I s ideologijom reformi žaba se kuha

Za sve što su nam političari budzašto prodali nisu trebale 'reforme'

Grana ideologije liberalnog totalitarizma je i „ideologija reformi“. S njom se, od pada Berlinskog zida, pritišću, kuhaju na laganoj vatri, zemlje tzv. tranzicije u Europi. Nisu te bidne zemlje provele potrebne „reforme“ pa im je zato tako loše – bile u EU-u ne bile. Umrijet će te zemlje, i ljudi u njima, od gladi, samo što nisu – bez tih „reformi“. Raselit će se po EU-u njihovu stanovnici, zvani „građani“ – tamo trebaju radnika, koje će ona dobiti besplatno. Doista, je li itko ikada izračunao, pitam se po tko zna koji puta ovdje, znači i javno, koliko izvozom ljudi – još uvijek se, nadam se, pod tom imenicom podrazumijevaju oba spola – poticao razvoj razvijenih od strane nerazvijenih. „Reformiranih“ od strane „nereformiranih“. Dakako, prije svega me zanima Hrvatska. Ne uzimam u obzir ovdje sva iseljavanja već isključivo ona poslije srbijanske agresije 1991. godine. Nadam se kako demografi imaju i takvu računicu, naime koliko košta „Hrvat“, državljanin, od vrtića do završetka osnovne, pa srednje škole, fakulteta, sad već neki razvodnjeni „bolonjac“, pa magistri, doktori…

E, ali, zdravstveno osiguranje, dječji doplatci, ma kako bili mali, pa tko zna još koji sve troškovi, recimo bolovanja majci za bolesti djece – samo pojednostavljeno, po prisjećanju, pokušavam pobrojiti troškove za jednoga čovjeka, ha liberalno i točnije „individuu“ koja iz Hrvatske odlazi po Europi. Zatim, ako tako mogu napisati, dugogodišnja, često i cijeli radni vijek, izgubljena društvena dobit zbog rada u inozemstvu za svakoga pojedinca, „individuu“. 

„Društvenu dobit“ ne čini samo novac, nekakva financijska dobit (porezi, uplate u mirovinski fond…) već i razni drugi kompleksni gubitci, od demografskih, odlaskom obitelji, doprinos razvoju tamo negdje a ne ovdje, primjerice zdravstvu – vrhunski liječnici, industriji, inženjeri… Ovi gubitci, samo od 1991. do danas, izraženi samo u novcu, sigurno premašuju „povlačenje“ iz fondova EU-a i ulaganja stranog kapitala u istom razdoblju, iznos ukupnog državnog i nedržavnog duga… U sličnoj situaciji su skoro sve zemlje tzv. tranzicijske, s izuzetkom, možda Mađaraske i Češke. Tako, za primjer, neke crne prognoze govore kako bi Bugari u Bugarskoj do ne tako daleke  2030. mogli postati manjina – prešišali bi ih Turci i Romi.

Čeka li tranzicijske zemlje sudbina Afrike?

Mnogima se usporedbe ne će svidjeti, ali ovo me najviše podsjeća na svojedobno pražnjenje Afrike trgovinom robljem, koju su, usput, prvi počeli Arapi, a nastavile zapadne kolonijalne sile – Britanija, Francuska, Portugal, Nizozemska, Španjolska. Današnje metode, istina, nisu tako krvave. Arapi su tako odrasle muškarce kastrirali pri čemu ih je umiralo i do sedamdeset posto, tko zna koliko ih je umiralo na putu od Afrike do kolonija u obje Amerike, ali po zemlje  iseljavanja rezultat je isti. Afrika se od toga, uključivo i kolonijalizma, ni do danas nije oporavila. Postoji još jedna sličnost, sami Afrikanci su sudjelovali u trgovini, hvatali su za račun drugih jedni druge i prodavali, bud zašto – drugima. Danas nije baš sasvim tako, ali dosta često oni koji su prinuđeni se iseliti žrtve su, ako ničega, onda domaće loše politike, „politike“ potplaćene od inozemnih centara moći, iznadnacionalnih struktura. Jedna od „priča“ koja služi i za pokriće  masovnog iseljavanja iz tzv. tranzicijskih zemalja je ona o „reformama“ – niste „proveli reforme“, pa vam je to. Kad bi bilo „reformi“ onda bi strani kapital, pa bi uokolo investirao „šakom i kapom“. Koliko li je ideologa reformi samo u Hrvatskoj, u vladajućim, ma koji bili, u oporbi, ma koja bila, među udrugarskom elitom, medija je cijela na strani te ideologije. Pisali smo o tome pa samo podsjetnik.

