Hrvatski Fokus
Hrvatska

Magla, magla svugdje oko nas

Pozdrav se zabranjuje samo u cilju diskreditacije hrvatske borbe za nezavisnost i državnu cjelovitost

 
 
»Onaj tko kontrolira prošlost,
kontrolira i budućnost.
Onaj tko kontrolira sadašnjost,
kontrolira i prošlost«.
 
I, eto, nakon dugog čekanja i neizvjesnosti, dočekasmo tako i rezultate „duge i teške rasprave“ tzv. Vijeća za  suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima…
Pa su se neki, naivni kakvi i jesmo, ponadali i istini.
“Vijeće je suvišno tijelo koje je dalo nade onima koji žele zaustaviti dekomunizaciju. To je još jedan primjer muljaže koji će samo podjariti hrvatske idejne sukobe“, povjesničar prof. Ivo Banac
Jer, prava se istina ukopala u rovove.
I duboko je pod zemljom…
-A što si, moja Monika i očekivala? Kakva nam je vlast, takvo je i Vijeće. I takvi su i zaključci i preporuke.
Pa se, po onom nekadašnjem, starom i dobrom običaju, iz onih davnih a nekima i nikad neprežaljenih vremena, tresla brda i rodio miš.
A miš se, u strahu za svoje leglo, sakrio iza njih. I sklonio u zavjetrinu. Cijelu – cjelcatu godinu dana.
-I što sada imamo?
– Što imamo, pitaš?  Imamo ono što smo i očekivali. Umjes­to   smi­rivanja strasti i podjela,  imamo „sla­ga­nje uz dje­lo­mič­no nes­la­ga­nje oko sla­ga­nja“.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2018/03/article-0-13362EC6000005DC-239_964x782.jpg
Pa, kako i sama vidiš, imamo apsurd do apsurda. Zabranjen nam je, tako trube sve tiskovine, povijesni i najdomoljubniji i najmiroljubljiviji pozdrav, „Za dom spremni“, pozdrav oko kojega se pletu i ispredaju priče i mitovi. A sve s ciljem diskreditacije hrvatske borbe za nezavisnost i državnu cjelovitost.
 Pa, tako, neki pojedinci ističu da je riječ o „ustaškom“, a ne starohrvatskom pozdravu. Stoga, dragi moji Hrvati i Hrvatice, treba samo potražiti, pretražiti i pročitati sve dostupne podatke pa ,onda, slobodno – glasno i jasno reći – i doskočiti svim takvim objedama: Pozdrav “Za dom” je starohrvatski pozdrav u različitim inačicama i pojavljuje se u zapisima još od 1684. godine. Dokazi o tome mogu se pronaći pretraživanjem web stranicama  Nacionalne i sveučilišne knjižnice.
·         Pavao Ritter Vitezović, Odiljenje sigetsko, 1684. – „Za dom i za Boga“
·         Bosiljak, 1868. – „Veselo moramo hrliti na bojište za dom, … treba da smo spremni, žrtvovati sve“
·         Ivan Zajc, Nikola Šubić Zrinski, 1876. – „za dom, u boj“
·         Neven, 1885., pjesma „Bratu“ – „za dom za rod, dok nam srce bije“
·         Iskra, 1894., pjesma „U smrt Zvonimira Turka“ – „Doklen za dom tvoja duša u angjelskom koru moli“
·         Virovitičan, 3.7.1921., tekst o dječjoj priredbi – „za rod i DOM SPREMNI život dati“
·         Sveta Cecilija, 1927. – „Pjesmom za dom“
·         Hrvatsko jedinstvo, 1939. – „Uz naš pozdrav: ZA DOM!“
 
