Kontinuitet izdajničke politike HDZ-a

Plenković žrtvuje hrvatsku suverenost za svoje osobne političke cljeve

 

 

• Prihvaćanjem Istanbulske konvencije ponavlja se suradnja, poput one s Haškim tužiteljstvom koja je postavljena unutar naših pravnih okvira, a Plenković želi takvu suradnju s Bruxellesom prebaciti iz pravne u političku domenu žrtvujući hrvatsku suverenost za svoje osobne kriminalne političke ciljeve

• Ratifikacijom Istanbulske konvencije  izlaze na vidjelo glavne karakterne crte pripadnika hrvatske političke elite svih političkih  orijentacija: spremnost na izdaju domovine – predsjednik Tuđman bi dodao – „za Judine škude“

• Danas nas uvjeravaju da je moramo prihvatiti kao što smo morali "izručiti generale" bez ikakva pravnog otpora, a imali smo već dobivene pravne bitke

• Ratifikacijom plaćat ćemo golemi reket, jer već samo financiranje, kakvo je predviđeno u konvenciji, razlog je za veliki narodni ustanak, jer nam je time nametnuto oporezivanje, koje je jednako porobljavanju

• Ratifikacija Istanbulske konvencije predstavlja zadiranje u hrvatski suverenitet u dijelu u kojem nismo na to pristali ulaskom u EU, jer prenošenjem dijela suvereniteta na tijela EU korak prema nekoj nadnacionalnoj vladi ili federalizaciji Europe i to na potajan i prevarantski način.

Već smo pisali o opasnostima Istanbulske konvencije po politički i pravni poredak. Nadali smo se da će političke "elite" poslušati glas javnosti i odustati od tog pogubnog dokumenta ako ništa drugo, iz sebičnih razloga dobivanja glasova svojih glasača. Dogodilo se suprotno, uz sve znanje koje imaju ili mogu imati o pogubnosti te konvencije, naše će je političke "elite" bez ikakva razmišljanja prihvatiti i to radi postizanja neke dnevne, tj. dnevno-političke koristi.

 

Zapravo se ne bismo smjeli čuditi; to je normalno ponašanje naših političara sve od 2000. Podsjetimo se ponašanja hrvatskih političara nakon trećesiječanjskih izbora i njihova odnosa prema Haaškom sudu kada su nepripremljenoj Hrvatskoj i njenom klimavom pravnom sustavu dolazili  zahtjevi za bespogovornim masovnim davanjem informacija i dokumenata o Domovinskom ratu. Kao što znamo danas, svi su ti zahtjevi imali sva obilježja tzv. „fishing expedition“ koji je u međunarodnom pravu nedopušten, a svodi se na optuživanje bez dokaza i nakon toga na traženje bilo čega što bi moglo barem donekle potkrijepiti iskonstruiranu optužbu.

 

ČELIČNA ŠAKA U SVILENOJ RUKAVICI

 

Sjetimo se, u Hrvatskoj se odmah stvorio front protiv toga da se suradnja s Haaškim tužiteljstvom postavi unutar pravnih okvira,  iako su svi znali da je 29.10.1997. Međunarodni kazneni sud u Haagu donio  odluku kojom je ukinut obavezni nalog za dostavu dokumenata (Subpoenae duces tecum) protiv Republike Hrvatske i Ministra obrane Gojka Šuška.   Dakle, samo nekoliko godina poslije, Mesić i Račan poništili su svojim izdajničkim političkim odlukama pravna postignuća (subpoenu) i prekinuli akcesorni postupak o žalbi koju je Hrvatska pod nazivom „Mišljenje o oluji“ podnijela tužiteljstvu.  Time je bio otvoren put za optuživanje Hrvatske bez dokaza, a cijeli državni sustav upregnut na traženje bilo čega što bi moglo barem donekle potkrijepiti iskonstruirane optužbe.

