Nekažnjeni muslimanski zločin u Trusini

Hrvatsko sijećanje na žrtve u Trusini i u svim drugim Trusinama diljem Bosne i Hercegovine

Tog tragičnog 16. travnja 1993. civile hrvatskog sela Trusine, među kojima su bila i trojica pripadnika HVO-a, probudile su pjesme i uzvici pripadnika muslimansko isilovske ABIH, „od Tirane pa do Trsta ne će bit ni jednog krsta",  „ovo je Turska",  „Alah uekber",  „Alija brate, šalji salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate", „šta tražite ustaše",  „ne možemo i ne ćemo protiv Srba, možemo i hoćemo protiv Hrvata".

Krv se sleđivala u tijelima stari i djece tog hrvatskog  sela, ali nije bilo ni izlaza ni vremena da se izbjegne dobro planirani muslimanski ritual ubijanja stari, žena, djece i nepokretni. Skupljeni u grupu, u arenu dvadesetog stoljeća, kao ovce za klanje u toru, sa bijelim plahtama kao znakom predaje, čekali su svoje koljače. I nažalost gotovo svi i dočekali. Ubijeni su i masakrirani na isti način kako to danas čine isilovci i kršćanofobisti u progonu kršćana na Bliskom istoku. I potekla je krv nedužnih kršćana, koja i danas teče iz tijela hrvatskih povratnika na prostore pod muslimansko-bošnjačkom kontrolom. Teći će i dalje budući da islamisti iz rata i daytonskog primirja nisu kažnjeni za počinjene zločine genocida i konfesiocida. Iz majčina naručja Alijini isilovci trgali su djecu i pred majkom ih, kao u Miletićima, ubijali, a zatim i majku i otca ako se tu zatekao.

Nakon svakog ubojstva, a red su čekali svi zatečeni toga crnog dana u svojim domovima i poljima, zlikovci su obavještavali planera i zapovjednika Aliju u Sarajevu. U gradu u kojem danas nema Hrvata kao ni u Trusini, muslimanski zločin etničkog čiščenja pomno je planiran i realiziran, u Sarajevu, se na svaku dobivenu vijest o ubijenom u tom selu pravilo slavlje, uz povike izlazimo na more. Hercegovina pada, srednja Bosna je pred kapitulacijom.

Da bi sa osvajanjem Trusine bio što širi put muslimanskog izlaska na more, brže ovladali i Srednjom Bosnom u kojoj je trebalo osvojiti vojne tvornice u Vitezu i Novom Travniku, isti dan uz prisutnost  pripadnika britanskog bataljuna, iz okvira Ujedinjenih naroda koji su bili smješteni u Vitezu, planski, ili „slučajno“ u muslimanskom selu Ahmići događa se zločin nad Muslimanima. U Ahmićima je sa svojim vojnicima i prije samog zločina britanski časnik Bob Stewart, što je nepobitan dokaz suradnje između muslimanskih ratnih zločinaca kojima zapovijeda Alija Izetbegović u Trusini i britanskih obavještajaca u Ahmićima.

U hrvatskom selu Trusine ni traga o prisustvu bilo čiji vojnika međunarodne zajednice. Kako onda tako i danas, u to mjesto strašnog muslimanskog zločina nad kršćanima nije zašao nitko od predstavnika svjetske zajednice, bošnjačkog čelništva, pa niti jedan Visoki predstavnik. Danas u Ahmićima opet isti onaj britanski časnik, koji je 16. travnja 1993. došao u selo i prije zločina. Je li znao za taj zločin kada i gdje će se dogoditi, tko je ga izveo, jesu li njegovi vojnici počinitelji, na sva ta pitanja odgovor će se znati u budućnosti. Je li ga savjest progoni pa dolazi u Ahmiće, on to zna. Na temelju „svjedoka", britanskih obavještajaca koji su se „slučajno" našli u pravo vrijeme i na pravom mjestu, za zločin u Ahmićima na desetine i desetine godina zatvora pred Haaškim sudom kažnjeni su hrvatski „počinitelji". Nije bilo, vojnicima zemlje koja i danas ima svoje kolonije u svijetu, i koja je nad muslimanima diljem svijeta počinila strašne zločine, koja je ostavila krvav trag u tim porobljenim narodima, teško „dokazati“ tko je, kada i kako počinio zločin u Ahmićima.

