Oporbeno raskrinkavanje vlasti

U državama prave i moderne demokracije o ovakvim slučajevima se uopće ne raspravlja

Nebitno i manje važno tko je od političkih stranaka iz oporbe inicirao pokretanje postupka za opoziv ministrice Dalić. Čini mi se da bi to vrlo rado napravili neki ili više njih iz pozicije, samo kad bi smjeli i mogli. Bitno je i vrlo važno da se je današnja oporba povodom tog slučaja prvi puta sastala, razgovarala i konstruktivno se dogovarala. Lider oporbe i vodeća stranka oporbe se ne određuju i ne nameću javnosti i političkom životu brojem svojih članova, već svojim radom i postignućima. Vođa oporbe bi mogao biti nezavisni pojedinac koji se posebno istakao svojim radom, inicijativom i postignućem u rješavanju gorućih problema u državi, borbom za pravdu i pravnu  jednakost, dostojanstvo svakog čovjeka i ugroženih skupina, primarne državne interese (sigurnost, znanost i obrazovanje), poštivanje Ustava i zakona, slobodu govora, opredjeljenja (vjerskog, civilnog, političkog), raskrinkavanje licemjera u vrhu vlasti…, protiv trgovanja ovlastima, sukoba interesa, korupcije, klijentelizma, stranačkog uhljebarstva, nepotizma, šalabahterske demokracije, neprincipijelne koalicije, služenja svjetskim moćnicima, davanja u najam ili prodaje hrvatskog teritorija, donošenja specijalnih zakona sa mnogobrojnim “rupama” kako bi se nezakonito radilo, bogatilo i stvaralo moć, na štetu hrvatskog naroda.

Svi oni, pozicija i opozicija su na to mjesto izabrani od hrvatskog naroda, u čijem bi interesu morali raditi, za opći rast, razvoj, boljitak, za bolje društvo, jaču i demokratskiju državu. To će biti moguće tek kad “proradi” demokracija, na svim razinama, najprije u političkim strankama, gdje stvar uglavnom, funkcionira po autokraciji, odnosno volji, želji, autoritetu i “sposobnosti” stranačkog čelnika, koji izbornu listu, uglavnom sam sastavlja, po načelima koja mu odgovaraju, a ne po znanju, sposobnosti, izvrsnosti, ranijem prinosu stranci, politici, društvu i državi.

Svaki pojedini političar od najniže do najviše razine, sam gradi sebe kao čovjeka i političara, stvara svoj image, opću i posebnu percepciju u narodu, u svakom smislu, kao cjelinu, po svim odrednicama ljudskog bića. Evidentno je, naročito u onih koji su u Saboru i na visokim državničkim funkcijama, desetak i više godina, tko je tu za što i zašto, tko radi za narod i u interesu društva i države, a tko je tu isključivo za sebe i svoje uskogrudne interese. Pod posebnu pasku i tretman bi se trebali, ponekad i morali staviti “prebjezi” iz stranke u stranku, s funkcije na funkciju, njihove imovinske kartice, očiti utilitarni razlozi tog čina, bježanje od sudskog progona, prikrivanje sukoba interesa, politička trgovina, “mesijanstvo”, kameleonstvo i još mnogo čega, nastalog u tom  pretrčavanju. To su manje više poznati likovi, beskralježnjaci, nedovoljnog obrazovanja, suspektnog morala, “ovisnici” o lideru stranke, “niškoristi”, rekao bi moj pokojni otac, ili su to, pak rijetko sposobni eksperti, s hrpom prestižnih diploma, s velikim ambicijama i nezajažljivom pohlepom materijalnom, profesionalnom, društvenom i “elitnom”, čime kompenziraju neke svoje vidljive i nevidljive nedostatke i liječe rane iz djetinstva, osvećuju se zbog nanesenih nepravdi, omalovažavanja i marginaliziranja u početku stvaranja profesionalne ili političke karijere.