 

Sjetimo se, kada su stigle optužnice protiv Gotovine, Markača i Bobetka u kojima su bile monstruozne konstrukcije „o zločinačkom poduhvatu“ u operacijama Bljesak i Oluja, Račan nije ni trepnuo, poslao je pismo Tužiteljici Carli del Ponte kako se „ne slaže s kvalifikacijama u optužbi“, a zatim ništa nije uradio da to pravno ospori. Umjesto da su upotrijebili međunarodno pravo, tu čeličnu šaku u svilenoj rukavici, oni su suradnju sa sudom prebacili iz pravne u političku domenu žrtvujući hrvatsku suverenost za svoje osobne kriminalne političke ciljeve.

 

To isto danas radi i Plenković kada predlaže da se prihvati Istanbulska konvencija uz prihvaćanje posebne, interpretativne izjave, kojom bi se “dodatno pojasnila tumačenja pojedinih članaka Konvencije” – analogno Račanovom pismu.  Koga to na svijetu obavezuje neka hrvatska „interpretativna izjava“, Račanova ili Plenkovićeva,  kada i  slijepci vide da prihvaćanjem te konvencije  prenosimo dio svog  suvereniteta na tijela koja će pratiti njeno provođenje, po principu – što manje hrvatske države to bolje. Iz ovakvih primjera zapravo vidimo glavne karakterne crte pripadnika hrvatske političke elite svih političkih  orijentacija: spremnost na izdaju domovine – predsjednik Tuđman bi dodao – „za Judine škude“.

 

KONVENCIJA – ANALOGIJA SURADNJE S HAAŠKIM SUDOM

 

Analogija bezuvjetne suradnje s Haaškim sudom i prihvaćanje Istanbulske konvencije potpuna je. Danas nas uvjeravaju da je moramo prihvatiti kao što smo morali "izručiti generale" bez ikakva pravnog otpora (a imali smo već dobivene pravne bitke). Uistinu se radi o unutar-političkim pa čak i unutar-stranačkim obračunima, baš kao što smo tada imali Račanovu, Mesić-Karamarkovu, Sanaderovu ili Kosoričinu detuđmanizaciju. Je li to danas skretanje pozornosti javnosti s Agrokora i traženja smjene Martine Dalić ili je to još jedan obračun s Mostom, glavnim negativcem u očima Milorada Plenkovića, tko će znati. Ali to da ne će ni trepnuti da za taj obračun žrtvuje nacionalne interese, to smo očekivali od Račana, Sanadera, Mesića, Kosor, Karamarka ili Milanovića, dok se Plenkovićev politički kapital upravo sastojao od očekivanja da nešto učini za opće dobro, kao pravi Europejac i Hrvat. Sad je taj kapital potrošio, i to do dna. Ako i preživi ratifikaciju, ostat će predsjednik Vlade samo kao još jedan euro-birokrat koji sad, slučajno, upravlja Hrvatskom, a iza sebe će imati samo ništarije koje ovise o tome hoće li ih staviti na listu za sljedeće izbore na kojima će ionako potonuti. Iako je dovoljno vidjeti što o ratifikaciji misli Pupovac da bi se zaključilo kako je ona štetna za Hrvatsku – jer ako on misli da je treba potpisati, sigurno je štetna – podsjetimo se na svu štetnost Istanbulske konvencije. 

 

Ona nema nikakve veze sa zaštitom žena. Ona je od toga dvostruko disocirana: postoje zemlje koje su je ratificirale, a u kojima se stanje sigurnosti žena drastično pogoršalo (npr. Njemačka ili Švedska), dok ima zemalja koje nisu ni potpisale, niti ratificirale konvenciju, a stanje se ženskih prava ili  sigurnosti popravilo (npr. Rusija). Bilo tko s mrvicom razuma mora zaključiti da, prema tome, te dvije stvari  (nasilje nad ženama i Istanbulska konvencija) nemaju nikakve veze. Nadalje, motivi za njezino donošenje moraju stoga biti drugačiji i skriveni.