Pa zar još itko sada ima o tome dvojbe, da je doista riječ o starohrvatskom pozdravu?
-Ali, moja Lucija, kužiš li ti sve ovo što nam se sada događa? Meni tu ništa  nije jasno. A posebice nije mi jasna ta potreba drugova antifa za stalnim nametanjem podjela na ustaše i partizane. Nije mi jasna ni njihova grčevita  potreba za obračunima s ustaškim režimom i ustašama, nakon punih 45 godina i tolikih pustih godina komunističke strahovlade. I nakon što su svi oni koji su bili vezani za taj režim, duboko pod zemljom. Zar smo dotle došli  da ćemo početi strahovati zbog pjevanja “Ustani bane” i “Vile Velebita”, zbog nošenja hrvatskog grba i hrvatskog povijesnog barjaka, zbog isticanja nacionalne pripadnosti hrvatskom narodu, zbog pjevanja domoljubnih pjesama ili zbog klicanja „U boj, u boj ,za narod svoj!?“
Zar smo dotle došli???
Ali će ,zato, naši dični tzv. antifašisti, koliko ih grlo nosi, moći klicati:
 
„Smrt fašizmu-sloboda narodu!“ Jer im je zvijezda petokraka, prema odluci Velikog vijeća, ostala netaknuta, blistava i „čista i neokaljana“.
-Kažeš kako ti nije jasno odakle ta grčevita potreba za obračunima na relaciji ustaše i partizani. Pa,draga moja, pronađi objašnjenje na internetskim  stranicama Zlatka Komadine! I nakon pročitanog, sve će ti postati kristalno jasno. A, ovakvu je odluku Vijeća, nakon dugog, dugog iščekivanja, od punu- puncatu godinu dana, i bilo za očekivati. Jer, tako je uvijek i bilo!!! Snađi se druže! Pa, ako ne znaš kako i što odlučiti ili ako  želiš zamagliti stvari, osnuj neku komisiju!  Te je, tako, i naš vrli predsjednik Vlade Plenković, na samom početku rada ovoga Vijeća, prije punu godinu dana, u želji da zamagli stvari, i dao kao naputak, nešto zamagljeno, nešto kao „zvijezdi ne pakovati!!!
Pa je, još u siječnju, zamagljeno istaknuo da Hrvatska mora „jasno osuditi režim između 1941. i 1945.   Dakle,  zvijezdi ne pakovati , a „ustaški režim tijekom kojeg su počinjeni brojni zločini, isto tako na trezven način analizirati i sve ono što se dogodilo nakon 1945. godine“.  
 
Svaka čast!!! Tako se to radi, druže Plenki!
Ali, što je s HOS-ovim spomenicima i pozdravom „Za dom spremni“!?
„1. Pokojna Vera Stanić i ja smo 1994. uspjeli uvjeriti predsjednika Tuđmana i ministra Šuška da se prizna status hrvatskog branitelja pripadnicima HOS-a;
2. Predsjednik Tuđman je 1. listopada 1991 donio zapovijed (koju je sam napisao) da postrojbe HOS-a ulaze u sastav zapovjedništava zbornih područja OS RH;
3. Znakovlje postrojbi HOS-a službeno je odobrilo Ministarstvo obrane 1994. sukladno odredbama Službovnika OSRH o znakovlju postrojbi OSRH;
4. U Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji uvrstio sam pripadnike HOS-a(1996);
5. Grb Udruga HOS-a odobrile su službe u Grada Zagreba i uz privolu tadašnjeg Ministarstva uprave u vrijeme SDP-ove vlade“, kaže Pero Kovačević.
    Dakle, u toj borbi, u Domovinskom ratu protiv srpske, četničke i agresije jugoarmije na Hrvatsku, pozdrav “Za dom spremni” nije bio ni ustaški ni fašistički ni nacistički, nego pravi antifašistički, jer su se hrvatski mladići, hrvatski branitelji borili za demokratsku, slobodnu i neovisnu Hrvatsku, a ne za nekakvu obnovu fašizma. I zato oni i jesu, bili i ostali, jedini, pravi i istinski antifašisti. A njih su ubijali oni koji su imali kokardu i crvenu zvijezdu petokraku, koji su   logorima i masovnim ubojstvima, silovanjima, rušenjem i paljenjem, pokušali spriječiti hrvatski narod u ostvarenju svoje samostalne i suverene države.
Njih su ubijali oni čiji slijednici i dandanas kliču: „Smrt fašizmu, sloboda narodu!“
Ili oni koji i danas pjevaju: „Sprem'te se, spremˈte četnici!!“
 
