Hodeć po tuđini

            Snujuć o ljepoti

                Hodeć po tuđini umorni i tužni, često nam se čini  da

                nije daleko utočište neko što će domovini sve to bliže

                biti, pa da ćemo tamo i dušu i tijelo moći odmoriti.

                Idu tako, teku dani i lijepi i ružni, a hod mučan traje

                nudeći nam gorke zalogaje kruha svagdašnjega.

                Ipak, nismo sami, jer dolaze novi naraštaji pa i oni

                hode skupa s nama i kada je svjetlo, i kada je tama.

                Hodeć po tuđini, snujuć o ljepoti što iza nas osta u

                ranjenoj, našoj domovini, pustih snova nikada nam dosta.

                I dobro je tako što baš od nas svatko vjeruje u nove kobi

                izazove pa i zadnje nade, dok još snage ima, bar u snima

                ostvariti znade.

                Nekad ipak vrijeme teče odveć sporo pa tuđina brani

                da se bržim hodom i dan brže dani pa da nas što prije

                toplo krilo domovine utješi, ogrije.

                Hodeć po tuđini, žudeć kraju rodnom i predragom, nikada

                se ni za svojim tragom mi ne osvrnemo. I ne posrnemo.

                A prolaze dani, i prohuje ljeta mladosti i nada pa se samo

                uspomena zovom svatko od nas, još pod tuđim krovom,

                od starosti brani. Možda ipak kada tada ozbilje se snovi i

                i osvanu dani vidicima rodnim  ovjenčani pa i hod nam

                mučan zauvijek prestane.

                Hodeć po tuđini ne umire nada!

Malkica Dugeč, 24. 2. 2018.