Hrvatski Fokus
Znanost

Prilog HAZU-a kurikulnoj reformi (39)

Hrvatska je riječ za 'kurikulum' ustvari kurikul, još bolje uputnik

 
 
(Prilozi za raspravu o obrazovnoj i kurikulnoj reformi – kritike i vizije (HAZU, 2017., urednik Vladimir Paar)
 
Prof. dr. sc. Dean Slavić, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu 
 
Prijedlog „kurikuluma“ nastavnoga predmeta Hrvatski jezik ima 318 stranica pa bi cjelovit prikaz zahtijevao mnogo prostora. Stoga ću se ograničiti na Dodatak, Popis predloženih književnih djela za cjelovito čitanje (str. 291–300). Autori se odmah ograđuju pa kažu da je riječ o onim tekstovima koji su „prikladni za učenikovo samostalno cjelovito čitanje“. Stoga nema Don Quijotea, Homera, Biblije i niza djela iz starije hrvatske književnosti, koja bi se čitala na satu. Čini se da je prava namjera bila udaljiti od učenika Bibliju. Očito je da bi se izbor iz nje mogao čitati u lektiri kada se, po predlagačima, može čitati i izbor iz mitova. Neka djela znači nisu pogodna za cjelovito čitanje jer su opsežna i složena. Zanima me jesu li autori „kurikuluma“ ikada držali u ruci Musilova Čovjeka bez osobina, koji je ušao u njihov popis? Po njima, učenici mogu te tisuće stranica složene, i doista sjajne, proze čitati samostalno i cjelovito. Misle li doista da učenici mogu samostalno čitati Čegeca, Maleša i Mrkonjića?  
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2018/03/00390648_w.jpg
Dean Slavić
 
Kako to da uporno uz pjesnike i pripovjedače nalazimo tek „izbor iz poezije“ i „izbor iz kratke proze“? Pisci staroga programa točno su naveli djela – možda zato što su ih kao povjesničari književnosti doista čitali? Među autorima ovoga „kurikuluma“ ne samo da nema povjesničara književnosti – nema ni jedne osobe koja bi ispunjavala dva bitna uvjeta: prvo da je po temeljnome studiju kroatist i drugo da se bavila znanošću o književnosti. Nema ni metodičara za više razrede osnovne škole te za srednju školu. Razlog je u pogrješnome sustavu izbora „radne skupine“ koja je pisala „kurikulum“. Konačno, u literaturi nema stručnih djela iz povijesti hrvatske književnosti.
 
Popis djela i autora koji se predlažu biva prijevarom, koja sustavno uništava cijeli jedan dio hrvatske književnosti. Među piscima iz naraštaja „Razloga“ nalazimo Zvonimira Mrkonjića, ali nema domoljubnih pjesnika Dubravka Horvatića i Borisa Marune, dapače, uopće nema emigranata. Nema ni Tončija Petrasova Marovića, autora vjerojatno najbolje pjesme naraštaja, Sonate za staro groblje na Sustipanu.  
 
Kako se primičemo sadašnjosti, tako stvari postaju jasnijima. Među pjesnicima koji su počeli negdje krajem sedamdesetih nalazimo semantičke konkretiste Branka Čegeca i Branka Maleša, koji su ljevičari. Zašto nema antipoda, kreacionista i kršćanskih pjesnika Nevena Jurice, Drage Štambuka, Ivana Tolja i Božidara Petrača? Osamdesete su prema shvaćanju lijevoga intelektualca Antuna Vujića, kojega iznimno cijenim, bile doba restaljinizacije. U to vrijeme režimski list „Oko“ objavljuje na dvostrukoj srednjoj stranici veliku i uvrjedljivo pisanu negativnu kritiku Juričine zbirke pjesama Unatrag. Mene su iz „Poleta“ bili pozvali da napišem šest puta po karticu i pol s prikazom knjiga koje sam izaberem. Pozitivno sam ocijenio, među ostalim, i zbirku Nevena Jurice, ali je urednik (a sada je u „kurikulumu“) to odbio. Iz proze toga doba imamo Tribusona, što je lijepo – ali je iz programa izletio Veljko Barbieri, autor izvrsnoga Epitafa carskoga gurmana.
 