Ma kakve „reforme“

Za privatizaciju bankarskog sektora nije trebalo „reformi“. Za dolazak stranih banaka nije trebalo reformi, pa je, primjerice došla i jedna „nilsko konjska“, doduše iz hladnijih krajeva i raširila se po cijelom jugoistoku Europe. Propala u međuvremenu (da se zametnu tragovi?) pa podržavljena, promijenila ime da je ne ufate… Zna li itko koliko i čega je ova, kao takva, vlasnik, poduzeća, nekretnina…, koliko joj je hipoteka sjelo u krilo? Stigle su i druge banke, bez „reformi“, ruske, mađarske, turske, a ostala je tek jedna hrvatska koja stalno kleca, pa je pitanje kad će i ona otići. Ma kakve „reforme“.

Za privatizaciju telekomunikacija nisu bile potrebne „reforme“ – privatizirane tako da ih je kupila državna kompanija (DT). Ni ostalim teleoperaterima nisu trebale „reforme“ da bi došli u Hrvatsku, na tako malo tržište. Ova dva „sektora“ danas i doslovce drže u ropstvu, dužničkom, stotine tisuća „robova“, pa onda oni sami „pobjegnu“ u inozemstvo, ne treba ih još i „hvatati“. Za privatizirati, „reformirati“ Inu nisu bile potrebne „reforme“, tek jedan zakončić; prodao Ivica Račan, a egzekutor bio Ljubo Jurčić. Ivici pripomog'o i Ivo, navodno, za neku sitnu lovu. Proces traje, Ina otišla.

Za prodati Plivu nisu trebale „reforme“. Za prodati medije, ili ih pokrenuti ovdje iz inozemstva nisu trebale „reforme“, a cijela medija je nositelj ideologije totalitarnog liberalizma i u okviru njega ideologije „reformi“. Za stvoriti Agrokor nisu bile potrebne „reforme“, trebaju sada kad je propao, što je kompleksna priča. Ni Tedeschom, ni Rogliću nisu bile „potrebne reforme“… Za prodati tunel Učku Francuzima također, za koncesiju za dio auto-ceste, također… i tu bih zastao.

Koliko su ove privatizacije, izuzimajući one „domaće“, banke, teleoperateri, Ina, Pliva… izvukli love iz Hrvatske. Više ili manje od iznosa državnog duga, valjda to netko zna izračunati, samo je pitanje smije li. Čemu onda priče o „potrebnim reformama“? Tako se „kuha žaba“, kako taj proces već svi na jugoistoku Europe nazivaju, a i izvući će se i ono što još nije – zemlja, šume voda (neki izvori već jesu), a i preostali „robovi“ bi mogli krenuti dalje. Muka mi je od ideologije reformi, tipična je to totalitaristička priča. Zna se ona i  pobočnim sredstvima potaknuti. Jeste li primjetili kako se žaba kuha na laganoj vatri i pomoću Istanbulske konvencije. Ne ćete ratificirati tu Konvenciju, e pa srušit ćemo vam „rejting“. Ne raste vam famozni BDP, a bogme ne provodite ni „reforme“. Da ste usvojili tu Konvenciju i „reforme“ bi vam mrvicu bolje stajale. Mogu li si, kao individui barem, ili onome što je od nje još ostalo, a ostalo je vrlo malo, pomoći? Prije ništa nego malo. Možda bi bilo bolje da ne vidim ni pravac ni smjer kretanja svega toga, uključivo i ideologiju reformi.

Mato Dretvić Filakov