Domomrzje – osjećaj nelagode i jeze

Ne napušta se Hrvatsku samo zbog nemogućnosti zapošljavanja, već iz posve drugih razloga

Domomrzje! Ova, u najmanju ruku rečeno, nesimpatična jezična tvorenica, stvara osjećaj nelagode i tihe jeze. Domovina se iskonski voli. Ukoliko, netko svoju domovinu mrzi ili se ima takva predodžba  o nekome i nečemu, što se ne bez razloga, plasira u javnost, onda  to nije dobro i ne vodi ničemu dobrome. Prigovarati, kritizirati, ne biti zadovoljan i sretan, ne znači mrziti svoju domovinu. Privid mržnje, uslijed neodobravanja, neslaganja, nesigurnosti, straha i neviđenja napretka i boljitka, već vraćanja u ne baš lijepu prošlost, ne znači mrziti domovinu. Ta virtualna mržnja je projekcija ne baš dobrih osjećaja, koje u nama, pobuđuju i stvaraju, oni koji upravljaju državom i “brinu” se za nas.

Većina nas, svakim danom sve više osiromašuje, gubi svaku nadu i odlazi u druge zemlje tražeći bolji, ljepši i sretniji život, naročito za svoju djecu, kojoj ne žele život sličan svojem, u kojem pravda, pravednost, sloboda, pravna jednakost, vjerodostojnost, sigurnost… su pojmovi napisani u Ustavu i zakonu, verbalno se produciraju, malo pomalo minoriziraju i nestaju. Ima se osjećaj kao da to netko namjerno radi, kako bi nas što manje ostalo u Hrvatskoj. Liju se krokodilske suze za onima koji odlaze, a ništa konkretno se ne poduzima kako bi mnogi od njih ostali ovdje.

Ne odlazi se samo zbog nemogućnosti zapošljavanja, već iz posve drugih razloga. Mnogim mladim ljudima se zgadio život u Hrvatskoj, jer svakodnevno gledaju i doživljavaju brojne nepravde, direktno ili indirektno. Te nepravde uglavnom, proizvode i multipliciraju mnogi političari, na svim razinama, od samog nastanka samostalne Republike Hrvatske, sasvim svejedno kojoj opciji pripadaju. Podobni su sasvim zamijenili sposobne u svim područjima i resorima. Tu i tamo pokoji svjetli primjer, obrnutog, da sposobni zamjenjuju podobne, je svjetli tračak u mračnom tunelu. Malo koji od sposobnih se održi na dulje vrijeme, jer ne zna i ne će igrati umrežene prljave igre, koje osiguravaju radno mjesto, garantiraju uspjeh, bogatstvo i moć. Kad takav čovjek, stručnjak spozna u što se uvalio, zgadi mu se vlastiti život, daje ostavku i odlazi iz kaljuže, prije nego što postane njezin dio. Prihvaća se bilo kojeg posla, ispod razine svojeg obrazovanja ili odlazi “utabanim” stazama naših novih emigranata. To su veliki materijalni gubici za cijelo društvo i državu, pogotovo kad odlaze vrhunski stručnjaci, visokih i rijetkih specijalizacija. Uvozimo takve stručnjake, dok naši stvaraju bolji život nekim drugim zemljama, koje ih zovu, cijene i poštuju.

Veći od materijalnih su ljudski gubici i višestruko umanjen demografski potencijal. Ljudi koji loše žive, na rubu su siromaštva i u siromaštvu, kao i oni koji iseljavaju (bježe)  iz domovine, ne svojom krivnjom, ne čine to zbog domomrzja. Ta odurna riječ i pojam koji se želi nekima prilijepiti nema mjesta ni u kakvom diskursu, ne može biti ikakva i ičija paradigma, pod egidom osobnog domoljublja i velikog hrvatstva.

Domoljublje se živi. Time se ne maše drugima pred nosom. Domoljublje se ne ističe kao nešto posebno, tvoje i jedinstveno. Domoljublje je utkano u svakoga s majčinim mlijekom. Domoljublje je često veće u nepoznatog, neobrazovanog, nevidljivog siromaška, nego u dičnog poglavara države, koji svoje domoljublje svakodnevno ističe i skupo prodaje za osobni uskogrudni interes. Neki dan sam gledala reportažu o starijem čovjeku koji živi u straćari, u polju, na milost i nemilost ljudi, iz obližnjih mjesta, koji mu donose hranu, odjeću i obuću. Taj čovjek ne želi tražiti pomoć od države, jer ga je sram. “Bedak stari”, rekli bi neki, koji su dobro državu iskoristili za sebe i svoje, putem raznih poticaja i primanja. Taj čovjek hrani pronađene bolesne mačke, a nema niti za sebe. Nema u njega niti trun domomrzja, niti gorčine. Kaže kako si je za sve kriv sam. Mnogi od nas su sami krivi za sve što im se događa, jer su bili prevareni, zatrovani i obmanjivani, od onih koji bi im morali govoriti istinu, brinuti se za njih, odnosno služiti im.

Obećavana nam je Švicarska, Norveška, Švedska, Amerika…: bogatstvo, obilje, visoki standardi… Kaj god! Kaj će nam to. Imamo najljepšu zemlju na svijetu, po mnogo čemu, koju su nam zgadili nesposobni, nekompetentni i nezajažljivi pohlepnici. To rade kontinuirano, suksesivno, sustavno i umreženo, već četvrt stoljeća. Kad netko od njih uz put ispadne iz tog kruga, onda se vadi izmišljanjem i opravdava na način kako je sam otišao, kad je prozreo i shvatio o čemu se radi. Neki od tih i takvih su tvorci novih sintagmi i riječi, kojima žele povrijediti, negativno obilježiti i diskreditirati one na vlasti, koji mu ne pašu, zbog osobnih interesa. Iz osobne uvrijeđenosti, povrijeđenosti, taštine, necjelovitosti, pohlepe, umišljanja svoje veličine, nedovoljne društvene elitnosti, neuvažavanja…, izmišlja besprizorne i bespridržajne pojmove koji vrijeđaju svakog normalnog čovjeka, u sve tri bitne ljudske odrednice. Nismo mi baš tak bedasti, neobrazovani, zaostali, primitivni i zatucani, kako se nekome čini i kakvim nas smatraju. Imamo zdrave, oči, uši, osjećaje i razum, te možemo induktivno i deduktivno zaključiti tko kada i gdje kakvu igru igra, pogotovo kad to radi iz mržnje ili osvete.

Ankica Benček