Priprema za obrazovanje tijekom životnoga vijeka
(Prilozi za raspravu o obrazovnoj i kurikulnoj reformi – kritike i vizije (HAZU, 2017., urednik Vladimir Paar)
Prof. emer. Igor Čatić, Fakultet strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu
Igor Čatić
Namjera mi je ukazati na potrebu odgoja i naobrazbe za životni vijek, posebno za trans-Z-naraštaj koji će doživjeti i 22. stoljeće. Zato ću predstaviti koncept STEAL. Taj je koncept namijenjen pripremi za obrazovanje tijekom radnoga vijeka i treće dobi.
Reforma naobrazbe u službi informacijskih lobija
Sada je definitivno jasno da je i najnoviji prijedlog CKR-a u funkciji pretežno stranih tvrtki koji trebaju zombi-obrazovano pučanstvo. Trenutačno rad na terenu obavljaju privatni poduzetnici, ali i javne ustanove. Za najnadarenije već će se pronaći elitne škole i sveučilišta. To su djeca 'crnih vračeva' kojima upravljaju zombiji. A njih je tek koji postotak. Izraz zombi posudio sam od njemačke autorice Sariane Kunze (VDI-N, rujan 2016.). Priznajem i ističem da je CKR bio najbolje reklamirana hrvatska reforma. Čime se uspjelo podići na noge tisuće neobaviještenih građana? Obećalo im se rasterećenja njihove djece. Kako? Na to pitanje odgovorio je stvarni čelnik CKR-a, strateg novoga hrvatskog obrazovanja Neven Budak još 2013. godine na upit jedne pedagoginje u Zadru: „Kako mislite rasteretiti učenike pučkih škola?“. Trenutačni odgovor glasio je: „Tabletima!". Već sam tada shvatio da se brane interesi jedne ili više stranih korporacija. I danas mislim da strane korporacije stoje iza nove orkestrirane kampanje za uvođenje Informatike u niže razrede osnovne škole.
Valja pridodati: ne samo da Hrvatska nije zrela za e-školu jer i u Njemačkoj misle da ona još nije zrela (Die digitale Schule muss reifen, VDI-N, 10. studenoga 2016.). Kada nam je došao akronim STEM, u koji se sada svi zaklinju kao najvažniji dio obrazovanja (jer svi će biti 'tipkaroši', programeri ili pisari za računalom), Budaku nije bio dostupan tekst Zašto pametna djeca ne bi trebala upotrebljavati laptop (ili tablet) u školi (Washington Post, 16. svibnja 2016.). Meni je to bio okidač da se upozori na štetnost pretjerane dječje uporabe računala. Tekstovi koji su upozoravali na tu pojavu počeli su se množiti. Jasno stajalište zauzeo je neuroznanstvenik Goran Šimić u članku Računala ne mogu nadomjestiti kvalitetne nastavnike i profesore (Zg-magazin, 4. listopada 2016.). Slične su opomene sve učestalije, posebno iz SAD-a. Računalo je ipak samo alat s još uvijek nedovoljno proučenim posljedicama na cjelokupnu osobnost učenika. Neke su već sada vidljivo teške. Prvo, nikada nijedan naraštaj u povijesti čovječanstva nije bio u tako lošoj tjelesnoj kondiciji. Drugo, pretjerano druženje na društvenim mrežama potiče osamljenost i nedruštvenost, osobito mladih ljudi. Na neke probleme ukazuje i članak Pet poremećaja i fobija za koje nitko nije čuo prije pojave interneta (T-portal, 11. ožujka 2017.).
