Hrvatski Fokus
Kultura

Ja te volim ka i mati dite

Naš dragi Ante Sikirić

 
 
Koji su to gušti, doći u pjesnikove dvore, Anti u Bibinje, doći s pjesnikom Antom – Nadomirom Tadićem Šutrom, još fali jedan Ante… i to smo riješili u sljedeći posjet idem s još jednim pjesnikom Antom – Gregovim, Jurinim. Čeka nas ispred dvora, Ante, Ante Sikirić, bibinjski pjesnik. Raskrilio Ante svoje široke ruke oko nas, oko čitavog Bibinja, s nama s Bibinjem čitav svijet grli. Antina gospođa donosi nam rakiju, kavu, na stol u dvoru. Ante nas počasti pjesmom na onaj svoj, samo svoj način, onako iz glave, kao što to uvijek čini.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2018/03/e51b20460a5b819ba9b3a2915c71f594.jpg
Dota: Ja od moga ćaće / dobija san gaće / i kapu na frontin. / Mati za njin plače, a gledan gaće / el u njima takujin. //  Spala me je dota, / dva mezokapota / i šari facolić, / pa žute cavete / od korma pete / i lagan san kanjotić. //  Njemu nek je slava / a meni tepla glava, / užgaću mu za dušu lumin. / I moje će gaće, / kad me se isplaće / nositi moj sin.
 
Evanđelje! – kako za pjesmu koja ga dotakne zna reći Ante.
Toliko je iza Ante „Evanđelja“: Croatio, iz duše te ljubim, Cvita,Ispod tvoje boloture, Kate moja,Neka ti bude postelja meka, Ne znam što me tebi vuče, Što bi moja duša bila… Izvode ih: Klapa Intrade,Bralić, Grdović, Bepo. … Sve ih je napisao – Ante Sikirić Krivin, spjevao na svom bibinjskom govoru, obojao Bojama baštine kako zna reći pjesnikinja Žaklina Kutija.
Mnoge Antine pjesme ušle su u antologije klapske pjesme, proslavile i Antu i Bibinje, učinile ih brendom. Za neke je učinio"ciliposal", napisao ih i uglazbio.
Sam Ante za sebe kaže: živim, kopam i pišem u Bibinju.Svoju prvu i za sada jedinu zbirku pjesama "Moji tići" promovirao je 1992. godine u Bibinju, u jeku rata, kada su s brda Križa agresori držali Bibinje na nišanu i samo čekali zapucati. A dolje u selu – pet tisuća ljudi na rivi slavi Antinu knjigu.
 
– Četristolitar vina je pošlo, dvistakilkunjak, četristokilkruva, sladoleda pun kamion… Novinara, televizije, glumci recitiraju… I sve dobro prošlo. Rizik je bio, ali i dišpet. Pismama kontra oružja. Tili smo zapravo da smo i mi jaki u to vrime. Radi morala i svega ostaloga. To je bila prva zbirka i za sada – jedina. Ja sam možda malo spor u tome, ali ja ne pišem previše. Možda dvi-tri pisme godišnje. Ništa više – govori Ante na kamenom dvoru svoje kuće u Bibinju, na verandi.
Ne razgovaramo u kući, već vanka za stolom, uz roštilj i vino koje liči, tu je pravi ambijent za priču. Hvali Ante mlade bibinjske pjesnike: Samanthu Pedišić, Marina Fuzula. Fali moju poeziju za djecu. Fali: Govorčina, Meštrića, Šutru, Gregova, Šarunića, Žaklininu pjesmu Dišpet. U uspomenama oživljava Joju Ricova, Miljenka Mandžu…
Do sada mu je uglazbljeno osamdeset pjesama, od čega je on sam uglazbio četrdeset "komada".
– Polak – kratko će Ante Sikirić.
– Za Croatio, iz duše te ljubim i tekst i glazbu, Neka ti bude postelja meka, Samo more nosin ja u duši, Kate moja, cvite bili, za koju ljudi misle da je tradicionalna, a nije nego moj tekst i glazba…
– Došao ja u Čakovec odakle mi je žena. Na nekom rođendanu neki ljudi sviraju i čuli da sam od Zadra. Zapravo blizu Zadra. "Ma moraš onda znati ovu pismu", kažu mi i počnu pivati "Kate moja, cvite bili". "Jesi čuo?" pitaju me, a ja kažem: "Nisam čuo, nego su tekst i glazba moji." Ahahaha… oni u smij…
 