Ali, drugovi i dalje vrište: „Za dom spremni“ je ekstremizam! „Za dom spremni“ je fašizam!
Recite nam, onako iskreno, drugovi naši dragi! Kakav je to ekstremizam?  Kakav je to fašizam? I što je tu ekstremno i fašističko? Ako   je taj pozdrav potvrđen  i usvojen    službenim aktima i u Ustavu, kako se to, onda,  može  nazvati fašizmom  ili ekstremizmom?
– I što sada?
-Što sada, pitaš!? Pa sada je, put u zemlju apsurda, u zemlju Hrvatsku, a uskoro i zemlju bez Hrvata, nakon odluke VIJEĆA VELIKIH MUDRACA  otvoren i popločan „crvenim zvezdama“. A kako sada stvari stoje  i zacementiran.
Zato, navalite, drugovi, navalite!!! Skidajte  drugovi sve! Skidajte sve što vam ne paše!  Skidajte sve što vas podsjeća na sve vaše izgubljene bitke, i na sve izgubljene bitke vaše braće po zajedničkoj borbi protiv „ustaša“ iz davne prošlosti, ali i „ustaških zmija u njedrima“, sadašnje nam stvarnosti. Skidajte i spomen obilježja svim poginulim braniteljima. Skidajte sve. I mijenjajte sve!
Pa, umjesto naših-HRVATSKIH, podižite spomenike davno upokojenoj a dragoj vam Jugi. I veličajte vaš tzv. antifašizam! I vašu crvenu zvezdu.
Ali drugovi dragi, znajte:
 
„ČOVJEK NE MOŽE  BITI ISKRENI ANTIFAŠIST AKO ISTODOBNO NIJE I ANTIKOMUNIST“, Hannah Arendt.
    Jer, „antifašizam, bilo onaj komunistički ili liberalni je borba za novi svjetski poredak bez nacionalnih država. A   antifašisti su svugdje bili anacionalni globalisti.  Antifašizam je dakle oružje s kojim se uništava tradicionalna kultura, religija, moral i nacionalna država.
…Jugoslavija je bila takva država. I da se nije urušila, ona bi stvorila, dugoročno, neki izmiješani jugoslavenski narod bez ikakve tradicije, morala i religije, i skroz otvoren ljevičarstvu i globalizmu.
A takva je i EU“. 
Hrvatski narod nije više niti naivan, a niti je lud. Pa , što su drugovi glasniji, agresivniji i nametljiviji, to je narod osvješteniji.   A to našim drugovima  antifama, nikako nije jasno. Zato i gube tlo pod nogama. 
Gube čak i ako se pozivaju na   odluke ZAVNOH-a u preambuli Ustava;
Gube i kada nas optužuju za ustaštvo;
Gube i kada dreče, viču i urlaju;
Gube i kada se kunu u Tita. 
Jer im je Tito proglašen jednim od najvećih zločinaca dvadesetog stoljeća.
Gledam tako prije nekog vremena jednu emisiju koju ne pratim baš redovito, ali koja me, s vremena na vrijeme, tematikom koju obrađuje zaintrigira i natjera na praćenje i na sjedenje ispred TV ekrana. I, po navici, pratim, gledam i slušam.
Tema je zanimljiva i aktualna. Razgovor se vodi oko zaključaka Vijeća sa suočavanjem s prošlošću. I razvila se žustra diskusija. Sudionici iznose svoje mišljenje. S nekima  se u razmišljanjem slažem, a s nekima baš i ne.
Ali,  nakon šokantne izjave, jednog od četiri sudionika, kako je   u jednom ustaškom logoru, ubijeno 1600 djece s Kozare, ostala sam skamenjena. Sva u čudu. Nisam neki veliki povijesni znalac (a sve do agresije na Hrvatsku i B-H  bila i totalno nezainteresirana), ali me je novootkrivena povijest, od početka Domovinskog rata, napravila ovisnikom, pa upijam svaku novu informaciju i svaku novu znanstvenu spoznaju. Pa, iako sada znam ponešto o tom periodu naše prošlosti, doduše, po mom osobnom uvjerenju još uvijek nedovoljno, ipak znam razlučiti laži od mitova i istinu od laži, kojima su nas kljukali punih pedeset i pet godina i kojima  nas kljukaju i dandanas.   A kada sam u nedoumici ili naiđem na neki podatak koji nam dolazi s nekih drugih strana ili nekih drugih mračnih izvora, tu je Internet.
I pun je informacija i tekstova. I onih relevantnih koji su nastali znanstvenim istraživanjima, ali i onih manje relevantnih ili onih na granici diletantizma.
I eto, baš zato, ovaj mi podatak i nije izgledao baš vjerodostojan. Jer sam nešto slično naišla i u mitologijskim zapisima našega dragog Pupija. Ali,nažalost, to isto je ponovio i naš ostrašćeni i nadobudni sudionik u debati.
 „U grozomornom zločinu u ustaškom logoru Sisku i Jastrebarskom ubijeno je 1600 djece“, kaže on.
      Gledam s čuđenjem u govornika. Mlad, obrazovan i pametan čovjek.  Ne mogu vjerovati da se nije, za ovu stvarno prevažnu temu, dobro pripremio. Sve izvore pregledao i pomno prošao kroz sve tekstove koji su vezani za ovu njegovu tvrdnju. Tvrdnju od koje se svaki normalan čovjek skameni.
A ta je tvrdnja osobito mučna, budući da se radi o djeci. I  odnosi se na Jastrebarsko i na „koncentracijski logor za djecu“ u Jastrebarskom.
Pa mi sama pomisao na djecu u ratu, i na djecu u logorima, izaziva gorka  sjećanja na naš Domovinski rat, na razaranja, na mučenja, masakriranja, na stradanja i naše djece, i naših žena, i muškaraca, i staraca. Na Vukovar, na izbjeglištvo.
I muka mi je.
Ali, ali, je li to baš tako!?
 