Bez hrvatskoga prijevoda složene kratice STEM
Akronim ili složena kratica STEM pojavio se negdje 2014. godine. Uveden je u SAD-u za njihove potrebe jer tamo su druga zvanja i zanimanja važnija od prirodnih znanosti, informatike, tehnike i matematike. Hrvatska zainteresirana javnost prihvatila je izraz STEM kao mantru: „Treba učiti samo matematiku, prirodne znanosti i informatiku!". Engineering u hrvatskome jeziku odgovara nazivu tehnika. Tehnika je općenitiji pojam od inženjerstva (npr. industrijsko inženjerstvo) jer se njome ne bave samo inženjeri. Evo zgodne usporedbe: „Kakva je razlika između profesora kirurgije i profesora zavarivanja? Profesor kirurgije zna i može, profesor zavarivanja zna, a zavarivač može.“ Zašto profesor kirurgije zna i može? Zato jer to uči tijekom specijalizacije kada je završio studij za zvanje liječnika. Što iz toga proizlazi? Opće obrazovanje ne može obrazovati za radno mjesto kako to traže neki poslodavci. Po završetku općega obrazovanja za neka radna mjesta potrebno je dopunsko učenje od nekoliko dana, tjedana ili mjeseci, za kirurge i nekoliko godina. Kreatori CKR-a hvalili su se kako su organizirali brojne 'fizičke' rasprave umjesto danas uobičajenih e-rasprava. No, nije poznato da je ijedna održana na nekome tehničkom fakultetu u Hrvatskoj. Ili ih stvarno ne zanima Tehnička kultura, koja u osnovnome obrazovanju sudjeluje s 1,5 %. Da ne spominjem kako je odgoj ruku i odgoj mozga kroz fizički rad ruku važan i potreban. I zanemaren!
Naobrazbeno planiranje
Valjano planiranje naobrazbe za izazove budućnosti vrlo je teška zadaća. Teška jer su vatrogasne mjere i kratkoročne strategije u startu potpuni promašaj. Zbog toga pristup izradbi Strategije odgoja i obrazovanja treba biti drugačiji – dugoročan. Zadaća je nezahvalnija jer ne postoji strategija razvoja zemlje. Hoće li Hrvatska živjeti od usluga – poglavito turizma sa zdravstvenim turizmom kao lokomotivom razvoja – ili bi bilo poželjno da se reindustrijalizira s proizvodima visoke dodane vrijednosti? Tu reindustrijalizaciju svojski sprječavanju 'crni vračevi' iz znanstvene zajednice i Hrvatske udruge poslodavaca. A statistika je neumoljiva: uspješne su samo države koje od industrije ostvaruju najmanje trideset posto bruto domaćega proizvoda. Sada je ugrožena i najuspješnija hrvatska industrija, ona turistička. Nedostaje i konobara i kuhara. Možda pod hitno trebamo tvornicu uslužnih robota.
Zbivanja od polovice 20. stoljeća na ovamo potpuno su promijenila pretpostavke za uspješno obrazovanje u sljedećemu razdoblju. Mislim na prasak informatike, novih materijala i novih proizvodnih postupaka, sve prisutnije 3D proizvodne postupke – od kuhinje do zrakoplova, od medicine do kuća. U području naobrazbe najbrže je moguće djelovati na području cjeloživotnoga obrazovanja. Vjerojatno bi bolji naziv bio „trajna naobrazba za zanimanja tijekom radnoga vijeka i život u trećoj dobi". Ne samo oni koji rade, nego i oni u trećoj dobi, morat će učiti novosti poput onih koji danas i u visokim godinama uče rukovati pametnim telefonima ili pretraživati na mreži. Dva su primjera takve naobrazbe za zanimanje, a oba potječu iz šezdesetih godina. To su područje računalstva i mikroelektronike. Oni malobrojni koji su znali, prenosili su to znanje zainteresiranima putem savjetovanja, seminara i slično u organizaciji znanstveno-obrazovnih ustanova, strukovnih udruga, specijaliziranih obrazovnih ustanova ili zastupnika. I u jednome trenutku ta su dva područja ušla u formalno obrazovanje.