 

BIJEG OD ODGOVORNOSTI

 

Možda je najbenignija pretpostavka da upravo zemlje u kojima je nasilje nad ženama u drastičnom porastu (npr. spomenute Švedska i Njemačka) žele promijeniti svoja zakonodavstva u tom smjeru da se nasiljem muslimanskih izbjeglica prema ženama što manje bavi policija ili država i da se to prepusti ne-vladinim organizacijama. Minimalno, možda je to samo bijeg od odgovornosti, a možda čak i namjera da se muslimansko izbjegličko nasilje zaustavi na neki drugi način nego što to čine današnje ne-vladine organizacije (recimo, kvartovski organizirane ćelije sa svojim patrolama građana obučenih u smeđe). U tom slučaju Hrvatska ne mora ratificirati Istanbulsku konvenciju jer muslimansko nasilje nad ženama jednostavno nije hrvatski problem, a zadnja su stvar koju bismo željeli gledati po hrvatskim ulicama SA odredi koji bi uvodili red. Drugim riječima, neka institucije rade svoj posao (zanimljivo, u kontekstu nasilja nad ženama nitko uopće nije potegnuo tu rečenicu).

 

ZADIRANJE U HRVATSKI SUVERENITET

 

Kao što smo već pisali, samo obrazloženje potrebe za Istanbulskom konvencijom pripada ideologiji nacizma: "disproporcionalno" često žrtve nasilja su žene, zato treba donijeti posebne zakone. Po analogiji, budući da su disproporcionalno često počinitelji krađa Romi, hoćemo li donijeti  proturomske zakone? U SAD su počinitelji nasilnih kaznenih djela disproporcionalno često crnci; prema logici Istanbulske konvencije trebalo bi donijeti rasističke zakone. I konačno, rasni zakoni nacističke  Njemačke, Nürnberški zakoni iz 1935. opravdavali su se u njemačkome tisku tog vremena upravo "disproporcionalnošću" Židova u bankarstvu, biznisu, liječništvu i odvjetništvu, od riječi do riječi! Ne želimo diskriminacijske zakone koje nalaže Istanbulska konvencija. Ne prihvaćamo nacističku, totalitarnu i anti-demokratsku ideologiju koja se iza nje valja. Nasiljem, bilo kakvim, neka se bavi policija i sudstvo i to na pravedan način jednak za sve.

 

Ratifikacija Istanbulske konvencije predstavlja zadiranje u hrvatski suverenitet u dijelu u kojem nismo na to pristali ulaskom u EU i prenošenjem dijela suvereniteta na tijela EU. Socijalna politika, obrazovanje i sudstvo u nadležnosti su Republike Hrvatske i ne pristajemo – barem ne bez referenduma – na ovo očito umanjivanje hrvatskoga suvereniteta protivno volji građana, tj.  prenošenje suverenosti u području obrazovanja, sudstva i socijalne politike na neko tijelo GREVIO. To je otvoreno stavljanje Republike Hrvatske u kolonijalni položaj, o čemu smo već pisali. Osim toga, radi se o uvođenju posve nedemokratskih tijela i procedura: GREVIO je nesmjenjiv, ima imunitet i može donositi odluke protivno nacionalnom zakonodavstvu, tj. domaći ga zakoni ne obvezuju u svakom pojedinom slučaju, inače GREVIO ne bi ni postojao. Podnosi izvješće prema podatcima koje mu dostavljaju ne-vladine udruge koje se moraju financirati iz državnog proračuna (vidi točku 4.) pa su u poziciji da državu mogu ucjenjivati ili reketirati. U tom smislu Istanbulska konvencija možda i jest zamišljena ne za zaštitu žena, nego kao korak prema nekoj nadnacionalnoj vladi ili federalizaciji Europe i to na potajan i prevarantski način.

 

FINANCIRANJE PROTIVNO POVELJI PRAVA

 

Financiranje nevladinih udruga koje se predviđa Istanbulskom konvencijom posve je neprihvatljivo u svakoj demokratskoj zemlji. Na primjer, upravo je financiranje razlog zašto se ona ne može ratificirati u Velikoj Britaniji: protivno je njihovoj Povelji prava (Bill of Rights) iz 1689. i načela koje ona uvodi  sažetog u izreku "No taxation without representation" (Nema poreza bez predstavnika). Naime, u svakoj zemlji u kojoj su osobna sloboda i sloboda vlasništva neotuđiva prava, porez se smatra nekom vrstom pljačke. To je oduzimanje od vlasništva stečenog vlastitim radom i krši naša neotuđiva prava. Jedini način da se porez prikupi pravedno jest onaj da mi, slobodni građani odredimo porez samima sebi preko svojih predstavnika. Naravno, porezi jesu potrebni da bi država mogla funkcionirati i zaštititi naša prava i slobode. Ali posve je neprihvatljivo, nedemokratski i diktatorski da netko IZVANA, netko tko ni na koji način ne predstavlja hrvatske građane – a to je  GREVIO – određuje kome će se i koliko plaćati od novca prikupljenog od poreza prikupljenog u Hrvatskoj. To je možda najgrublji i najizravniji napad na slobodu, ljudska prava, demokraciju i suverenitet kojem ćemo biti izloženi ratificira li Hrvatska Istanbulsku povelju.