Izbor „kurikuluma“ iz još novije književnosti, nastale nakon Domovinskoga rata, sliči na promidžbeni izlog Hrvatskoga društva pisaca. Ima i drugih, ali prvi uvelike prevladavaju. Ne smeta mi velika količina mladih pisaca ljevičara, ali nema desnoga dijela spektra. Miroslav Međimorec stariji je po godinama, ali ozbiljno počinje pisati nakon rata i autor je možda najbolje knjige o Domovinskom ratu, Piše Sunja Vukovaru. U njoj je moguće naći i lijepe primjere međunacionalne tolerancije. Kamo je nestao Ratko Cvetnić? Ima li i kod njega previše desnih elemenata? Ili se možda zamjerio nekim ljevičarima svojim drugim proznim djelom? Ne znam kamo pripada Robert Međurečan, ali ga ovdje na žalost nema. Ako imamo pisce koji su pisali uglavnom srpski ili bošnjački, zašto nema Hrvata Josipa Novakovicha, vani uvelike priznatoga anglofonoga pisca? Za početak, preporučujem Yolk, Žumanjak – knjigu o nama Hrvatima.
 
Autori „kurikuluma“ kazat će da su napisali kako se mogu čitati i drugi pisci. Zašto onda navode samo one jedne? Meni se čini da je ovaj izbor išao po ovakvu ključu: u starije doba, Jugoslaveni naprijed, Hrvati stoj! U novije doba: veliki ljevičari naprijed, domoljubi stoj! Pisci „kurikuluma“ uporno sijeku cijelo jedno plućno krilo hrvatske književnosti, ali rado govore o „prihvaćanju međukulturnih razlika“. Uvodna je definicija hrvatskoga jezika sramotna: ne spominje hrvatski narod, ali spominje „druge narode“. Koji je onaj prvi? Čini mi se da je ovo suprotno Ustavu. Videći ove okolnosti, pitao bih se što je s ideološkim stajalištem autora „kurikuluma“? Javnost ima pravo znati podatke o imovinskome stanju dužnosnika, pa ima pravo čuti i jasne deklaracije autora ovako važnih tekstova. Iskazi na crti oštro lijevo – lijevo – lijevo središte – desno središte – desno – oštro desno ne bi trebali nikomu biti problem. Doc. dr. sc. Emina Berbić Kolar, jedna od autorica „kurikuluma“, s razlogom je ugledna članica ugledne stranke, naime SDP-a. Međutim, nema nikoga te razine iz HDZ-a ili barem nekoga tko je očito desno orijentiran. Nisu se javili na javni poziv, je li? Nov dokaz da je sustav izbora „radnih skupina“ pogrješan. Volio bih čuti i javnu deklaraciju osoba koje su u Ekspertnoj radnoj skupini, naime šefova, jer držim da je samo ideologijom moguće prevladati zla ideologije. Moguće je to učiniti ako smo razvidni.
 
Heidegger negdje kaže da istina ima ova obilježja: otkrivenost i odlučnost. Da u „kurikulumu“ nema ničega spornoga osim pojedinosti koje sam naveo, on ne bi smio dobiti prolaznu ocjenu. Ovaj opsežan tekst valja što prije poslati u muzej, a počinitelje valja kazniti tako što će im se omogućiti da i dalje slobodno pišu što žele i objavljuju gdje hoće. Ne znam je li novi ministar svjestan odgovornosti koju ima. Ne znam je li ugodna tolerancija upravo to što jest ili je teška naivnost. Ili je možda riječ o trojanskom konju? Hrvatska je riječ za „kurikulum“ ustvari kurikul, još bolje uputnik. Volio bih vidjeti doista nacionalni uputnik za Hrvatski jezik, onaj koji bi obuhvaćao cjelinu hrvatskoga bića.
 
Alen Šimičić, prof., Isusovačka klasična gimnazija s pravom javnosti, Osijek
 
Quo vadis historia mea?
 