Znatno je teža zadaća reorganizirati cjelokupni sustav obrazovanja od predškole do doktorskih studija da se obrazovanici osposobe za rad do posljednje četvrtine 21. stoljeća pa i kasnije. Kako to provesti u praksi? Nude se razni modeli, npr. Paul Collard (Drugi format, 10. listopada 2013.) zalaže se za kreativno obrazovanje. Ono ima podosta praznina koje su sažete u rečenici: "Ne može se 2013. u školi poučavati ono što će 2025. biti zastarjelo." Formalna naobrazba treba biti takva da učenici i studenti uče nepromjenjive zakonitosti a ne pomodne slučajeve. Primjerice, tablica množenja je nepromjenjiva. Jedino je pitanje trebali li ju učiti napamet (preporučljivo) ili će se to prepustiti da znaju izračunati samo pomoću nekoga kalkulatora (loše). Odgoj je vrijednosni, a obrazovanje informacijski sustav. Morat će se pristupiti maksimalnomu poopćavanju, a naobrazbu za radno mjesto (trenutačno zanimanje) prebaciti u programe unutar poduzeća ili sustava trajnoga obrazovanja. Posebno se to odnosi na vještine ili, pomodarski rečeno, kompetencije. Poopćavanje znači sintezologijski pristup, kakav je ostvaren npr. na području injekcijskoga prešanja (tlačnoga lijevanja) ili nova sistematizacija tvari, materijala i proizvoda obuhvaćena jednom jedinom slikom. Pritom će na obrazovanje kao podlogu za uspješan radni vijek utjecati okolina toga informacijskog sustava. Svijet će biti sve prividniji (virtualniji), kiborgiziraniji, osobito informacijski, robotiziraniji i pod utjecajem rezultata na području umjetne inteligencije. Posebna su poteškoća metode poučavanja pomoću suvremenih pomagala.
Nastavu uz pomoć video-isječaka započeo sam još 1986. godine. No, što su mi predavanja postajala tehnički savršenija, studenti su sve manje bilježili, a udžbenici su im postali teret. Pamtili su samo slike. Rezultati ispita na temelju istih pitanja postajali su sve lošiji. Nedavno je na isti način o tome slabijem znanju prezentacijske nastave u Večernjem listu pisala Dubravka Salopek-Weber navodeći ne samo svoje iskustvo. Ako je obrazovanje informacijski sustav, a jest, onda treba analizirati osnovne sastavnice toga sustava – ulaze i izlaze iz sustava te okolinu u kojoj sustav djeluje. Grubi prikaz općega sustava sastoji se od tri dijela. Prvi je sustav postavljanja cilja, drugi informacijski, a treći izvedbeni sustav (tijek tvari i energije). Osnovni problem cjelokupne Strategije, pa tako i one CKR-a, jest izočnost sustava ciljeva. Potrebno je definirati društveno-humanističke ciljeve obrazovanja, a odluku o njima donosi uvijek i bez iznimke politika. Primjer takva društveno-humanističkog cilja jest obrazovanje za održivi razvoj u ovome stoljeću.
Sustav školovanja prva je derivacija koncepcije razvoja života u svakome društvu. Odgoj i obrazovanje služe da bi se ljudi pripremili za ostvarivanje odabranih društvenih i humanističkih ciljeva ako ih društvo ima. Znanost priprema ljude za različite uloge u proizvodnji kulturnih, bolje reći duhovnih, i materijalnih dobara; znači da priprema ljude u društveni konstrukt proizvodnje života. U Hrvatskoj od 1991. godine nema društvenoga konstrukta; obrazovanje je potpuno odvojeno od odabranih društveno-humanističkih ciljeva, kojih također nema (Slavko Kulić, 2013.). Prevedeno na jasan jezik, ne postoji dugoročna strategija što Hrvatska želi pa tako svi koji rade na nekim najavljivanim strategijama razvoja obrazovanja do 2030. godine nemaju definiran sustav postavljanja cilja rada ni sustava obrazovanja. Ono što je moguće definirati neovisno o sustavu postavljanja ciljeva jest definiranje informacijskoga ulaza u sustav obrazovanja prema određenome informacijskom izlazu. A informacijski izlaz (rezultat) jest osposobiti obrazovanika za radni vijek i treću dob. U standardnome obrazovnom procesu moraju biti zastupljene provjerene činjenice. One na mreži to nerijetko nisu.