„U Jasenovcu su, kao Srbi, završili moj otac, baka, prabaka i pradjed. Moj je djed poginuo kao partizanski zapovjednik, a ostatak obitelji je nakon bitke na Kozari prepraćen u logor. Kad imaš takvu priču u obitelji, onda te to mora ponukati na istraživanje. Ja sam ’66. godište i “jugoslavensko” sam dijete, ali sam svakim danom odrastanja sve više shvaćao koliko su nam lagali. Kazao je Igor Vukić, tajnik “Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac”. 
    I eto, zbog čega je kod drugova toliki strah od istraživanja istine o II svj. ratu i poraću, O Titu i o Paveliću. O ustašama i partizanima.
Sada mi je i puno jasnije zbog čega su zaustavljena iskopavanja i pronalaženja grobišta iz tog perioda. I zbog čega se otkazuju predavanja i Igora Vukića, i Blanke Matković, i Romana Ljeljka.
    Jer, i prema Blanki Matković, kao i prema mišljenju mnogih Hrvata, slogan „Za dom spremni“ je nacionalna vrijednost. Iz ove tvrdnje može se zaključiti da slogan valja prema klasifikaciji Matice hrvatske i Domagojeve zajednice (2005.), uključiti u kategoriju geopolitičkih hrvatskih nacionalnih vrijednosti i to u klasi narodnoga iskustva borbe za suverenu, samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu. Nije važan autor ove univerzalne poruke koja povezuje sve one koji su ginuli za slobodu svoga naroda. Nema naroda u svijetu koji ne poštuje svoj dom i spremnost da se umre za domovinu.
Ali, Pupovac, Vulin, Dačić i Vučić,  govore od 7 stotina do milijun ubijenih Srba.
Srpski patrijarh tvrdi da su ustaše ubile najmanje 1 milijun Srba. A srbski bivši političar i četnički vojvoda Nikolić zna, da su ustaše ubile, čak 1,7 milijun.
Pa u čemu je, onda, problem? Zašto strah od znanstvenog istraživanja? Pa, istraživanja idu, zar niste znali, vama u korist!? Možda se, u međuvremenu, taj broj ubijenih udvostručio ili progresivno rastao i narastao- sve do nekih tri, četiri, pet milijuna!
U mitovima i laži, sve je, sve je moguće.
 