Davno je završila stručna rasprava o nacrtu Prijedloga kurikuluma za nastavni predmet Povijest u koju sam se prilično dugim osvrtom i sam bio uključio. Komentara, analiza, rasprava i sučeljavanja nije nedostajalo. Lomila su se koplja oko brojnih stvari: treba li inzistirati na kronologiji i u kolikoj mjeri, može li se od učenika očekivati da kvalitetno rade na proučavanju izvora, inzistiranje na različitim perspektivama i interpretacijama, što znači tematski pristup u nastavi te koliko je i na koji način zastupljena nacionalna povijest, pogotovo onaj dio koji se tiče nastanka samostalne hrvatske države i Domovinski rat i slično tome. Je li se u prijedlogu kurikula nešto promijenilo? Samo kozmetički. Stvarno nije. Javna rasprava još uvijek traje. Hoće li se nakon nje nešto promijeniti? Neće. A kako i bi kada nije ni nakon stručne rasprave. Zašto je tome tako? Misle li članovi SRS-a da su napravili savršeno dobar dokument kojemu dorada nije potrebna? Nažalost, odgovor je potvrdan. Ovo je, naravno, samo moje mišljenje i ni ono nije nepodložno kritici i raspravi, ali mislim da ću u sljedeća dva primjera obrazložiti svoje stajalište.
 
Upozorio sam u svome komentaru da mi se čini kako se kurikul Povijesti nastoji odmaknuti od činjenica i kronologije kao nečega zastarjeloga, a da se opet u drugim dijelovima kurikula to ipak provlači kao nešto važno te mi se čini kako je u sebi kontradiktoran. Uz to sam dodao i da će biti po latinskoj poslovici Parturiunt montes nascetur ridiculus mus. Odgovor koji je došao iz SRS glasi: „Drago nam je što u komentaru koristite latinsku izreku koja se pripisuje Kvintu Horaciju Flaku jer su i rimski pjesnici dio europske kulturne baštine. Pažljivo oblikovana tema o antičkoj književnosti mogla bi biti zanimljiva tema u 4. ili 5. ciklusu učenja povijesti.“ Hvala im od srca što su mi kao profesoru povijesti te latinskoga jezika i rimske književnosti (iste diplomirao na Filozofskomu fakultetu Sveučilišta u Zagrebu) objasnili tko je autor poslovice i što rimski pjesnici jesu. Čemu uopće ovaj komentar? Nastavak odgovora: „S druge strane nikako se ne bismo složili s poukom korištene izreke jer je Cjelovita kurikularna reforma jedinstvena i sistematska reforma za bolju budućnost Republike Hrvatske i svih njezinih građana. Nacionalni Kurikulum nastavnog predmeta Povijest se oblikuje po prvi puta u hrvatskoj povijesti i donosi značajan iskorak u poučavanju povijesti.“ Odgovora o kontradiktornosti nema.
 
Jedna od stvari oko kojih je bilo jako mnogo povika jest fraza „ratovi na (post)jugoslavenskome prostoru“. Kada su znanstvenici iz relevantnih ustanova, poput Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata i Hrvatskoga instituta za povijest, kao i niz drugih stručnjaka, reagirali da je Domovinski rat nedopustivno tako ili slično definirati, uslijedile su brojne rasprave i argumentiranja. Što se promijenilo? I dalje u Razradi odgojno-obrazovnih ishoda po pojedinim razredima i razinama usvojenosti za 8. razred stoji: „procesi oblikovanja samostalne Hrvatske nakon 1990. uključujući političku i gospodarsku preobrazbu hrvatske države i društva, demokratizaciju, Domovinski rat, rat u BiH i druge sukobe na (post)jugoslavenskom prostoru te uključivanje Hrvatske u međunarodne integracije“. Može li mi netko objasniti koji su to, uz ova dva konkretno navedena (iako bi se i o njihovome odvajanju dalo raspravljati), drugi ratovi? Tjedan dana rata u Sloveniji ili rat na Kosovu? Svakako su važni. Ali čemu i dokle više taj (post)jugoslavenski prostor? I Aleksandrova i Titova Jugoslavija trajale su zajedno samo sedamdesetak godina. Ako ćemo uporno inzistirati na nekim postprostorima, zašto ne bismo u slučaju rata u Sloveniji pa i Hrvatskoj i BiH govorili o (post)austro-ugarskome prostoru ili u slučaju Kosova o (post)osmanskome prostoru? Ipak su i Habsburška Monarhija i Osmanlijsko Carstvo imali znatno dužu povijest. Hoćemo li se konačno maknuti od te nesretne Jugoslavije? Učenici prvih razreda osnovne škole rođeni su kada je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom NATO saveza! Nadam se da sam u ova dva primjera uspio obraniti svoju tezu o tome da članovi SRS-a neće prihvatiti nijedan ozbiljan prijedlog te da su i stručna i javna rasprava suvišne.
 