Potrebno opće znanje u konceptu STEAL-a
Prikazat ću potrebno opće znanje, sastavljeno u obliku usavršene obrazovne piramide znanja. Zamisao o piramidi znanja potječe od Fredericka Turnera (1986.). Tijekom godina je usavršavana, posebno uvođenjem pojmova o-znanosti, koji se bave otkrićima i i-znanosti, koji se bave pretvaranjem 'iz-uma' (namjerice ovako napisano) u društveno-humanistički prihvatljivo rješenje. Izvorna piramida doživjela je niz preradbi i dopuna pa se sada naziva Turner-Čatićeva usavršena piramida znanja. Osnovna ideja pri stvaranju slojeva u piramidi jest da viši sloj proizlazi iz nižega sloja, što znači npr. da je filozofija osnova za teologiju. Želi li se nešto produbiti, mora se sići u donji sloj, npr. u matematički sloj za analitičku filozofiju. Najnovija dopuna, zamjena izvornoga temeljnog sloja kod F. Turnera, to jest Matematike slojem nazvanim Jezici, omogućila je uvođenje novoga akronima STEAL (science, technology, engineering, art, languages). Za engleski STEM njemački je izraz MINT (Mathematik, Informatik, Naturwissenschaft, Technik).
Usavršena obrazovna piramida znanja (Čatić, inačica prosinac 2016.). U piramidi su slojevi: jezici, fizika i kemija označeni kao invarijantne znanosti nužne u svim ostalim slojevima neovisno je li riječ o prirodnom ili umjetnom, živom ili neživom. Važna promjena u obrazovanju treba biti u središnjemu sloju nazvanome opća tehnika sa znanostima: biologija, geologija, arheologija i antropologija. Pritom se sva tvarna zbivanja koja odlučujuće utječu na duhovne događaje mogu obuhvatiti terminom opća tehnika – zajedničkim nazivom za prirodnu i umjetnu (čovjekovu) tehniku. Za potpunije razumijevanje usavršene piramide znanja potrebna su dopunska objašnjenja. Jezici mogu biti formalni (matematika, logika, računalstvo) i humani: vizualni, auditivni i mješoviti, koji se ostvaruju zvukovima, gestama i znakovima.
Druga novost je art. To je riječ koja u hrvatskome ima dvostruko značenje: umjetnost i umijeće. Prijevod riječi technology izazvao je najviše prijepora. Mnogi stručnjaci našli su se uvrijeđeni prijevodom informatika. Zato se po prijedlogu Aleksandra Kneževića iz zajedničkoga članka (Tro)jedinstvo informacije, energije i materije (listopad 2016.) preuzima naziv „informatistika“. Treba istaknuti razliku između informatike i informatistike. Tehnika koja obuhvaća sve aktivnosti za proizvodnju informacija je informatika (eng. Information Technology – IT, njem. Informationstechnik). Informatistika je zajedničko ime za znanstvenu disciplinu, gospodarsku djelatnost te prirodne i društvene (tehničke) tijekove i procese vezane uz informaciju. Osoba koja se bavi informacijama je „informatik“. Osobno smatram da je tijekom općega obrazovanja i školovanja smisleno poučavati informatiku kao gospodarsku djelatnost te prirodne i društvene (tehničke) tijekove i procese vezane uz informaciju. To bi bili informatičari. A tko se bavi i računalnim znanostima, on je informatik. Ovaj je tekst namijenjen čitateljima koji uspješno povezuju hrvatsko i njemačko iskustvo. Za njih se predlaže složena kratica STINK (Sprachen, Technik, Informatistik, Naturwissenschaft, Kunst). U engleskome STEAL znači: Science, Informatistics (Information Technology and Computer Sciences), Engineering, Art, Languages. Time je prikazan novi koncept općega obrazovanja od vrtića da završetka visokoškolske naobrazbe. S tim se znanjem ulazi u temeljito promijenjeni svijet rada i, kasnije, treće dobi.
