Zašto je Žigmanov tek sada optužio Slovaka Pavela Domonjija da je Šešeljev suradnik?
Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Beogradu, Konzulatu Republike Hrvatske u Subotici, Hrvatskoj matici iseljenika, HNV-u, DSHV-u, RTV Novi Sad (Redakciji Informativnog programa na hrvatskom jeziku), hrvatskim udrugama u Srijemu, Hrvatskom kulturnom centru u Novom Sadu, „Hrvatskoj riječi“, „Hrvatskim novinama“, „Hrvatskom fokusu“, „Zovu Srijema“, i dr., a povodom članka Tomislava Žigmanova „Kada hrvatsku književnost promoviraju obožavatelji Vojislava Šešelja“, objavljenog na portalu Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata 11. travnja 2018. godine.
Tomislav Žigmanov
Da je sve što sam pisao u vezi Tomislava Žigmanova točno potvrđuje i njegov članak na portalu Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata od 11. travnja 2018. godine, koji proizilazi iz nedostatka argumenata da opovrgne ijednu moju riječ. Ravnatelj Zavoda, Tomislav Žigmanov, potpisavši se kao glavni i odgovorni urednik svog osobnog „časopisa za knjiženost i umjetnost“ „Nova riječ“, objavio je monstruozni tekst pod naslovom „Kada hrvatsku književnost promoviraju obožavatelji Vojislava Šešelja“, u pokušaju da uništi Hrvatsko kulturno-umjetničko-prosvjetno društvao „Stanislav Preprek“ iz Novoga Sada, kao „nepodobnu“ udrugu, između ostalog i zato što je iz nje isterana svaka politika, pa i politika DSHV-a, čiji je predsjednik Tomislav Žigmanov!
Da je Tomislav Žigmanov beskrajno pokvaren čovjek, bez trunke morala i skrupula, pohlepan, grandoman, bahat, samohvalisav, strašno osvetoljubiv, te veliki izmišljač smicalica, podvala, plagijata i laži, uvjerili smo se tisuću puta, međutim, konstrukcijom ove monstruozne klevete članova HKUPD „Stanislav Preprek“ prešao je sva očekivanja. Koristeći svoj položaj (stečen upravo plagijatima, smicalicama i lažima – vidi knjigu Antonije Čote „Gola istina“) prvog čovjeka kulture, prvog čovjeka politike i svega drugog kada su u pitanju Hrvati u Republici Srbiji, ovaj put Tomislav Žigmanov s te visine optužuje Društvo „Preprek“ da su njegovi članovi „obožavatelji Vojislava Šešelja“!?!
Ovu besramnu, primitivnu, bezumnu i krajnje zlobnu klevetu Žigmanov bazira na laži da je mr. Pavel Domonji „glavni valorizator književnog izdavaštva ovog Društva“. Tako, u njemu svojstvenoj maniri, pokušava da pravo stanje stvari okrene na dijametralno suprotnu stranu, do apsurda i do odsutnosti zdravog razuma (pokušavajući time i sebe promovirati kao nekog zaštitnika sveopće književnosti Hrvata ovdje). Međutim, najveći laik, koji se imalo zanima za knjige Književnog kluba HKUPD „Stanislav Preprek“ (što nije slučaj s Tomislavom Žigmanovim) može vidjeti da je u uredništvu po Statutu Društva kao stručni suradnik angažirana Dragana V. Todoreskov, doktorica književnosti i eminentni novosadski književni kritičar (što Žigmanov nije niti izdaleka, mislim, doktor književnosti, a kritičarem je sam sebe proglasio), i da recenzije za izdanja Društva piše veći broj vrlo kompetentnih ljudi. Među njima je na prvom mjestu preč. Marko Kljajić (dugogodišnji član Društva, autor knjige „Kako je umirao naš narod“ i čovjek kojeg je HNV i ZKVH u više navrata nagrađivao za zasluge za hrvatski narod ovdje), a nekoliko recenzija je napisao i Pavel Domonji, magistar književnosti (što Žigmanov također nije niti izdaleka, mislim, magistar književnosti).
A prvi kontakti mr. Pavela Domonjija s Društvom „Stanislav Preprek“ upravo potiču preko preč. Marka Kljajića i bivše voditeljice literarne sekcije tog društva Marije Lovrić, velike miljenice Tomislava Žigmanova, koja je inače sebi prisvajala honorare za rad članova društva koji su radili na izradi knjiga (grafičko rješenje naslovnih stranica i računalna priprema), a da ovi to pune tri godine nisu znali i smatrali su da rade volonterski, te za svoj rad nisu uzimali niti jedan dinar, sve je išlo u džep Marije Lovrić (zbog čega je i smjenjena)!
