Hrvatska nije sajam rabljene robe!

Sve manje je razlika između političkih stranaka

Uvrijedilo me pisanje o tome kako Hrvatska sliči na Hrelić, bez obzira tko to napisao, komentirao i pokušavao objasniti. Svaki građanin ima pravo na svoje mišljenje, ali ipak postoje neke granice, ispod kojih ne bi smjeli ići, zbog sebe samih i onih o kojima govorimo ili pišemo, čak kad je to u najboljoj namjeri. Sloboda i demokracija ne daju samo određena prava, već podrazumijevaju i odgovornost. Svako vrijeme nosi svoje probleme, ponašanja, potrebe, prilagođavanje, zahtjeve, usuglašavanje, kompromise i nužno potrebne sporazume. Bilo bi dobro, djelotvorno i pošteno, kad bi pojedinci, interesne skupine, političke stranke, posebice oni koji donose važne odluke, na svim razinama upravljanja, ispred sebe i svojih uskugrudnih interesa i zadovoljavanja osobnih potreba stavili nacionalne prioritete i pokušali riješiti trajne i trenutne goruće probleme, ali ne vatrogasnim  mjerama već realnom strategijom i taktikom.

Panta rhei(grč.: sve teče), sve se mijenja, ništa na svijetu nije nepomično i stalno. Ta izreka se pripisuje grčkom filozofu Heraklitu, a vrijedi i danas. Nije nikakvo otkriće, nema mjesta nikakvom čuđenju i pridavanju velike važnosti spoznaji, kako dvije najveće političke stranke nisu iste kao devedesetih godina, te za takvo stanje bilo koga okrivljavati. Normalno je da  se spomenute stranke  razlikuju danas od  svojih začetaka, godina formiranja, rasta i razvoja, osobito kad je današnja politička stranka, ako je uopće strankom postala, bila politički pokret. U svim političkim strankama se događaju promjene koje nosi vrijeme, rast i osipanje članstva, promjena strukture članstva, potrebe društva, s temeljnim ciljem briga za svakog građanima, u smislu njegova života, pravne jednakosti, sigurnosti, mogućnosti realizacije osnovnih potreba, stvaranje nadogradnje, poboljšanja, pozitivnog okruženja, razvoj i čuvanje sloboda i ljudskih prava, čuvanje i prilagođavanje Ustava i ostalih zakona potrebama i vremenu suvremenog društva, pri čemu se ne bi smjelo odstupati od temeljnih ideja svake političke stranke,  onoga po čemu se  bitno razlikuju, što birače privlači ili odvlači od pojedine političke opcije. 

Danas se s pravom mnogi pitaju: Ima li uoće u današnjim vodećim političkim strankama bitne razlike. Vjerojatno nema. Možda ne bi trebalo, niti smjelo biti ako je čovjek u centru interesa i zbivanja, oko koga i čega se stvaraju bitne odrednice plan i program (strategija i taktika) svake političke stranke. Drugo su prepucavanja, politiziranja, svađe, principijelne i neprincipijelne koalicije, sa svrhom i ciljem doći na vlast, održati se i opstati na vlasti što dulje, bez veće odgovornosti, te pri tom za sebe osobno zgrabiti što više. Negdje sam pročitala konstataciju kako je Bernardić najveći i najbolji saveznik Plenkoviću. Kad bi tome i bilo tako što je u tom loše. Biti saveznik onome na vlasti se može i kad si najveća i najžešća oporba. Time ga tjeraš da bude bolji, inovativniji, kreativniji i odgovorniji. Nije jedini cilj oporbe rušiti aktualnu vlast, doći na vlast, steći moć, vladati što dulje, svoje sljedbenike, poslušnike, razne prebjege, ulizice i licemjere uhljebiti i nagraditi za “vjernost”.

Možda kad danas gledamo takve “vjerne” prebjege autor umotvorine “Hrvatska je Hrelić” ima donekle pravo (Hrelić je selo u Novom Zagrebu gdje je nekada bio sajam rabljene robe, iz kojeg je sajam preseljen u susjedno selo Jakuševec!) nekadašnji . Puni su mediji HNS-a i njegova predsjednika  gospodina Vrdoljaka, koji se nedavno ukrcao na “Titanik”, neposredno pred njegovim potonućem. Po njemu on je svojim stručnim i političkim  umijećem, “podigao”, izravnao i usmjerio “Titanik” u plovno dobrom  smjeru, jer je za ono “što je za našu djecu dobro”. To je naravno, odgoj, obrazovanje i znanost, na temelju larpurlartizma iliti pričam ti priču. Svatko normalan s nogama na zemlji dobro zna, da bez stabilnog gospodarstva i zadovoljavanja temeljnih primarnih ljudskih potreba nijedna država ne može stvarati i razvijati nikakvu nadgradnju i realizirati sekundarne potrebe, pogotovo ne megalomanske. Svaka strukturna reforma, pa tako i reforma školstva je dugotrajni proces, zahtijeva goleme multidisciplinarne pripreme, ozbiljan rad, velika novčana sredstva, znanje, sposobnosti, umijeće organizacije, entuzijazam, odricanje, strpljenje i kretanje “korak po korak”.