Višestruka promjena radnoga mjesta
Pri planiranju formalne naobrazbe valja imati na umu kako će svaki pojedinac sve učestalije i višekratno mijenjati radno mjesto tijekom radnoga vijeka. Nemoguće je tijekom formalne naobrazbe školovati se za sve moguće izazove radnoga vijeka koji će trajati četiri-pet desetljeća. Zato je jedan od najpogubnijih zahtjeva koji sve učestalije postavljaju poslodavci: trebate obrazovati, osobito one visokoobrazovane, za radno mjesto.
Utjecaj okoline na sustav odgoja i obrazovanja
Okolina u kojoj novi naraštaji uče promijenila se u posljednjih pola stoljeća, možda i više nego tijekom dosadašnjega odgoja i obrazovanja. Te promjene mogu se sažeti u rečenicu: „Sve učestalije kiborzi žive sami zajedno okruženi robotima i avatarima". Među pučanstvom sve je više kiborga – hibrida živoga i neživoga. Kiborzi mogu biti tvarni i informacijski. Dvije skupine kiborga su poželjne – one kojima je obilježje zamjena istrošenih prirodnih dijelova ili vraćanje funkcija (npr. vida). Problemi nastaju s kiborzima kojima se pridodaju organi koje izvorno nemaju, poput trećega uha ili ruke. Vrlo su dvojbeni informacijski kiborzi, skraćeno poznati pod nazivom čipirani kiborzi. Već više od desetljeća postoje mladi ljudi koji s takvim čipovima imaju prednost pri ulasku u klubove ili, najnoviji primjer, godišnju ulaznicu na nogometni stadion u Argentini (2016.).
O dijelu rečenice „žive sami zajedno“ postoji istoimena knjiga američke psihologinje Sherry Turkle. Osobito mladi ljudi provode veliki dio vremena sami u svojim sobama s osjećajem da dijele svoja promišljanja i osjećaje s velikim brojem ljudi. To ih odvlači od tjelesnih aktivnosti (sa svim posljedicama) pa će se ta činjenica morati uzeti u obzir tijekom školovanja. Sve je više i robota među nama, a u tome kontekstu posebno su zanimljive dvije skupine. To su roboti koji odgajaju i uče djecu te oni koji se brinu za članove zajednice treće dobi. Konačno, osobito mladi pokušavaju stvoriti svoj prividni identitet na mreži oblikujući svoju ikonu i definirajući svoj zamišljeni životopis.
Odgoj i naobrazba za izazove budućnosti onih čiji će radni vijek završiti u zadnjoj četvrtini ovoga stoljeća ne može se ostvariti strategijama koje promišljaju razdoblje od kojih desetak ili dvadeset godina. Trajno obrazovanje koje će se morati protegnuti i na treću dob bit će zaduženo da izobrazi za radno mjesto ili da uči nova znanja potrebna i u trećoj dobi. To predformalno obrazovanje postavlja potpuno nove zahtjeve. Zbog praska informacija tijekom formalnoga odgoja i obrazovanja treba stvoriti osnovu za kritičko prihvaćanje novih informacija. To je moguće postići npr. maksimalnim poopćavanjem pojedinih područja znanja. I to moraju usvojiti svi. Međutim, temeljito se izmijenila okolina u kojoj učenici odrastaju tijekom procesa formalne naobrazbe. Nažalost, ove misli potpuna su nepoznanica za one koji su osmislili CKR. (…)
Za reformiranje treba znanje
Svijet je ušao u digitalno-robotsko doba. Među ostalim, to rađa jedno od najvažnijih društvenih pitanja: kako obrazovati nove naraštaje za izazove budućnosti? Problem je svjetski, ali u ovome tekstu bit će naglasak na promišljanjima u Hrvatskoj, koja su dovela do snažne društvene podjele na zagovornike Cjelovite kurikulne reforme (CKR) i one koji smatraju da je prijedlog reforme nezadovoljavajući. Hrvatski građani u inozemstvu pokazali su zanimanje za pitanje reforme školstva. Naime, nezadovoljni kreatori CKR-a izveli su u lipnju 2016. na ulice desetke tisuća ljudi – koji zapravo nisu imali pojma što piše u prijedlozima te reforme.
