Prije 96 godina rođena je Vesna Parun

Ostavila je trajni i neizbrisivi trag u hrvatskoj umjetnosti i kulturi

U organizaciji Društva hrvatskih književnika – Ogranak u Splitu i GKMM Knjižnice Grohote, na 96. obljetnicu rođenja naše istaknute pjesnikinje Vesne Parun (Zlarin, 10. travnja 1922. – Stubičke Toplice, 25. listopada 2010.), u Grohotama na otoku Šolti tradicijski je održan prigodni program naslovljen „Vesni, pjesnikinji od ovoga svijeta“.

„Uz otok Šoltu me je svezala, a i od njega sudbinom odvezala moja prekrasna majka Antica rođena Mateljan. Po očevu Prviću postadoh prva hrvatska otočka pjesnikinja. Po zlarinskom rođenju i do danas moram goniti od sebe zlo. Olinta mi je pak stavila u ruke mirotvornu grančicu poezije. Poručujem vam zato: blago nama živućima među tijem zlatnim maslinicima”, zapisala je Vesna Parun, više puta ponavljajući prijateljima kako joj je posljednja želja bila počivati blizu svoga dide Ante Mateljana, šoltanskoga težaka.

„Prije nekoliko godina u Nečujmu jedna je ulica ponijela Vesnino ime, u Bratskoj kući ćemo urediti njezinu spomen sobu, te poduprijeti sve nakladničke projekte promicanja djela Vesne Parun“, kazao je šoltanski načelnik Nikola Cecić-Karuzić, koji je položio cvijeće na grob pjesnikinje na starom groblju uz župnu crkvu sv. Stjepana u Grohotama.

O stvaralaštvu te velike hrvatske pjesnikinje govorio je predsjednik Društva hrvatskih književnika – Ogranka u Splitu Siniša Vuković, potaknuviši da groćanska škola ponese njezino ime, te objavljivanje, ako ne Sabranih, onda Izabranih djela pjesnikinje čiji je život i djelo obilježio otok. O humorističko-satiričkom stvaralaštvu Vesne Parun, osobito zadnjih godina njezina života, kada je u vlastitoj nakladi objavljivala zbirke aforizama i epigrama, govorio je Mladen Vuković, predloživši i objavljivanje zbirki stihova posvećenih Vesni te nosača zvuka s njezinim uglazbljenim pjesmama. Svojim grandioznim i raznovrsnim poetsko-literarnim opusom, od prve pjesničke zbirke pa do najnovijih autobiografskih zapisa, satiričkih pošalica i umjetničkog stvaralaštva za djecu, uz epigrame i aforizme, drame i eseje koje je dovršavala u osami bolesničke postelje – Vesna Parun ostavila je trajni i neizbrisivi trag u hrvatskoj umjetnosti i kulturi. Svojom umnošću i duhovnošću, poetskim darom i plemenitošću, nadasve dostojanstveno i uzvišeno podnosila je i obračunavala se s gorčinom života i nedaćama koje su je pratile. A bilo ih je na svakoj postaji njezina burnog ljudskog i pjesničkog vijeka. Usprkos svemu, njezin borbeni duh i pjesnička imaginacija, s godinama starosti, niti su jenjavali niti su ušutjeli.

Elegija

Eto: vjetar s mora vrača nam natrag odbjegle ptice
šumom krila što uče nas prolaznosti.
Ali šta marim ja da su noći moje i dani izbrojeni.
Neka trava spasi moju nježnost.
Pijesak neće me naučiti voljeti.
Ne mogu u zlu živjeti, a za dobrotu ismijat će me.
Gdje je taj za koga vrijedi kleknuti na cestu
i dotaknuti usnama prah s njegove obuće?
Taj koji će kao livada svakog proljeća cvjetati u meni.

Neka dođe jedno proljeće što će nas naučiti biti radosti
jedni drugima, i ostati lijepi.

Jer vječnoj mijeni usprkos, ja znam da moram naći
prije nego napustim ovu zemlju i ovo nebo
cvijet koji će zadržati bezazlenost
i ljubav koja ne će prestati.

Možemo se nadati da će Dani Vesne Parun postati tradicionalna manifestacija kojom hrvatska kulturna javnost čuva sjećanje na život i djelo pjesnikinje koja je svojim djelima zadužila ne samo dječju književnost, nego i hrvatsku i svjetsku književnost u cjelini.

Nives Matijević