Ta odredba o obaveznom financiranju nevladinih udruga iz državnog proračuna stavlja hrvatske građane u ropski položaj. Dakle, jedino Sabor može raspolagati tim novcem i odlučivati o tome na što će se novac poreznih obveznika trošiti. Ako je kršenje tog načela bio razlog američkoj revoluciji, sasvim sigurno je dovoljan za, recimo, izlazak iz EU-a.

 

A ne radi se o malom novcu. Sad se već govori o milijardu kuna za sljedeći proračun! Da stavimo taj iznos u proporcije: za sve znanstvene projekte u Hrvatskoj u jednom pozivu HRZZ-a (obično su dva poziva godišnje) predviđeno je 60 milijuna kuna. Sama cifra jest sramotna (npr. za Vladine mobitele predviđa se 65 milijuna kuna), ali da država (jer to je, de facto, državno financiranje) na cjelokupno znanstveno istraživanje troši otprilike desetinu novca koje planira baciti u vjetar dajući ga nekakvim udrugama koje se u stvari bave promidžbom protiv te iste države, zaista je izvan svake pameti. Koliko bi se ljudi moglo zaposliti tim novcem ili bolje ih platiti, sagraditi i opremiti škola ili bolnica, sagraditi mostova… A o svemu tome u demokratskom poretku moramo moći odlučivati mi preko svojih predstavnika.

 

REKET ZA BRŽE POROBLJAVANJE

 

Dakle, ako ratificiramo Istanbulsku konvenciju, plaćat ćemo golemi reket, baš kao što smo nekad plaćali danak feudalnim gospodarima. Da budemo sasvim jasni: već samo financiranje, kakvo je predviđeno u konvenciji, razlog je za veliki narodni ustanak  ili pobunu, ništa manje, baš kao što se to dogodilo u američkim kolonijama kad im je nametnuto oporezivnje! To je financiranje jednako porobljavanju.

Stoga, ako nekome možda i nije dovoljno pogledati što zastupa Milorad Pupovac da bi znao što je štetno za Hrvatsku (a on jest za ratifikaciju Istanbulske konvencije, dakle, ona je za nas štetna), ova četiri razloga su sasvim dovoljna. Kao što smo već pisali, ovdje ne navodim rodnu ideologiju kao  razlog. Ona nije opći razlog za odbacivanje Istanbulske konvencije, rodna bi ideologija trebala biti samo HDZ-ov razlog za njezino odbacivanje budući da HDZ za sebe tvrdi da je demokršćanska stranka, bar na papiru. Njihovo inzistiranje na ratifikaciji samo je još jedan pokazatelj njihova potpunog  moralnog bankrota.

 

TRADICIONALAN BRAK – JEDINA ZAŠTITA ŽENA

 

Na neki način, na rodnoj su ideologiji zajedno s HDZ-om moralno bankrotirale i nevladine udruge koje se zalažu za borbu protiv nasilja nad ženama. Ako pogledamo znanstvene spoznaje o nasilju i obitelji, jedini – jedini – su čvrsti nalazi oni koji povezuju razinu nasilja i razinu testosterona u muškaraca. A ona je, da stvar bude zanimljiva, niža u oženjenih muškaraca. Dakle, statistički, jedini  način da se zaista zalažemo protiv nasilja nad ženama jest zalaganje za tradicionalni brak! A to je zadnja stvar za koju se spomenute udruge zalažu. Primjenjujući istu logiku koju smo primijenili na analizu Istanbulske konvencije, moramo zaključiti da i te udruge imaju neku drugu agendu, druge ciljeve i motive, a ne zaštitu žena.

 

Joško Buljan