE, Apis: Congenial Conspirator, 74, 75.; V. DEDIJER, Sarajevo 1914., dio I., 87.; J. REMAK, Sarajevo, 54, 55. Prema arhivskim podacima koje donosi Milorad Belić, Tankosić je bio povezan i sa tzv. revolucionarnom omladinom u Hrvatskoj, te je čak bio sponzor atentata na komesara Slavka Cuvaja u Zagrebu. M. BELIĆ, Komitski vojvoda Vojislav Tankosić, 31, 32, 50, 51.
[3] Upitnost ove teze potvrđuje i sam Bataković navodeći da ona počiva na Apisovom pismenom priznanju na Solunskom procesu 1917., koje je dao u nadi da će tako spasiti vlastiti život, ali i na političkim računicama tadašnje srbijanske vlade u izbjeglištvu koja je time pripremala teren za mogući separatni mir sa Austro-Ugarskom, ali se također htjela riješiti opasnog protivnika. D. T. BATAKOVIĆ, The Salonica trial 1917. Black Hand vs. Democrary, 281, 282, 288.
[4] V. DEDIJER, Sarajevo 1914., dio I., 382. Ruski vojni ataše u Beogradu pukovnik Artomanov je poslije Prvog svjetskog rata priznao da je "Crnu ruku" snabdijevao novcem za njenu obavještajnu djelatnost. David Fromkin kao mogući izvor financiranja "Crne ruke" navodi zloupotrebu dijela od oko 4 milijuna franaka kojim je ruska vlada još od 1910. sponzorirala srpski časnički kor. Naime, u proljeće 1914. u javnost je dospjela afera sa fondom "Oficirske zadruge" koji je bio pod nadzorom "Crne ruke" i koja je iz njega izvukla oko 700 000 dinara za financiranje svoje djelatnosti. C. CLARK, Sleepwalkers…412.; J. REMAK, Sarajevo, 57. D. FROMKIN, Europe's Last Summer, 130.; V. KAZIMIROVIĆ, Crna ruka, 588, 589.
[5] S. R. WILLIAMSON, The Origins of Workd War I, 804, 805.
[6] Robin OKEY, Taming Balkan nationalism, New York 2007, 211 – 216. Naime, nakon sastanka Vrhovne centralne uprave "Crne ruke" na kojem je odlučeno da se atentatore zaustavi, poslane su instrukcije sarajevskom agentu Danilu Iliću. No, prema njegovim riječima Princip i Grabež "nisu htjeli ni čuti o tome" da se atentat obustavi. D. MACKINLEY, Apis. Congenial Conspirator, 136, 137. R. F. HAMILTON, H. H. HERWIG, Decision for war, 43