Sve vrijeme angažman mr. Pavela Domonjija u Društvu „Preprek“ nije smetao Tomislavu Žigmanovu, sve do neki dan, kada je napisao predmetni bolesni tekst. Zašto je to uradio tek sada otkriva pravu mizeriju od čovjeka i pravu namjeru: definitivno uništiti HKUPD „Stanislav Preprek“, na čemu permanentno radi već duže vrijeme. Može li nešto biti bolesnije nego kada ravnatelj zavoda za kulturu manjinskog naroda u jednoj državi želi ugasiti uspješnu kulturnu udrugu tog naroda, umjesto da joj pomogne stručno, materijalno i u svakom drugom pogledu.
Tomislava Žigmanova, međutim, najviše bole najmanje tri stvari kada je u pitanju HKUPD „Stanislav Preprek“, a to su:
– prvo, konačno je iz Društva izbačena svaka politika, pa i Žigmanovljeva, i u njoj nitko nikoga ne pita čiji je „obožavatelj“;
– drugo, jedno amatersko građansko društvo je svojim kvalitetnim knjiškim izdanjima i njihovom prezentacijom na sajmovima knjiga u Novom Sadu i Beogradu preteklo dvije profesionalne izdavačke kuće: Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, gdje je Žigmanov ravnatelj, i „NIU Hrvatska riječ“, gdje je Žigmanov predsjednik izdavačkog odbora i gdje Žigmanov netransparentno na sebe i svoje poltrone troši enormnu količinu novca namjenjenog svim Hrvatima u Republici Srbiji i
– treće, veliki je strah Tomislava Žigmanova što su djela članova Književnog kluba i izdanja HKUPD „Stanislav Preprek“ sve više čitana na širem prostoru regije, jer njegove knjige, filozofske ekvilibristike, tisuće stranica dokazivanja tko su zapravo vojvođanski Bunjevci, haiku poeziju na bunjevačkoj ikavici, „viviskcije“ književnosti, hvalospjeve o samom sebi i o svojim poltronima i slične stvari ne čita nitko!
Svoju superiornost Književni klub „Preprek“ je posebno pokazao na posljednjem Međunarodnom sajmu knjiga u Novom Sadu na kojem su zajedno, na glavnoj pozornici, obje izdavačke kuće iz Subotice u sat vremena izložile nekoliko svojih knjiga, uz pomoć vremešnih novosadskih Žigmanovljevih ljubimaca, Marije Lovrić i Ivana Balenovića (koji je inače urednik mnogih knjiga pisca ovih redova uz vrlo pohvalne kritike o njima, pa bi i on po Žigmanovu dobrano spadao u uništavača književnosti Hrvata u Vojvodini), te Žigmanovljeve nezamenjive djelatnice u ZKVH Katarine Čeliković i Žigmanovljeve supruge, kao „pojačanje“ iz Subotice, dok je puni sat vremena Književni klub sam promoviralo svoja brojna izdanja (vidjeti članak „Nove knjige uz susret s autorima“, „Hrvatska riječ“ br. 778. od 16. ožujka, str. 20. i 21.). A promocija zbirki pjesama „Preprekovo proljeće“, kao i promocija zbirki kratkih priča „Preprekova jesen“, prerasle su u već tradicionalnu kulturnu manifestaciju Hrvata u Novom Sadu na Pokrajinskoj razini, s izuzetno bogatim programom u kojem učestvuju i poznata imena iz Hrvtaske.
Ovdje treba reći da za ovakve manifestacije (s izdavanjem zbirke povodom svake) HKUPD „Stanislav Preprek“ od Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata (čitaj: Žigmanova) ili ne dobiva niti jedan dinar ili dobiva sramotni i ponižavajući iznos, uz obvezu da u tom slučaju u impresumu knjige naznači da je njenu realizaciju omogućio Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata. To je primjer i s ovogodišnjom zbirkom pjesama, devetom po redu, „Preprekovo proljeće 2018.“!!!
Što je Žigmanova opredijelilo da njegov Zavod takoreći jučer izdvoji (pa makar i neznatna sredstva) za devetu zbirku pjesama HKUPD „Stanislav Preprek“, dakle, za vrlo mu znani projekt s vrlo mu znanim akterima, u kojoj su recenzenti upravo preč. Marko Kljajić i mr. Pavel Domonji, da bi danas napisao ovu monstruoznu laž?!? No, svi znamo zašto mu do jučer nije smetao Slovak Pavel Domonji, magistar književnosti, a danas ga je tako ocrnio! To samo pokazuje koliki je Tomislav Žigmanov licemjer, ali i kukavica – čekao je godinama „priliku“ da pokuša potpuno uništiti, izvlačeći dijelove iz događaja unazad četiri godine za koje članovi Društva nisu ni znali!
