Spara, trišnje i krtola

Kaštelanke, ka cukar su

 

 

Dižen oči

ka kredencu,

na njen stara

spara stoji.

Pomno tkana

puno dana,

u sto boji,

prošarana.

Dok je gledan

vidin mati,

kar i konje,

oca prati.

Obilaze

pojen trišnje,

trgovkinje,

gomiliške.

 

Dici ženskoj

zatakla bi,

ka rećine

iza uha.

Dvi crvene

livo, desno,

nek je dite

uvik šesno.

 

A za fjeru

Svetog Duje,

ranke nosi

da trguje.

Na glavi joj

ista spara

i krtola

naša stara.

 

Nosi trišnje

prima banku,

zove jude

da ji kupe.

Ove su van

Kaštelanke,

ka cukar su,

nisu skupe.

 

Svakon kupcu

još bi šaku,

priko mire

znala stavit.

Pa spominjat

kako trošit,

i ricetu

za pripravit.

 

Dok se smiraj

bliži danu,

ča se proda

sve se piše.

Za blagdan je

znala prodat,

i po kvintal,

pa i više.

 

Danas niko

novo vrime,

stare sorte

nestale su.

Sve je manje

slatki ranki,

ritko di je

kaštelanki.

 

Da konobu

i dvor krasi,

od kara je

kotač osta.

Krtola se

rasušila,

nosila je

ona dosta.

 

Uspomene

požutile,

vrimenu se

sve saktrile.

Na stolu u

pijat trišnji,

tužno gleda,

spara stara.

 

Zvonko Jurčević, Samobor, prvonagrađena pjesma na Natječaju Kaštelanske štorije 2018., autora iz cijele Hrvatske