Klapa Intrade izvode najviše pjesama Ante Sikirića, gotovo njih 40 posto. Suradnja je počela 1993. godine, kada su osvojili nagradu za pjesmu Ne znam što me tebi vuče… Tada je počelo i nije prestalo do današnjih dana.
– Sve smo osvojili što se moglo osvojiti. Već te iduće godine „Cvita" je ušla u antologiju Zdenka Runjića. Godine 1997. napisao sam tekst za "Croatio, iz duše te ljubim". Uzeo sam gitaru i pomislio "još samo da je uglazbiti". I uglazbio sam je tako da je sto posto moja. Napisao za Bralića pjesmu "Tko sad ljubi moju vilu". On stvarno ima sluha i onda kad kaže sad je dosta, otpiva je on par puta, snimimo je na mobitel i ako je dobro, pošaljemo u Split Kazinotiju da napravi aranžman. Zadnju sam tako radio "Uzoritu" za Grdovića i Bralića. Mladenu se svidilo, Bralić je otpiva svoje, i to je to. Remi Kazinoti je stvarno meštar za to i kad mu šaljem pismu, ja mu kažem: "Remi, ja ti šaljem manestru i vodu, a na tebi je da sve začine staviš". – kaže Ante, koji, osim za Intrade i Grdovića, piše i za Bepa Matešića i za klapu Bjelovar… i za …
 
Pita ga Šutra je mi ispričao ono o tantijemama. Naime dugo nije ni znao da ga pripadaju tantijeme od autorskih prava, pa kad je prvi put dobio gotovo 50 tisuća kuna, zamalo je pao u nesvijest!
– Ja sam to pisao iz zafrkancije, što bi naši rekli, iz munještine. Zahvaljujući tadašnjim novinarima Radio Zadra Gordanu Kurtoviću i pok. pjesniku Miljenku Mandži, mi smo spontano napravili tu prvu promociju. A prva predstavljanja pisam bila su u mojoj staroj konobi gdje se prije rakija pekla. Prošlo je deset, petnaest godin i vrag je računa na pare, na neke šolde… Kad mi je stiglo, iznenadio sam se, a i sad imam dobra godišnja primanja od autorskih prava, zapravo živim od toga. Ja sam zadovoljan i ne triba mi više, samo da ne smanju, he-he. Ljudi su izdavali zbirke poezije, pa bi sve ostalo neprodano. E a kad sam ja izdao tu prvu zbirku poezije, da sam joj naziv "Moji tići". Ljudi u Dalmaciji svi znaju za tiće, pa su pomislili da se radi o ticam. Pa se prodalo sve! Naklada od 1500 komada davno otišla. Ušao sam u tri antologije, u dječju antologiju, u Runjićevu i čakavsku antologiju. I još me zovu pučki pjesnik – širi ruke u čudu dok govori Ante.
Svoju prvu pjesmu napisao je kaže u – četvrtom razredu osnovne škole. Ali kakvu? To je bila „raketa na Misec“! Bio je srednji, da se ne kaže loš đak, pa kad je napisao pjesmu Moji skarski devet godin, što bi značilo – Mojih nepunih devet godina, o tome kako je prvi put s materom išao u Zadar. Rekli su mu u školi – da je pjesmu prepisao od nekoga!
– Učiteljica je poslala u Modru lastu, ali je stavila upitnik jer je sumnjala u autorstvo. Prije toga mi je dala jedan i pet. Pa sam govorio da sam dobio – šest. "Dobio si ti vraga", veli ona. "Dobio si jedan jer si prepisao, a pet jer je dobra pisma." Došla mi kod matere, pa kaže: "Kako, Marija, tvoj Ante slabo uči, a ovako dobro piše? Da nije od sestara prepisao?" "Ma kako će od njih kad one nemaju pojma", govori mater!
Krenu Ante s pjesmom, napamet iz glave.
 
