Hrvatski Fokus
Hrvatska

Kako je Hrvatska postala fašistička, a ne Srbija?

Hrvati su od 1918. bili proganjani i obespravljeni

 
 
Novija povijest Hrvata koja se uči u našem obrazovnom sustavu osmišljena je konstrukcija koja ne polazi od 1918. godine kad je nastala pva Jugoslavija nego od 1941. godine pojavom fašizma kako bi se eliminirao monarho-fašizam Aleksandra Karađorđevića kojim je Hrvatska europski orijentiranu monarhiju Austro-ugarske  zamijenila balkanskom monarhijom dinastije Karađorđevića. 
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2018/04/Cetnici_sprovode_narod_na_streljanje.jpg
Ljotićevci dovode zatočene Cigane/Rome na strijeljanje u Šapcu, rujan 1941.
 
Razdoblje od završetka Prvoga svjetskog rata (1918.) nakon kojeg je Versailleskim ugovorom stvorena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca postalo je presudno za političku sudbinu Hrvatske u kojoj je socijalistička povijest zamračila razdoblje Kraljevine SHS; ona je neovisno o parlamentarnoj skupštini Kraljevine SHS nastavila administrativno, gospodarski i politički djelovati kao da Hrvatska i Slovenija ne postoje. Ministarstvo vanjskih poslova, policija sa žandarmerijom i administrativnom upravom nastavila je djelovati srpskom dominacijom u kojoj je Hrvatska tretirana kao gubitnica rata koju je patronski prisvojila Srbija kao svoj posjed. Prvi dokaz toj činjenici svjedoči, već 5. prosinca 1918. godine odmazdom prosvjedu domobranskih časnika koje je vatrenim oružjem pobio i ranio (15 poginulih i oko 20 ranjenih) naredbom Budislav Grga Angjelinović. Tim je činom, na svoj način, određen položaj i sudbina Hrvatske u novoj državi[1].
 
Taj se dio povijesti ne spominje izvan konteksta samog događaja kao što se u povijesti ne spominje mjesto i parlamentarna uloga Hrvatske seljačke stranke na čelu sa Stjepanom Radićem u Skupštini Srba Hrvata i Slovenaca koju je Kralj ukinuo nakon što je Puniša Račić (20. lipnja 1928.) ispraznio pištolj na hrvatsku delegaciju i ubio Pavla Radića, Đuru Basaričeka, te smrtno ranio Stjepana Radića uz ranjavanje Ivana Pernara i Ivana Grandu.
 
Ubojstvo stranačkog prvaka Stjepana Radića Kralj nije tražio u razlozima nezadovoljstva i traženju odgovornosti nego  je iskoristio kao povod kojim je 6. siječnja 1929. godine ukinuo Vidovdanski ustav, raspustio Narodnu skupštinu i zabranio okupljanje političkih skupova uvođenjem stroge cenzure uz politički teror u ime „jugoslovenske ideologije“ kojom je prestala postojati država Srba, Hrvata i Slovenaca. Država SHS ili trojedna kraljevina postala je Kraljevina Jugoslavija ili dinastička monarhija Karađorđevićevih koja je apsolutno imala obilježja fašizma pod dominantnom ulogom srpskog radikalizma.
 
Ne ulazeći u pojedinosti u koje spada atentat (1934.) na kralja Aleksandra u Marseilleu kao i mjesto i ulogu koju je imao princ Pavle kao skrbnik maloljetnom kralju Petru sve do 1941. godine uz suradnju Vlade s Njemačkom i činjenica da predstavnici Hrvatske nisu sudjelovali u pregovorima s fašistčkom Njemačkom, valja postaviti pitanje: kako je Hrvatska postala fašistički obilježena država, a ne i Srbija?
 
Uzdizanjem glava antifašista nad zločinima fašizma (1941.-1945.) najgrublji je pokušaj izbjegavanja odgovornosti počinjenih zločina nad Hrvatima (1918.-1941.) nasiljem monarho-fašizma kralja Aleksandra i njegova nasljeđa vođenog, u ime maloljetnog kralja Petra čiji je namjesnik bio princ Pavle i premijer Dragiša Cvetkovića (1939.-1941.) koji se 13. veljače 1941. sastao s Von Ribbentropom i Hitlerom odbijajući pristup Trojnom paktu (27. ožujka 1941.) koji je ipak u Beču potpisao Aleksandar Cincar-Marković dokaz je više da Hrvatska nije imala nikakve veze s tadašnjom politikom Kraljevine Jugoslavije, a još i manje s fašizmom.
 
Službena povijest izbjegla je odgovornost za suradnju Kraljevine Jugoslavije s fašističkom Njemačkom kao i činjenicom da su kapitulacijom Jugoslavije  nakon bombardiranja Beograda (6. travnja 1941.) stvorene dvije kvislinške države. U Beogradu Srbija pod Milanom Nedićem i fašistički orijentiranim Dimitrijem Ljotićem, a u Hrvatskoj pod poglavnikom Ante Pavelićem i ustašama. Građani ni jedne od spomenutih država nisu vođe izabrale voljom naroda, a jednako su obje države provodile rasne zakone progonom Židova i Roma. Štoviše! Milan Nedić je prvi najavio da je Srbija „Juden frei“ ili da su Židovi likvidirani. Obje su države prihvatile rasne zakone progonom Židova i Roma, a u Hrvatskoj i onog dijela politički i četnički raspoloženih Srba koji ni onda kao što ni danas ne žele priznati Hrvatsku kao svoju državu.
 