„U grozomornom zločinu u ustaškom logoru Sisku i Jastrebarskom ubijeno je 1600 djece“, kažu.
„Pokušavam se suzdržavati, jer je mučno i strašno već i to što su djeca, smještena u Domu (a ne logoru) bila bez roditelja, dovedena bolesna i gladna, jadna, bespomoćna bića, ratom istrgnuta iz svojih domova. I umirala su neka od njih isprva od dizenterije i pothranjenosti, no kako je vrijeme prolazilo, smrti je bilo sve manje: od njih tri i pol tisuće, umrlo je (kaže suha statistika) njih sedamnaest posto. I to je užasno, ali ih ni skrb predanih liječnika i sestara nije uspjela spasiti.
Tako je i časna sestra, redovnica Družbe kćeri Božje ljubavi Monika Štampalija, odgojena u obitelji moje bake po ocu ( ako „izguglate“ njezino ime, otkrit ćete istinu koja ne može biti izbrisana), upravo je ona donijela vijest u Zagreb da se na području Stare Gradiške-Jasenovac nalaze tisuće djece koju treba spasiti i taj je glas pokrenuo dobre ljude poput Diane Budisavljević. Monika Štampalija poslije je, u komunističkoj Jugoslaviji, dobila orden za zasluge“.  
Otkud toliki strah jugokomunista od istraživanja istine o 2.svjetskom ratu, o Paveliću i ustašama, Jasenovcu, Jadovnu, Jastrebarskom, o Podsljemenu?
Otkud!? Zašto?
Zašto toliki strah od istine?
Zašto toliko laži i falsificiranja?
Zbog koga i zbog čega???
Sve je, sve je jasno!!!
Ali, uzalud vam trud, drugovi naši dragi!
Jer, leševi jugokomunističkih žrtava, izlaze iz zemlje. Gdje god zabodeš lopatu. Od Slovenije  do Makedonije.
    Ponekad pomislim…pa oni , stvarno, nisu normalni!!! Koji to čovjek ne evoluira? Koji to normalan čovjek ne stječe i ne prilagođava se novim spoznajama i vremenu. I mijenja se.Koji!?
Ali oni!??
Pa , oni se nisu promijenili ni za dlaku. od 45. I za cijelo ovo dugo, predugo vrijeme od tada, guslaju iste priče i pjevaju iste pjesme. Na zajedničku im i bratsku notu s istoka. A sve pod dirigentskom palicom naših dragih susjeda i njihovih samoprozvanih i novopečenih antifašista.
 
Kako vas samo nije sram?
Kako vas samo ne peče savjest?
Kako možete, uopće, koračati ovim hrvatskim stazama, natopljenim krvlju i posijani kostima nevino stradalih ljudi?
Kako se, kao ljudi, možete ikada pogledati u ogledalo? Bez imalo grižnje savjesti.
I pušete u isti rog sa dokazanim zločincima. S četnicima…
Kako, kako možete!???
 Jeste li svjesni što radite ili to što radite, radite svjesno.
Zar vam nije dosta stvaranja kaosa, mržnje i netrpeljivosti?
Zar ne želite živjeti u miru?
Ako je to tako, onda brate mili, na lijevo krug i pravac…bijeli svijet. Široki vam puti. Ne ćemo za vama žaliti. Odlaze i oni koji to nisu zaslužili. A za njima i te kako žalimo!!!
Ali, neka, neka. Nastavite samo tako!!!
Jer, kada me uhvati tuga, kada me pritisne jad zbog svega ovoga što ste nam učinili i što nam činite, u meni se javi prkos.
-E, ne ćete nas, ne ćete slomiti!!! Niste to uspjeli ni kada nam je bilo najteže, ne ćete ni sada.
I točka!!!
 „Doći će vrieme gde će ovi okrinkani urotnici proti Hervatskoj, sami na sav glas vapiti da su bili glupani, nemo blago, kadno su Hervatsku izdavali“ (Ante Starčević, 1867.).
Ali, protiv činjenica teško se boriti. A činjenica je da su partizani, takozvani antifašisti, „učinili više zločina na prostorima bivše Jugoslavije, nego skupa i četnici, i ustaše, i fašisti i nacisti“.
 

Vera Primorac

Povezane objave

Da vidimo kom će dodijati

HF

Hrvati i Stepinac spašavali Židove

HF

Vrdoljak slika i prilika hrvatske politike

HF

Rajko Vukadinović je bio srpski pobunjenik i terorist, a ne ‘srpski milicajac’

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više