Moji skarski devet godin: Bilo mi je skarsi devet godin / i devet put san se uština i ferma / i devet put me je mati nosila na krke bake / dok smo doslipali dograda. / Ja mali a mati stara od truda / branala je mene i kofuverdure. / Uza nas su vonjale gospoje / kaj turte pune špecij, / i batile kaj potkovani angir / u škrpetan od kukudrilove kože, / a ja i mati kaj dvi sirote, / držimo se jedno za drugo / da se nebi, sačuvaj Bože, / popuzli na izlizane škrile. / Mrnjušu pašte na gvantijeran, / a meni pišaju zubi. / I ja bi pušulet i švikalicu / i brimešuškarij / a materi je prazan facolić, / pa da me zaslipi iz taškele mi izvadi / bokun škuroga kruva od raži / spečenoga još minulu šetemanu. / Gledan pratacaklu u rpuslatkarij / a mati me zaklanja fuštanon / da u miru izidenvo komad gracije Božje. / I gledan i blenen mater šekiran: / – Vidi mati ve strašne palace, / a naša kuća ni škur ni tarace, / po kalan se svitlupijastrele, / a u našen dvoru mocire i blato! / – E moj mali, razdreči se mati, / lipši je naš goli kamen / nego tuji palaci i zlato!
– Eto, tako je glasila ta pisma i nikad oni nisu shvatili da san ja to moga napisat. Još sumnjaju! – kaže nam Ante, a suze samo što mu ne krenu.
 Mene ova pjesma podsjeti na Cankarevu (slovenski književnik Ivan Cankar) Šalicu kave.
 
Još mu se ne da izaći druga zbirka pjesama Vrime dišpeta.
– Kad se izdaju tri zbirke, to je evanđelje, to je vrh, vrhunac. Ja ću sad sist u auto i do Zadra napisat jednu cilu zbirku, ali se meni od toga neće ništa svidit. I stavit ću to sa strane. Možda nešto uzmem od nje što se može iskoristiti. Ja imam godišnje dvadeset i pet nastupa uz klape. Kad ti izdaš zbirku, više ti nisi glavni, nego zbirka. I ne smiš pogrišiti. Ja nastupim u Bibinjama tri-četiri puta godišnje i onda mi znaju reći ovi šta znaju "malo si pogrišio". I onda je to opasno. Međutim, to recitiranje ima drugog smisla. Ja svaku svoju pismu pročitan baremko sedamsto puta. I onda vidim – svaki put negdizapinjen, kao na bužu u asfaltu. I shvatim da je moram popraviti, tamo di zapinje. Jer tamo di sam zapeja, tu nešto škripi. Kum moje prve knjige bio je veliki Ljubo Stipišić. Kad sam njemu izrecitira pismu "Dežgracija", više ništa nije pita, odma mi je reka da će mi biti kum knjige i on je napisao osvrt u knjizi. Ja se zapravo nisam prominio od tog četvrtog razreda u pisanju, samo što sad imam puno više pisama. A sve je drugo ostalo isto. 
A sad ću Anti i tebi nešto pokazati, Anti već jesam (A. N. T. Šutra) – reće Ante pa krenemo iz dvora do obale, u uvalu Jaz spomeniku Anti Sikiriću.
– Ja sam ti jedini pjesnik kojemu su spomenik napravili još za života – kazuje nam pokazujući veliki kameni isklesani blok koji je izradio akademski kipar Petar Dolić prije nekoliko godina. Na spomeniku su uklesani stihovi njegove pjesme "Ako zaspem, probudi me more". A s druge strane, prijevod pjesme na engleskom jeziku. Zapravo, napravljen je više kao spomenik Sikirićevu stihu, čvrsto uklesanom u kamen na bibinjskoj obali. Malo dalje od toga jedinstvenog spomenika, Ante nam s ushitom pokazuje stepenice na samoj obali.
 
– Ovo su ti bibinjske Morske orgulje i ja sam ih napravio za misto.
 Antu u Bibinjam cijene i kao iznimna – meštra.
– Radim sve osim struje i vode, a napravio sam do sada jedno petsto kuć. Ne jednu. Tokar sam po zanimanju i radio sam u "Otočanki". Poslije sam našao ekipu od pet ljudi i radili smo u građevini sve do početka rata.
Na ulazu u dvor, načinio je meštar Ante  kameni reljef Hrvatske, uklopljen u rustikalno lice zida. Ne izdrža ne ukazati mu Šutra na hrvatske otoke koji nedostaju reljefu. Navodeći kako svi rade reljef Hrvatske bez otoka.
 Ante Krivin okrenu govorit o svojoj ulici:
– Četrdeset uri smo je radili – samo je moja ulica jednosmjerna, u kojoj ne možeš natrag, već samo naprid. Pa odrecitira  pjesmu Kala. Njemu njen najdraži dio:
 – … Prolazi život i dragi mi ljudi, / Još samo kamen u snu mi zablista, / Neka me nitko iz sna ne budi / Ako mi kala ne ostane ista.
Iz kale u kojoj pjesnik živi i piše, odvede nas pjesnik na njegovo polje, tamo gdje kopa žuljevitih ruku „u znoju lica svog“, a društvo mu prave pravi golubovi pismonoše i – mali poni Cvita.
– Izgleda kao cvit, pa je i dobila ime Cvita. A uskoro će Cvita dobiti i društvo jer stiže jedna kobila koju sam već platio, pa ćemo ovdje napraviti pravu feštu, pir – okreće na šalu Ante, zadnjih godina intenzivno surađujući sa sinom, školovanim glazbenikom koji mu pomaže u radu, osobito u zapisivanju pjesama.
Za njega napisao je „bibinjski rock“!
 
