Plenković nam svima zavrće ruke

Istanbulska velika i Amsterdamska mala koalicija u civilizaciji gmazova

Ovdje se nazire rijetka pojava vidljive velike koalicije. „Nevidljive“ su od dvijetisućite, inače konstanta u smislu da je sve teže i teže razlikovati tzv. ljevicu od tzv. desnice, ali nama je, usputna tema, pojava „prave“ velike koalicije.  Realno pojavila se tek jednom – na pitanju ulaska u EU i promjeni Ustava RH s tim u vezi, ali tada uz velike ucjene jednog od partnera – HDZ-a od strane SDP-eja. Povod joj je i sada pod istom, globalističkom kapom – Istanbulska konvencija. Nadzakon iz iste kuhinje. Samo sada je situacija malčice drugačija – esdepejci će dragovoljno dati glasove HDZ-u, dok se prijetnje javljaju unutar HDZ-a onim članovima, zastupnicima koji su protiv. Ako se to dogodi, mislim ratifikacija, a nužno će se dogoditi prije ili malo kasnije, imat ćemo novu stranačku sliku i dvije nove koalicije: Amsterdamsku i Istanbulsku.

Prva, u kojoj je važan subjekt fon Richemergh, usmjeren „ala germanica“ – tako se „rodno“ opredijelio, da bih riječ – će vjerojatno koalirati i predizborno, dok će druga vjerojatnije koalirati postizborno. Nevažno, znakovitija su im imena, nastala u inozemstvu, a ona Amsterdamska je tamo i sklepana.  

Iako sam ovdje pisao protiv i protiv sam Istanbulske konvencije, sama halabuka oko nje je potpuno nebitna, glede njena usvajanja – ne usvajanja. Tek je uzaludno trošenje društvene energije i zagađenje negativnom, stvaranje unutarnjeg sukoba, podvrste građanskog rata.  Ona je inače potpuno nevažna i davna prošlost. Sve iz nje, pa i gender ideologija, uostalom to tvrde viđeni/e suci/sutkinje, osim ostalih, već je premrežilo zakone. (Vidite kako s oprezom postupam, fali mi još srednji rod između sudac/sutkinja, možda „ovo sud – oko“?) Ali, ma kakvi zakoni, pa i „konvencije“, ona je već ušla u običaje, tradicija samo što nije, a gledajući mediju odavno jest. Otišlo se i dalje, skroz u totalitarizam. Dokazi: zagrebačkim ulicama – po danu – marširao je ružičasti Klu Klux Klan, u skupim novoskrojenim odorama. Nekakva bajka, predstava – ma dajte, a još su odore šivale i krojačice iz Kamenskog. Tko li je to sve platio? Zatim su marširale/ i za tu „konvenciju“ i po noći. Noćni marš za bilo kakva prava koja se trebaju ostvarivati i cijeli bijeli dan…

Jasno je već na što zaudara taj noćni abteilung, odjeljak. Ponovit ću jer možda nekome nije jasno: po danu ružičasti Klu Klux Klan, po noći – marš. Čitam kako bi jedna gorljiva zastupnica Konvencije protivnike – u jamu. I sigurno nije usamljen/a. Takav i toliki totalitarizam nema blage veze s nasiljem „nad ženama i u obitelji“. Ne trebaju nas stoga Andrej Plenković i njegov glasnogovornik Jandroković uvjeravati kako ne znamo čitati što piše u Konvenciji . Znamo, a što je daleko važnije, znamo čitati i one „znakove pokraj puta“, kako po danu tako i po noći. Daleko bi poštenije bilo kad bi rekli – zavrću nam ruku, Konvenciju moramo usvojiti, pa što reče onaj: „idemo dalje“.

Recimo, posvetiti se posljedicama jedne druge „konvencije“ koja će stupiti na snagu 2020., i formalno, jer stvarno već djeluje, onu o mogućnosti stranaca da kupuju zemlju. Vidi tekst: Branko Barbić, „Tko izgubi zemlju, izgubi državu“, Hrvatski fokus br. 408. (https://www.hrvatski-fokus.hr/index.php/najnovije-vijesti/22363-tko-izgubi-zemlju-izgubi-drzavu). I doista, potpuno je nevažno koja će „konvencija/e“ lebdjeti nad tuđom zemljom. Zatim još i bez ljudi, ako takve individue uopće opstanu, i ovdje i tamo, nakon što je Zapad poharao liberalni totalitarizam pa deevolucijom nastane, primjerice, civilizacija – vodozemaca. („Oblik vode“.) Čovjeka se više ne će moći naći ni fenjerom, a ne će ga imati tko ni nositi. Kako iz tog mraka pravo je pitanje. Postoji li negdje izlaz?

Mato Dretvić Filakov