Ante Pavelić se u političkoj borbi nije javio kao fašist nego protivnik monarho-fašizma Aleksandra Karađorđevića. Fašizam je prihvatio kao i Nedić. Srbi su imali ljotićevce, a Hrvati ustaše kao dobrovoljce i obje države svoje regularne vojske koje su u Hrvatskoj činili domobrani, a u Srbiji Nedićevci. Spomenuti dio povijesti je apsolutno zamračen kao činjenica od strane ideološki orijentiranih povjesničara koji uporno žele prikazati Hrvatsku kao fašističku tvorevinu, ali bez činjenica koje bi to potvrdile kao što ni o srpskom antifašizmu, grosso modo, ne postoje bilo kakvi materijalni dokazi kojim bi Srbi imali bilo kakvo pravo sebe nazivati antifašistima  prozivanjem Hrvata fašistima.
 
Optuživanje suvremene Hrvatske za ustašiju ili, što je još gnjusnije, prozivati ili okrivljavati Hrvatsku za žrtve Drugog svjetskog rata nije ništa drugo do revizionizam revizije prošlosti u kojoj je izostavljen razlog hrvatskog nezadovoljstva zbog kojeg  se srpska politika s Pravoslavnom crkvom drznula Hrvate kao narod prikazati fašistoidnim, a njegovo postojanje namjerom progona srpskog življa.
 
U dugoj povijesti hrvatskog naroda nisu bili Srbi proganjani i obespravljivani nego Hrvati. Zbog toga uzimati 1941. godinu kao političko i kao povijesno polazište za osuđivanje hrvatskog nacionalizma je najgrublje zadiranje u posljedice koje nemaju nikakve veze s uzrocima nacionalnih, a uz to naravno, i političkih nesporazuma u kojima Hrvati nikad nisu imali mogućnost dokazati da su žrtve domaće, ali sudbonosno i međunarodne politike koja je već nakon kapitualcije Italije (1943. godine) kad je bilo izvjesno da sile osovine gube rat, Srbe usmjerila na zamjenu kokarde zvijezdom petokrakom na svojim šajkačama kako bi dokrajčili progon Hrvata započet u dinastičkoj monrhiji kojoj je petokraka dala legitimitet antifašizma a ne i srpskog nacionalizma koji je posebno likovao 1971. godine kad su Savka Kućan i Miko Tripalo označeni nacionalistima.[2] Njemačka se nakon srijemske fronte sama povukla tako da su „oslobodioci“ samo slijedili povlačenje ratne sile trošeći municiju na izbjeglice sve do Bleiburga, a ne na vojnu silu poraženog neprijatelja.
 
Veliko je pitanje mogu li se povjesničari ideologije, nakon sad već i više od 75 godina, vratiti razdoblju  između dva rata i osvjetliti zamračenu povijest ili povijest koju su tumačili u školama i na fakultetima? To nije samo pitanje želje ili mogućnosti; ono je prvorazredno geostrateško pitanje teritorija kojim raspolaže Hrvatska država uz svoja prirodna bogatstva koja nisu o(p)stala zbog pameti nego zbog istog onog siromaštva zbog kojeg su propali dvorci koje je sumanuto obnavljati baš kao što je sumanuto od prirodnih ljepota umjesto ponude tržištu  činiti smetlište. Više je nego očito da je hrvatski gospodarski, politički, svjetonazorski i lijevo-desni sudar interes anonimnog kreatora koji umjesto rješenja nudi dramu što je započela suspektnom privatizacijom i pravosuđem, a završava INOM, AGRKOROM, CJELOVITOM KURIKALNOM REFORMOM I ISTANBULSKOM KONVENCIJOM.
 
Pred hrvatskim nacionalnim korpusom nalazi se golemi broj pitanja koji umjesto odgovora nude interpretacije u kojima su mediji remetilački faktor. Zato mi se čini da bi od svih reformi bila najkorisnija demokratizacija medija s lustracijom novinara, a ne političara; oni su ti koji umjesto formiranja javnog mijenja obmanjuju ga. Baš me zanima žive li oni od svojeg pisanja ili od, neka mi Bog oprosti, financijera kaosa u kojem dominiraju izrazito nasilni pisci nad osiromašenim pukom čiji protesti ne dotiću vlast, a saborske procedure čine farsom petorazrednih političkih zgubidana što se zavaravaju da odlučuju o politici. Mislim da građani Hrvatske već dugo, dugo vremena ne odlučuju o svojoj političkoj, a samim tim i gospodarskoj sudbini; ona sasvim sigurno nije zastupljena u Saboru kojeg predstavljaju postkomunisti i oni koji liberalnim predstavljanjem maskiraju svoju iskrenost prema državi u kojoj žive.
 
Bilješke:
 
[1] Francuski povijesničar Dominique Venner o položaju Hrvata ovako piše: „Hrvati su znali što ih čeka sa srpskim autokratom, srpskom vojskom, policijom i sudstvom.Vođe su bili ili mrtvi ili uhićeni, a zatvori i logori spremni da ih prihvate – preostalo im je u tišini razmišljati o Pravu, Pravdi i o velikim načelima dragim demokracijama. Ako se nisu željeli podložiti, preostalo im je još samo nasilje„.

[2] U Srbiji je to 1971. doživljeno kao pobjeda srpskog nad hrvatskim nacionalizmom.

 

Željko Mataja

Povezani članci

Ljubica Štefan – Pravednik među narodima

HF

AFORIZMI – Od partizana do ‘antifašista’

HF

Udba nije smjela srušiti Babu (2)

HF

Novi smjer suđenja u Münchenu

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...