Zna se vrijeme, kao po švicarskom satu točno kao u Ahmićima, znaju se počinitelji, zna se mjesto, znaju se žrtve u Trusini. No to ništa svijetu, ni bošnjačkoj strani, ni visokim predstavnicima nije poznato u tom selu. Nisu ni čuli za to hrvatsko selo u kojem je istog dana, kao kako svjedoče Britanci, hrvatska strana u Ahmićima, muslimanska Armija BiH izvršila jedan, u nizu, strašnih zločina nad hrvatskim narodom. Jer u tom hrvatskom selu nije bilo ni žrtava, nije bilo muslimanskih počinitelja zločina, nije bilo zločina, nije bilo Britanaca kao svjedoka. Sve dovoljno da se nikoga, ili gotovo, nikoga od muslimanskih zlikovaca  strašnog zločina, koji je  primjer isilovskog ritualnog ubijanja kršćana, ne procesuira i ne kazni.

One koje su Bošnjaci sami označili kao zločince,  bošnjački sudovi ih  gotovo nagrađuju mizernim zatvorskim kaznama, kako bi se „pravda zadovoljila". I danas na 25. obljetnicu nekažnjenog muslimanskog zločina u Trusini, u BiH kuda je prošla muslimanska ABiH puno je Trusina, i neotkrivenih masovnih grobnica hrvatskog naroda. Poznati počinitelji  terorističkog zločina slobodno hodaju, kao muslimanski heroji, po beha gradovima, ne samo pod bošnjačkom kontrolom, već i tamo gdje su zločine počinili.

Nakon svih, a bilo ih je puno, nekažnjenih muslimanskih zločina nad Hrvatima, planiranih u vojnom, dijelom i vjerskom vrhu muslimanskog čelništva nameće se razumljivo pitanje, zašto je slobodni, demokratski svijet protiv kršćana katolika, i kršćanstva na ovom europskom dijelu. Odgovor bi mogao biti, pa zato što su, u globalu, katolici kroz cijelu svoju  povijest bili progonjeni, a napose žestoko i brutalno danas na ulasku u Treće tisućljeće povijesti čovječanstva. I ne samo u BiH, ne samo u muslimanskim zemljama, već i u Europi, navodno kršćanskim zemljama. Katoličanstvo je danas, osamnaest godina života u XXI. stoljeću i 25 godina od muslimanskog konfesiocida u BiH, na rubu ostanka ili nestanka, biti ili ne biti, živjeti ili nestati svugdje u svijetu, a napose na Bliskom istoku, u muslimanskim zemljama i u Bosni i Hercegovini. Zbog toga je ovo hrvatsko, katoličko memoiranje u praznom selu, 25. obljetnice stradanja Trusine i njenih stanovnika, kao nikad dosad ispunjeno strahom za budućnost  katoličanstva u BiH. Tim više što na obljetnice muslimanskog stradanja dolaze Britanci, koji možda u Bosni i Hercegovini imaju plan trajnog rata između kršćana i muslimana, kao kod sebe između katolika i protestanata

U ponedjeljak 16. travnja 2018. hrvatski se narod s velikom tugom, koju uveličava giga nepravda nekažnjavanja poznatih muslimanskih zločinaca, prisjetio svojih žrtava u Trusini i u svim drugim Trusinama diljem  Bosne i Hercegovine, koje su isilovskim brutalnostima mučenja ubili  pripadnici zločinačke muslimanske ABiH. Nisu samo muslimanski zlikovci u Trusini nekažnjeni za zločin nad nedužnim hrvatskim civilima, nego još uvijek slobodno hodaju zlikovci nad Hrvatima u Maljinama, Bugojnu, Travniku, Grahovčićima, Brajkovićima, Miletićima, Gučoj Gori, Fojnici, Zenici, Kaknju… To je razlog, ali i zavjet hrvatskog naroda da nikada ne će te zločine zaboraviti, da će ih se uvijek sijećati i da će ih memoirati, ugrađivati u temelje ostanka i opstanka u svojoj Bosni i Hercegovini.

Vinko Đotlo