Došli smo da nas probije
 
– Skupila se jedna klapa iz Zadra koja je znala da pišem glazbu i tekst za crkveni zbor, pa me zamolili da im napišem neku pismu, da ih probijem. Ja govorim: "A dođite u Bibinje pa ćemo vidjeti." Došli oni u Bibinje i pitaju di je kuća Ante Sikirića. Njih četiri u kombiju, a svi jači od mene. Govore oni: "Di je Ante Sikirić?" Gleda ih mati: "Nema ga doma, radi. A što će vam on?" "A reka je da će nas probiti." "A što ste se dirali u nj? Ima i pravo, neka vas udre", mati će njima.
Donili mi sva pisma
 
– Kad sam postao poznat u Bibinjam, onda su poštari sva pisma za Antu Sikirića nosili meni, mada istoga imena i prezimena ima puno u mistu. Jedan dan doša ja doma, a mater govori: "Došlo letera za cilu zimu špaker ložiti. Evo pun lavor – od katastra, policije, ljubavnih, sve donili tebi." Kažem ja njoj: "Kad ti dođe letera, najprije pitaj je li to Ante SikirićKrivin ili pjesnik. Ako nije to, ne uzimaj, ma da su i šoldi." Promini se poštar i evo ti ga s leterima. "Piše li Ante Krivin?" "Ne!" "Piše li pjesnik?" "Ne!" "A što piše?" "Gospodin Ante Sikirić." "E onda ni njegov!" mater će poštaru.
– Mati nije nikad virovala da će od mene nešto biti s tim pisanjem. A ja bi njoj, iako je išla samo u dopolavore školu, uvik prvoj pročita pismu kad bi je napisa. Kad sam napisao "Kondut", kaže ona: "Nije vrag da ćeš ovo narodu recitirat."
Kondut:Kliko san pusti put / uša ljudi u ti kondut. / Svako jutro ista mi je ruta / iz postelje drito put konduta. / Zašto ljudi muču se i dužu / kad sve prođe u kondut kroz bužu. / Ija zelje, kumpire, pršut / za po ure moraš u kondut. / Pa je žena šemprename ljuta: / – Baš nemorešmenutbrezkonduta? / A ja kaženštoko moren kraće: / – Ol' u kondut, ol' u gaće!
U enciklopedijama i leksikonima stoji: Ante Sikirić (Bibinje, 12. srpnja1950.), hrvatskiknjiževnik. Piše pjesme na narječju rodnih Bibinja. Dio pjesama napisao je za glazbene sastave, osobito za klape. Pjesme su mu uglazbljene i izvođene na svim značajnijim festivalima u Hrvata. Tematski je u pjesmama opjevao sve, a držao se podalje od politike. Česte su slike njegovih rodnih Bibinja.
U rodnim Bibinjama završio je osnovnu školu. Srednju tokar­sku završio je u Zadru. Radni vijek proveo je u Zadru. Radio je u zadarskoj tvornici Otočanka. Danas je umirovljenik i živi, radi na obiteljskom imanju i piše u rodnim Bibinjama. Glazbeno nije u mirovini, nego nazočan je svim važnijim kulturnim manifes­tacijama u zadarskom okrugu i šire.
Objavio je ove zbirke pjesama:Moji tići (1992.), Vrimedišpeta (u pripremi).
Antino pjesništvo otkriva nam znak i sadržaj zemlje iz koje se rađamo sjedinjeni s rodom i govorom. Dotaknuti zvukom poznatih pjesama, prepoznatih emocija. Osjećamo ga i živimo. Antu Sikirića – nenadmašnog pjesnika i interpeta.
Zemlja, majka, žena, kamen, kala, more… bit su Antine poetike.
 

Nikola Šimić Tonin

Povezani članci

Zanima me i futurizam, moderno doba

HF

Život

HF

Na valovima tišine

HF

Novi ciklus Iris Bondora Dvornik

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...