Strategija reforme
Tijekom mandata Vlade Zorana Milanovića, sa strategom Nevenom Budakom na čelu, usvojena je Strategija obrazovanja, znanosti i tehnologije. Odgoj je sadržajno napušten i odbačen, a u području obrazovanja postavljeno je osam ciljeva. To su: unaprijediti razvojni potencijal odgojno-obrazovnih ustanova, provesti CKR, izmijeniti strukturu osnovnoga obrazovanja, poboljšati kvalitetu rada i društvenoga ugleda učitelja, unaprijediti kvalitetu vođenja odgojno-obrazovnih ustanova, razviti cjelovit sustav potpore učenicima, osigurati optimalne uvjete rada odgojno-obrazovnih ustanova i ustrojiti sustav osiguravanja kvalitete odgoja i obrazovanja. Nejasno je zašto se između osam ciljeva Strategije započelo raditi samo na drugome cilju (CKR-u), to jest na promjeni nastavnih planova i programa u kurikule.
Cjelovita kurikulna reforma
Na temelju javnoga poziva sastavljen je tim od oko 380 zainteresiranih, mahom učitelja i nastavnika u osnovnim i srednjim školama. Oni malobrojni iz sustava visoke naobrazbe učestalo su pokazivali neslaganje s nametnutim konceptom rada. Rad cijeloga tima na čelu s Borisom Jokićem trajao je oko godinu dana. Kada je predočen javnosti, opsega gotovo četiri tisuće stranica, ustanovile su se brojne slabosti. Navest ću neke od najvažnijih.
Nije odgovoreno na neka temeljna pitanja. Za koje se naraštaje radi reforma? Postoji li jasna orijentacija razvoja Hrvatske? Nije uzeto u obzir da je u posljednjih četvrt stoljeća došlo do dramatične promjene demografske slike Hrvatske. O tome svjedoči izjava sadašnjega ministra znanosti i obrazovanja Pave Barišića. U razgovoru za Jutarnji list (25. veljače 2017.) ministar je rekao: "Europska komisija usporedila je naše pokazatelje od 1991. do 2015. U tom razdoblju broj djece, odnosno učenika u Hrvatskoj znatno je smanjen, s oko 450.000 na 323.000 ili za oko 28 %. Zaključak: imamo previše škola i tako nismo dobili mogućnost povlačenja sredstava za gradnju i dogradnju škola." U nastavku je ministar iznio još neke važne podatke. "Ne možemo biti posve zadovoljni postojećim stanjem, pogotovu ne opremljenošću škola u tehničkom pogledu. Ali je Hrvatska dobra po više mjerila. Neki su od njih omjer nastavnika na broj učenika, stručna sprema učitelja, izvanškolske i izvannastavne aktivnosti, nizak postotak napuštanja srednjih škola, postotak izdvajanja iz bruto društvenoga proizvoda za obrazovanje. Po tim podatcima prilično dobro stojimo u odnosu na prosjek Europe. U Izvješću OECD-a (Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj) za Hrvatsku za međunarodno istraživanje PISA 2015. navodi se da je Hrvatska po kvaliteti obrazovnih sredstava škole među najboljima, treća od 69 zemalja."
U CKR-u izabran je model obrazovanja po „ishodima učenja", koji nema dovoljno potvrde u praksi. A prema podatcima o ocjenama na PISA testiranju izabrani su modeli poučavanja koji su ispod prosjeka zemalja OECD-a. Predloženi model CKR-a odustaje od odgoja, a obrazovanje u osnovnoj i srednjoj školi pretvara u „zafrkavalište" ili lunapark. Najuspješnije su prema PISA testiranju zemlje gdje je škola ozbiljan dio života. To su Kina, Hong Kong, Singapur i Japan (VDI-N, 19. veljače 2016.). Zanimljivo je da su zemlje poput Velike Britanije, Italije, Španjolske, Rusije i SAD-a po rezultatima PISA ocjenjivanja ispod prosjeka zemalja OECD-a.Nikada se nije čulo da se treba, primjerice, ugledati u švicarski model obrazovanja. Kao ni to zašto od 2001. Švicarska ima trajan porast vlastita stanovništva.
