Juri li Hrvatska pred rudo?

Rusija je Hrvatsku priznala u veljači, a SAD tek u travnju 1992.

 

 

Neko vrijeme je SDP bio „isključio ton“ Peđi Grbinu, pa „navinuo“ Marasa, Glavaševića. I Bernardića koji se i sam, kao gensek (generalni sekretar) navijao. U stražnje vrijeme se odvio, pritajio. Uslužno, SDP je unajmio mostaše i ciglaše pa oni deru po „stankama“ u Hrvatskom saboru. Hrvatski sabor skoro ni ne radi već je u „leru“. Dakle, stoji. Čak je i Neđo Stazić već podulje off. Arsen Bauk je ostao za „intelektualne“ priče (novogovorno – narative) pa je oderao iseljene Hrvate, iseljene, utekle glavom bez obzira u Argentinu, koji su nakon Drugoga rata tamo sačuvali živu glavu, i Predsjednicu države koja ih je pozdravila. Ma gdje bili, barem su živi. Nisu bez suđenja završili u Kočevskom rogu, Barbarinom rovu, mariborskom protutenkovskom rovu u Teznu, na Križnom putu…

Franjo Tuđman i Boris Jeljcin

 

Bit će bi tom Bauku bilo drago da tamo Predsjednica nikoga živoga nije mogla pozdraviti. Pa ne bi ni išla. Ne bi bilo pozdrava preživjelima. Al' bidni su Hrvati utekli na „kraj svijeta“. Ti, drugosvjetsko ratni. Ma što nego – „ustaše“, i to već treće generacije. Bauk nam ne da da se „bauk ustaštva“ ugasi, makar na kraju svijeta. On ga i tamo razgorijeva.

 

Rusofob Peđa i Partija

 

Jedva je stigla doma, mam se je dohvatio Peđa Grbin, u ime partijskog kluba, ali i mnogi ka-nalitičari. „Raste i cvate“ velika koalicija. Čestitala je pobjedu na izborima „caru“ Putinu, pa joj on pozivom uzvratio zahvalom, a ona mu ponovila, ponavljam: ponovila, poziv za posjet Hrvatskoj. Ne mogu vjerovati ni očima, ni ušima, niti jednom osjetilu, ali u Hrvatskom saboru oderao ju zbog „rusofilstva“, „putinofilstva“ postkomunist, esdepejac s tipičnim europejskim imenom – „Peđa“! Di ćeš ti, „drugar'ce“ Kolinda, čestitat na pobjedi predsjedniku Ruske Federacije Vladimiru Vladimiroviču Putinu. Čista je, koliko sam razumio druga Peđu („drugovi i drugarice“ u SDP-u je u uporabi, kao i Rusiji, primjerice i Njemačkoj – vidi vraga!) to izdaja eunijske, vanjske, politike. Svi se kao distanciraju, a naša „teta“ Kolinda čestita na pobjedi predsjedniku Putinu.

 

Predsjednica je, koliko sam pročitao u društvu ovih čestitara: Donalda Trumpa, Angele Merkel, pa i Emmanuela Macrona, on je doduše u čestitci malo „filozofirao“, a budućeg doživotnog kineskog predsjednika Xi Jinpinga da ne spominjem. Globalno politički ovo je u svakom slučaju „visoko društvo“, ma što ja (veliko Ja) o svakom od njegovih pripadnika mislio – a mislim svašta složenoga, dok još smijem misliti.

 

Ne bih se pačao u slučaj trovanja tog dvostrukog špijuna i što je tragičnije njegove kćeri, jer, kako ja vidim ulogu profesionalnih špijuna, kako onih s tradicionalnom „dozvolom za ubijanje“ (bješe ono kraljičinom?), a naročito onih dvostrukih, i višestrukih, čini se da je u „opisu“ njihova posla i smrt. Podjednako neprijatelja i njihova. Kao što je, primjerice, kod profesionalnih nogometaša „ukalkulirano“ lomljenje nogu. Svakako je najspornije sredstvo napada, nervni bojni otrov, uporabljen na stranom teritoriju, a navodno je ruski, još sovjetski. Nakon što je britanska premijerka, zemlje koja samo što nije izašla iz EU-a, a koji izlazak je itekakav virtaulni „nervni otrov“ za Euniju, obavijestila premijere članica o ovom slučaju; oni su razumjeli kako je „najvjerojatnije“ uporabljen nervni bojni otrov u ruskoj izvedbi. Druge mogućnosti su „manje vjerojatne“, izvijestio je Donald Tusk te najavio solidarnost s Velikom Britanijom i slične mjere. Ovdje sam želio nastaviti s obranom Predsjednice, ali sam zastao, pritisnut događajima.

 

Dan poslije

 

Ovo sam već bio napisao, a onda su počele protumjere – solidarno protjerivanje ruskih diplomata iz članica, doduše samo iz nekih. Dakle, „dan prije“, a nastavak pišem „dan poslije“. Zastao sam pitajući se, ne će valjda i naša Vlada protjerati nekog Rusa. Naročito ne tek nekoliko sati nakon posjeta britanskog veleposlanika Banskim dvorima. Ma hoće, kako ne bi. Kud samo dio članica EU-a tud i „ćorava“ Hrvatska. Potjerali su Ruse još i: Njemačka, Francuska, Poljska, Češka, Litva, Španjolska, Nizozemska, Danska, Italija, Mađarska, Švedska, Rumunjska, Finska, Estonija i Letonija, Belgija, te SAD, Kanada, Ukrajina, Norveška, Makedonija, Albanija, Australija i Crna Gora a nekoliko ih je protjerano iz sjedišta NATO-a. Nisu potjerale: Bugarska, trenutno predsjedavajuća u EU-u, Grčka, Cipar, Austrija, Slovenija, Slovačka, Portugal, Luksemburg, Irska i Malta. Njemačka i Francuska su protjerale četiri, naši jednoga. Uzimajući u obzir njihovu veličinu, brojnost stanovništva, gospodarsku moć, Francuska je i nuklearna sila, ovaj odnos 4 prema jedan potpuno je neprimjeren. Primjereniji bi bio pedeset prema jedan, a  to onda znači: Ako Francuska i Njemačka protjeruju četiri, Hrvatska bi trebala protjerati 4/50 ruskih diplomata, odnosno 0,08 jednog, njegove cipele, košulju…