U ovom monstruoznom tekstu na portalu kulture ZKVH Žigmanov je (valjda kao neki dokaz), prikazao i sliku naslovne stranice sedme po redu zbirke pjesma „Preprekovo proljeće“ u izdanju HKUPD „Stanislav Preprek“, valjda kao grafički neuspjelu, jer ju nije uradio jedini hrvatski dizajner u Republici Srbiji, Darko Vuković, za honorar koji udruga ne može platiti. I valjda kao primjer neuspjelih pjesama sedamnaest članova Književnog kluba HKUPD „Stanislav Preprek“ i tri afirmirane pjesnikinje iz Rijeke: Silvije Benković Peratove (predsjednice Društva književnika Hrvatske, Ogranak Rijeka“), Ljubice Kolarić-Dumić i Vere Primorac, jer u njoj više nema plagijatorice Mile Markov Španović i kradljivice Marije Lovrić ili možda Željke Zebić, za honorar koji udruga ne može platiti. I valjda kao književni promašaj, jer su recenziju besplatno pisali preč. Marko Kljajić i mr. Pavel Domonji, a ne Katarina Čeliković ili Zvonko Sarić, za honorar koji udruga ne može platiti!
Zanimljivo je da Žigmanov kao nezamjenjivi ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata punih deset godina, nezamjenjivi višegodišnji glavni i odgovorni urednik svog osobnog „časopisa za književnost i umjetnost“ „Nova riječ“ (kojeg je izmislio da bi u njemu pisao što hoće, blateći svoje neistomišljenike, a hvalio čak i književne plagijatore), nezamjenjivi predsjednik Izdavačkog odbora NIU „Hrvatska riječ“ i kontrolor Programa na hrvatskom jeziku RTV2 preko svoje ljubimice iz Subotice Jelene Tumbas, govori u svojoj optužbi „Preprekovaca“ da je književnost Hrvata u Vojvodini u lošem stanju!!! U više navrata upravo sam ja pisao da je stanje u književnosti (i uopće u kulturi) vojvođanskih Hrvata u katastrofalnom stanju, no, u svom slijepilu mržnje prema konkurenciji i neistomišljenicima Žigmanov ne vidi da je on isključivi krivac za takvo stanje. Amatersko kulturno društvo „Stanislav Preprek“ iz Novog Sada nikako ne može biti uzročnik tome, posebno što Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata (čitaj: Žigmanov) većinu knjiga članova Književnog kluba tog Društva ne smatra napisanim!
Na kraju, čovjek koji s tih plaćemih pozicija nije ništa uradio za Hrvate u Srijemu, niti za vrijeme stradanja devedesetih godina prošlog stoljeća, niti poslije (tijekom dvadeset i pet godina), sada optužuje „Preprekovce“ za neku kolaboraciju s onima koji su tu nesreću izazvali, ne može imati zdrav um.
A Tomislav Žigmanov je inače cijelo vrijeme svog „kulturnog“ i „političkog“ rada na zastupanju i obrani Hrvata ovdje, kao zmija noge, krio istinu o Hrtkovcima. Osobno je (sa svojim poltronima) ugušio građansku inicijativu Rumljana „Nepodobni građani“ na otkrivanju istine o Hrtkovcima, o čemu sam također pisao. A posebno bezumlje i neviđena bezobraština je da jedan čovjek s krajnjeg sjevera Bačke, kojem devedesetih godina prošlog stoljeća pa do danas dlaka s glave nije pala, a koji i tragediju hrvatskog naroda, prije svega onog u Srijemu, koristi za osobni interes i svoju promociju, vrijeđa članove HKUPD „Stanislav Preprek“ na ovaj način i to upravo sada kada je gospodin Krešimir Tkalac predsjednik Društva, koji je u Hrtkovcima u svojoj kući i sa svojom obitelji doživio tu hrtkovačku Golgotu, kao i pisac ovih redova, i kao preč. Marko Kljajić, koji je to doživio u Petrovaradinu.
Čovjeka koji piše na portalu Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, čiji je ravnatelj, da su ovi ljudi „obožavatelji Vojislava Šešelja“ treba pod hitno hospitalizirati! Inače, od svega što Tomislav Žigmanov radi već petnaestak godina na „predstavljanju“ i „obrani“ Hrvata ovdje običan čovjek nema ništa, naprotiv, od toga mu je sve teže i teže.
Branimir Miroslav Tomlekin, hrvatski vojvođanski pisac, autor romana Hrtkovci – Priče o sudbini jednog sela
Tekstovi u rubrici GLEDIŠTA mišljenja su autora i ne moraju biti u skladu sa stajalištima Uredništva