No, osnovni problem s CKR-om jest što su se njegovi tvorci dogovorili sa sindikatima. „Reformom se ne smiju mijenjati nazivi predmeta, njihovo trajanje i smanjiti broj zaposlenih nastavnika." Time je postojeće stanje zacementirano i onemogućena je svaka kvalitetna reforma. Ne zna se iz kojih razloga, ali rad na CKR-u nije bio u zakonskim okvirima. Vjerojatno najbolji poznavatelj brojnih nedostataka predloženoga CKR-a, Petar Marija Radelj, napisao je među ostalim: "Ima li smisla nastaviti provoditi Strategiju takvu kakva jest, koja stvara sve paralelne strukture, izdvaja reformu iz matičnoga Ministarstva, izmišlja institucije (povjerenstva, radne skupine) mimo i usuprot pozitivnom pravnom poretku, neusklađena je s nizom zakona? Pravi bi put bio krenuti u promjene Strategije da njezina provedba može biti unutar zakonskoga okvira. Ili preinačiti desetke zakona da prate Strategiju. Ovako nema i ne može biti reda ni sustava." (20. siječnja 2017.).
Već se u startu pokazalo da CKR nema poveznicu prema visokoj naobrazbi. Nedostajali su oni stručnjaci u timovima koji vide cjelinu, posebno zato što je to obrazovanje za izazove budućega razdoblja. Sve je podređeno prijelazu na visoko školstvo. Koliko treba visoko obrazovanih? No, vrlo je važno i strukovno obrazovanje. A strukovno je obrazovanje u CKR-u zanemareno. Sudionici koji su radili na CKR-reformi bili su pod dva stalna (i to velika) pritiska. Usprkos znanstvenim dokazima da se u nastavi ne smiju pretjerano rabiti digitalne naprave, zbog neodgovarajućega razvoja umnih sposobnosti učenika, upravo se to nameće – na primjer robotsko programiranje ili uvođenje tableta u nastavu koji će uskoro izaći iz uporabe u korist mobilnih telefona.
Drugi pritisak jest onaj poslodavaca da se obrazuju trenutačno potrebni kadrovi. No, potreban je oprez da se ne pretjera. To su hrvatski učenici već jednom doživjeli osamdesetih godina. U šali to se zvalo obrazovanje „za đonište lijevo i đonište desno". Apsolutno neprihvatljivo u vrijeme kada će po izlasku novih učenika iz obrazovnoga procesa mnoga postojeća zanimanja već nestati i pojaviti se nova. Dobar orijentacijski model strukovnoga obrazovanja jest njemački model.
Barata se pojmom „škola ne smije biti biflalište", ali će po CKR-u postati „zafrkavalište". Učenici će sami savladavati osnovne pojmove!? Primjer potrebe usustavljena poučavanja osnovnih pojmova jest riječ „materijali", koji mogu biti fizički i informacijski. A informacijski mogu biti: analogni informacijski materijali poput knjiga, arhivske građe, materijala za sjednice i tako dalje, a digitalni informacijski materijali su digitalni zvuk, slika ili materijal razrađen za pretvaranje 3D-tiska u analognu tvorevinu. To znaju samo pojedinci. I sada će učenici iz milijuna pa i više tekstova to sami shvatiti i naučiti?
Je li se nešto promijenilo?
Hrvatska u međuvremenu i dalje nema jasnu razvojnu strategiju. Posebno ne za razdoblje kada će učenici nedefiniranoga naraštaja ući u, tada već bitno promijenjen, svijet rada. Prvi polaznici koji će učiti po reformiranim nastavnim planovima i programima na razini srednjega obrazovanja mogu ući u svijet rada tek nakon 2030. godine, a oni s visokim obrazovanjem tek iza 2035. godine. Od njih će mnogi dočekati i 22. stoljeće. (Ako do tada ne prevladaju transhumana ili čak posthumana bića.)