 

Kako je to nemoguće, možda je prema ruskom veleposlanstvu bio dostatan odgovarajući prosvjed zbog „najvjerojatnije“ uporabe bojnog nervnog otrova u ovom atentatu. Ako bi se u međuvremenu dokazalo kako je to „najvjerojatnije“ ujedno i istina, onda bi to moglo biti nešto drugo. Čak i tada se nekako nadaje kako je ovaj odgovor-akcija nerazmjeran događaju. Koliko li ih je, „trovanja“, bilo u Siriji, pa i „zaslugom“ Rusa, a spominjali su se i bojni otrovi, pa nije bilo ni približnih reakcija. Uostalom zasad, barem to mediji nisu izvijestili još nitko nije smrtno stradao. Posebno je zanimljivo i kako političku akciju vodi EU, a na čelu je jedna zapravo bivša članica. Neki su mi tu iza kulisa.

 

Opasno čačkanje po dubinama "dubokih država"

 

Razumijem postupak zemalja poput Poljske i baltičkih država, donekle čak i skandinavskih, pa i ostalih iz bivšeg sovjetskog bloka, ali naše… U tzv. složenoj smo situaciji. Članica smo NATO-a pa su naši vojnici, malobrojni, i u baltičkim državama – na ruskoj granici. Naša Predsjednica je jedna od nositeljica inicijative Međumorja, primjenjujemo, na svoju štetu, sankcije protiv Rusije, na strani smo Ukrajine pri čemu sumnjam kako neke europske zemlje doista i jesu… Pa zar još treba i takav očiti dokaz pravovjernosti: da mala zemlja  „gurne“, a danas je to medijski očito – virtualni, poručni, prst u oko „medvjedu“. Toliko za one „genijalce“ koji se zalažu da Hrvatska ne sjedi na „dvije stolice“ k'o Tito.

 

Postoji još jedan, povijesno važan razlog: Hrvati s Rusima zapravo nisu imali nekih velikih sporova, dapače hrvatsko-ruske, ako tko voli  i odavde inicirane katoličko-pravoslavne veze zapravo su plodonosne (o čemu se moglo čitati i na ovim stranicama, Teo Trostmann). I što je, u suvremenosti najvažnije, Rusija nije bila neprijateljski usmjerena prema Domovinskom ratu i obnovi hrvatske samostalnosti, dapače. Ako je netko zaboravio, Rusija je Hrvatsku priznala u veljači, a SAD tek u travnju 1992. U Hrvatskoj nije bilo tzv. rusofobije, ne izjednačavajući pritom sovjetofobije 1948. i 1968. s Rusima – druga je to, a zapravo, sa stajališta hrvatskih interesa i puno složenija priča. Osim u umjetnosti, poglavito književnosti, ozbiljnoj glazbi i baletu, što traje i danas, nije bilo ni neke rusofilije.

 

Može li itko reći koji je trenutni intenzitet rusofilije u Njemačkoj, pri čemu taj „osjećaj“ ne smatram ni negativnim ni pozitivnim. U istočnim dijelovima, vraćenim tek poslije pada Zida, vrlo je intenzivan, pa i „šire“. Neki, čije mišljenje dijelim, smatraju kako je čišćenje KGB-ovskih, stasijevskih struktura u bivšem DDR-u koje se ovdje hvali na sva usta i traži takva lustracija, bilo samo površinsko. A tek duše… Kolika li je rusofilija u ljevičarskom krilu, dijelu Francuske, kolika među zamrlim ljevičarima u Italiji, kolika u Španjolskoj, Grčkoj, Bugarskoj… Od izbora Donalda Trumpa na čelo Amerike beskrajno se tambura o tzv. dubokoj državi. Posprdno i plitko dakako, jer država koja neprekidno traje preko dvjesto godina svakako je „duboka“, ima i te stare, duboke strukture.

 

Rusija koja traje tko zna koliko stoljeća, bez obzira na promjenu careva i „carstava“, dakle sustava, sigurno nije bez „duboke države“. Uostalom ona je i obnovila Rusiju, njen bivši pripadnik je i Vladimir Vladimirovič Putin. Koliko li je tek duboka „duboka država“ na Otoku? Hoću reći, ne trebamo zaranjati u tolike vanjsko-političke dubine, naročito ne roniti „na dah“, bauljati „k'o guske u magli“. Za žešće reakcije prema Rusiji postojao je, primjerice, dugogodišnji povod – trovanje stanovnika Slavonskog Broda iz rafinerije u ruskom vlasništvu u Bosanskom Brodu. Pa ništa, a i solidarnost članica EU-a s Hrvatskom u tom problemu nije postojala. Problem se počeo rješavati tek nakon posjeta ministra Stiera, a posebno Predsjednice Grabar-Kitarović Rusiji. Zatim je tu slučaj Agrokor, pa novo otkriće o ruskom miješanju, usporavanju izgradnje plutajućeg terminala za ukapljeni plin u okviru aktualne bitke za tržište energentima… Ukratko, tamo gdje i kad je trebalo, za hrvatske interese, nije se reagiralo. Nego ovo je povod, važnije je što se iza brda valja.

 

Mato Dretvić Filakov