Nismo baš toliko, naivni, glupi, nesposobni i bedasti kako ne bi skužili igru oko kurikulne reforme, od onih koji se tobože brinu za djecu i mlade, jer su shvatili da im tu “brigu” nitko ne bi smio osporiti, u tome im prigovarati i sprječavati ih u tome, jer “djeca su naše najveće blago”. Ta floskula vrijedi za sva vremena i za sve režime. Za nju su se mnogi lovili, uhvatili je i njome se dobro okoristili, a da se u području odgoja i obrazovanja, ništa veliko, pozitivno, suvremeno, nužno potrebno društvu i gospodarstvu nije s mjesta pomaknulo. Dapače, unazadilo se. nekada je učenik u privredi, znao svoj posao i ubrzo postao majstor, a ne diplomat. Vremena bravara, priučenih, brzopoteznih, kvazi  intelektualaca, “diplomaca”, sveznajućih stručnjaka su prošla, dok vremena proroka i mesija još nisu došla.

U tom “interregnumu”, u trenu su se pronašli i otkrili “mudrijaši” hohštapleri, prevaranti, licemjeri, utilitaristi, politički diletanti, niškoristi, lole, baje, bekrije, mucho tipovi, gazde, lopovi, svjetovni i duhovni vrači, bukači, lažni domoljubi…, koji obmanjuju narod, svode politiku na “Hrelić” kupo-prodaju, uz profit i uhljebljivanje sebe, svoje rodbine, kumova, prijatelja, ljubavnica, što po nekoj analogiji i Hrvatsku svodi na Hrelić – sajam gdje vlada “politika” palanke, balkanske krčme, cijuk cajki, lokanje piva, prežderavanje kotlovine, mešetarenje, prijevara, ali i prodavanje svega  svačega, radi trgovačkog (mataskog) mentaliteta šverca, cjenjkanja i čistog preživljavanja za par kuna zarade od preprodaje ili prodaje obiteljskog srebra, ponekad i zlata, što je neprepoznato u vrijednim umjetninama i ostalim vrjednostima, bačenim na blatno tlo, pomiješano s kičem i prodavano u bescijenje. Naravno, ima tu kao i na svakom sajmu i ukradene robe, baš kao i kod sklapanja politčkih koalicija, bile one principijelne ili neprincipijelne.

Prijevara je tu očigledna, jer u jednoj ste koaliciji dobili saborske mandate, drugoj strani i opciji ste to prodali i bez trunke srama se time hvalite, ništa manje nego da ste spasili državu i narod od propasti i nestajanja, dok deseci tisuća mladih ljudi, zbog gađenja nad takvom politikom, bježe glavom bez obzira, što dalje, u strani svijet, od  kaljuže, u kojoj ne mogu disati, a kamoli rasti, razvijati se, ostvariti svoje potencijale i zadovoljiti temeljne ljudske potrebe, piramidalno ustrojene. Za nadati se i vjerovati kako je ovaj primjer političke  “suradnje”, svojevrsna iznimka i ne baš dobra prošlost. Demokracija je proces, koji se malo pomalo uči, razvija i usvaja. S vremenom će svi “relikti” daljne i bliže prošlosti, ako nikako drugačije, ono prirodnim putem, nestati s javne i političke pozornice. Svjesni toga  takvi ne samo da plaču, nego nariču, jer malo pomalo nestaju njihove privilegije, benefiti, vlast i moć. Nije Tuđman nestao i umro, po ne znam koji put, nego novo vrijeme zahtijeva nove ljude, drugačiju modernu, djelotvornu i demokratsku stranačku politiku.

Kako Hrvatska ne bi postala Hrelić, nužno je i potrebno staviti sve pametne i učene glave na kup, te osmisliti kako izvuči zemlju iz ponora u koji je gurnuta, kako je usmjeriti u pravom smjeru, da postane mjesto pozitivnog, motivacijskog, slobodnog, kreativnog i sretnog življenja i stvaralaštva, ne samo za naše državljane, nego i za strance, koje će privući, osim prirodne ljepota i resursa, pozitivno okruženje i mogućnosti osobnog rasta, razvoja i realizacije, diljem Lijepe naše.

Dosta je bilo pljuvanja drugih i drugačijih, isticanja sebe prebacivanjem krivnje na druge, sramoćenja doma i po svijetu uslijed neznanja, nepoznavanja povijesti, miješanja u poslove i područja izvan svojih okvira, “mudrijašenja”, politiziranja, opanjkavanja, sapunjanje daski, podmetanja nogu, prebrojavanja po raznim i različitim osnovama, igre ustaša i partizana, ispitivanja i procjenjivanja obiteljskog stabla pojedinica do devetog koljena, zasluga za narod, nošenja znakovitih uniformi, tralalakanja, japajakanja et cetera. Ovdje i sada i nikada više u  budućnosti ove države, ne vrijedi i ne će vrijediti paradigma i platforma : “Što je više kleveta i laži x nam je je miliji  i draži.”

Ankica Benček