I dalje ostajem kod mišljenja da je, budući da se gotovo ništa nije promijenilo, prijedlog kurikula za Povijest sam u sebi izrazito kontradiktoran kada se govori o važnosti faktografije. Dr. sc. Jasna Turkalj dobro je napisala u svome komentaru da nisu problem godine i činjenice nego koliko i na koji način na njima u školi nastavnici inzistiraju. Neka mi netko objasni kako se i na koji način može kritički raspravljati o nekoj osobi, događaju ili nečemu sličnom ako se o toj stvari ne znaju osnovni faktografski podatci? Tada se stvarati kritičko mišljenje ili raspravljati o nečemu jednostavno ne može! Nadalje, stalno se inzistira na važnosti izvora i njihovome proučavanju. Mislim da je to posao profesionalnih povjesničara i za to specijaliziranih ustanova. De administrando imperio napisan je na grčkome jeziku, a Trpimirova darovnica na latinskom! Naravno da postoje prijevodi, ali što se onda time dobiva? Iako će se SRS za Povijest ograditi da to ne pripada u njihovu domenu, svejedno postavljam pitanje kako će se učenicima izlistati tolika količina izvora kada se ravnatelji pojedinih škola iz objektivnih razloga mršte na svako printanje i kopiranje iznad deset primjeraka? Dobar dio kolega dobro zna o čemu govorim!
 
Uzmimo za primjer još i Sarajevski atentat: proučavajući izvore nastale u Austro-Ugarskoj Monarhiji i izvore nastale u Srbiji, dobit će se o tome potpuno suprotna slika. Naravno da treba proučiti što više izvora da bi slika bila sveobuhvatnija. U kojemu će onda trenutku učenik krenuti interpretirati ono što je proučio? U moje vrijeme nastava na studiju povijesti nije tako funkcionirala. A jedino je studij povijesti mjesto gdje nastava može funkcionirati na ovaj način jer su tamo zainteresirani slušatelji. Sve mi se čini da bi se ovo trebalo pretvoriti u iščitavanje izvora, nakon čega bi učenici trebali pisati svoje osvrte koje će nastavnici ocjenjivati. A kako ocijeniti nečiju interpretaciju?!? U prijedlogu kurikula vrlo su detaljno razrađeni odgojno – obrazovni ishodi za svaki pojedini koncept. Npr. za 3. razred opće gimnazije:
 
Vrijeme i prostor
POV. 3.A.1
učenik primjenjuje složeniji narativ u kojem se kreće sinkronijski i dijakronijski te kronološke odrednice povezane s temom koju proučava.
Učenik koristi vremenske odrednice i različite modele periodizacije povezane s temom koju proučava. Analizira interpretativnu prirodu različitih periodizacija i značenja koja se pripisuju pojedinim razdobljima. Uspoređuje i objašnjava obilježja različitih razdoblja u kojima se kreće sinkronijski i dijakronijski i to prikazuje na različite načine.
 