Ti i takvi su nevjerodostojni, štetni, pa čak i pogubni, ovisno na kojem su položaju i koliko vlasti imaju u svojim rukama. Nije to nikakva teorija, niti priče, koje se pričaju, to je istina, koja nam se u raznim i različitim vidovima prikazuje i dokazuje svaki dan, od vrha do dana, sve u stilu: “Znaš li ti tko sam ja?” Pritom takva osoba, niti ne sluti, a kamoli  zna, kako je jadna, “mala”, prizemna, vrijedna željenja i nužno joj je potrebna stručna pomoć. Obitelj i prijatelji tu mogu puno pomoći. Savjetima, iskrenim prijateljskim prikazima pojedinih ekscesa, neprimjenih postupaka i ponašanja, sebi blisku osobu bi se trebao moći uvjeriti kako s njom nešto nije u redu, jer se ne ponaša normalno. To nije moguće, kad je takva osoba izgubila kompas, svaki dodir sa stvarnošću, realnim životom, svojim realnim mogućnostima, nadležnosti, pravima, obvezama, odgovornosti, vjerodostojnosti, istini, poštenju, pravdi i pravednosti, a sebe izgubila u agresivnosti, neprimjerenom i neprihvatljivom ponašanju. Takva osoba je u neku ruku bolesna i ne bi se mogla zaposliti niti u najnižim poslovima, bez obzira na svoje formalne diplome, koje stalno gura svima pod nos i iza kojih se skriva.

Vrijeme je da se probudimo, da postanemo svjesni svojih obveza i društvene odgovornosti, naročito u području “homo politicus”, da direktno ili indirektno sudjelujemo u političkom životu Hrvatske, da nam ne bude svejedno tko je gdje na političkoj sceni, kakav je, što radi, kome i čemu služi, koja je njegova korist ili šteta za svakog žitelja Lijepe naše. Pritom je sasvim irelevantno, kakva je njegova temeljna ideologija i političko opredjeljenje, iz koje stranke dolazi, čiji je, tko su mu preci… Bitno je gdje sada.

Teško je to izbjeći, pogotovo u vrijeme suvremene digitalizacije i IT  djelovanja, komunikacije i dijaloga. Mnogo veći, s brojnijim stanovništvom, i jačim državama i učenijim nacijama, od nas su nečije leno, pogotovo ako su oduvijek skloni sluganstvu, podčinjenosti i prodaji za Judine škude, isključivo za osobnu korist i probitak na međunarodnoj političkoj sceni. Tome bi se sustavno, strateški, taktički, politički, nacionalno, stručno, odgovorno i vjerodostojno, trebala suprotstaviti i odupirati porba, oporba i cijeli hrvatski narod. Znam, nitko nije otok, surađivati se mora, čak i s neprijateljem, donedavnim okupatorom, stalnim predatorom na našu zemlju, nastojanjem zatiranja Hrvata, na ovim prostorima i njihovim nacionalnim okupatorskim vječnim snom dolaženja na Jadransko more, koje će proglasiti svojim, poput mnogih područja u Hrvatskoj.

Tome se ne suprotstavlja samo fizičkim čuvanjem državnih granica. Tome se suprotstavlja micanjem pojedinaca sa visokih državničkih, društvenih, gospodarskih, bankarskih i financijskih funkcija, položaja i službi, koji ne rade u državnom interesu, što je evidentno, očigledno, razvidno, pokazano i dokazano. U spomenutom slučaju, traženju opoziva ministrice Dalić, unaprijed se zna tko će “pobijediti”, jer ima više ruku u Saboru. Kakve su to ruke odavno je svima nama poznato. Međutim, to ne će biti pobjeda, odnosno biti će Pirova pobjeda. Dokle god se vode takve igre i izvojevaju takve pobjede, nema nam micanja iz mjesta, nema  napretka, boljitka i izlaska iz kriza (svih mogućih).

Svi vide i dobro znaju kako se kula od karata ruši i bez ove “karte” – aduta, koja se mora maknuti, jer je samu sebe kompromitirala, učinila nevjerodostojnom, odnosno vjerodostojnoj sebi i interesnoj grupi s kojom i za koju radi. U državama prave i moderne demokracije, o ovakvim slučajevima se uopće ne raspravlja, a kamoli da se vode razne igre, najviše zakulisne, s ciljem da jedni druge “pobijede”. Stvar je jasna – od samog početka. Agrokor je tu samo vrh santé leda, koja se približava brodu, pokazatelj cjelokupnog rada i djelovanja, po inovativnom i kreativnom uratku “Lex Agrokor”. Ostavka se samoinicijativno i odgovorno podnosi za mnogo manje loše uratke, na najnižoj, a kamoli ne na državnoj razini, pogotovo kad je time dovedena u pitanje cjelokupna državna ekonomija, gospodarstvo i društvo.

Ankica Benček