Volio bih vidjeti na nastavi nekoga od članova SRS-a kako će ovo funkcionirati! Količina tablica i suhoparnoga teksta, potpuno neprimjenjivoga na predmet kao što je Povijest, u prijedlogu kurikula je velika. Ishodi za društveno–humanističke znanosti jednostavno ne mogu biti ovakvi. Neću ulaziti u afinitet pojedinih učenika za pojedini predmet – iako bi se o tome moglo i trebalo raspravljati, pogotovo s kolegama koji rade u strukovnim školama – već samo postavljam pitanje kako ćemo se u ovome snaći mi nastavnici? Mislim da će najjednostavnije biti da svi krenemo ispočetka na studij povijesti. Zamišljam studij na kojemu se teme koje će se obrađivati biraju prema interesu studenata!
 
O temama u srednjoj školi i njihovome izboru ovom prigodom neću govoriti jer mislim da nema svrhe iz gore navedenih razloga. Jednostavno mislim da se kurikulom mora definirati što učenik u kojemu ciklusu mora znati, a onda će nakon usvajanja potrebnoga činjeničnog znanja lako sudjelovati u raspravama, praviti plakate i slično. Naravno, naglasak mora biti na nacionalnoj povijesti i kulturnoj baštini jer ne budemo li suvereno vladali istom, osuđeni smo na ponavljanje povijesti, a to bi svakako trebalo izbjeći. Usudio bih se reći da će nam budućnost biti onakva kakvu povijest naučimo!
 
Kada je počela javna rasprava i sâm sam se, pokazat će se kasnije s pravom, kao i mnogobrojni kolege iz struke, pribojavao ideologiziranja lijevih struja. Danas se više toga ni ne pribojavam toliko, iako treba i o tome voditi računa, koliko zapravo činjenice da je sve ovo što se događalo vezano za reformu – i na općem planu i na planu kurikula predmeta koji me se direktno tiču – zapravo jedno veliko ništa i da za cilj ima unazaditi obrazovni sustav. Imam dojam da se u promjene išlo samo radi promjena i to na način na koji to ova reforma želi napraviti: samo ono što mi radimo jest dobro!
 
Za primjer možemo uzeti isti broj predmeta u završnim ciklusima (treći i četvrti razred gimnazija) kao i dosada, samo u nešto malo izmijenjenoj satnici, ali svi su i dalje tu. Pobrojani su kurikuli zemalja koji su korišteni kao i bibliografija. Zanimljivo je da se uz slovenski nije recimo konzultirao austrijski ili kurikul neke od njemačkih saveznih država (npr. Bavarske). Bibliografija je također zanimljiva: naglasak je na regionalnoj povijesti. Kako se holokaust i Komunistička partija Jugoslavije – kao jedina konkretno spomenuta tema u bibliografiji – uopće uklapaju u prijedlog kurikula? Ne vidjeh ništa o Domovinskome ratu?!? Kako to da znanstvenih radova naših uglednih povjesničara i metodičara, didaktičara, pedagoga i psihologa gotovo da uopće nema? Usput, može li mi netko objasniti čime se bavi Centar za demokraciju i pomirenje u Jugoistočnoj Europi sa sjedištem u Solunu i kako su njegova izdanja relevantna za kurikul Povijesti, a izdanja Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata i Hrvatskoga instituta za povijest nisu?!?
 
Definitivno je jasno da promjene reforme i njezinih dokumenata kroz stručnu i javnu raspravu ne će biti. Još jednom na kraju ponavljam: ova i ovakva reforma, koja nije ni pošten ni iskren pokušaj boljega, nametnuta je politčkom voljom i jedino političkom voljom može i mora biti zaustavljena i promijenjena. Molim da to oni – koji to mogu – i učine dok ne bude prekasno. Nije gubitak ni novca ni vremena ako se shvati što treba promijeniti pa makar i od početka jer bi se u suprotnome mogla ostvariti ne Horacijeva, nego moja: Parturiunt montes, nascetur miser discipulus!
 
(Nastavak slijedi)
 

Vladimir Paar, urednik, Zagreb, 7. svibnja 2017.

Povezani članci

Opasna nevidljiva meduza Irukandji

HF

Frankfurtska škola, kult kritičke teorije i kulturni terorizam ljevice

hrvatski-fokus

Održana redovita skupština HAZU-a

HF

I mozak ima svoj mikrobiom!

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...