Povratak u predratne osamdesete

Sve je isto, četništvo cvate k'o i 2015.

Uvod: Ovo se ovdje moglo čitati prije nekoliko godina – tko je odavde htio mogo je „narativ“ i pro-čitati. Poslije je srbijanski „ministar vojni“, tada mislim rada, još špartao po Hrvatskoj. Ali to je bilo tada, a ovo je sada: htjeli ste ga pa vam eto Aleksandra Vulina. No sada će o tome hoće li on ovamo doći, il' ne doći, odlučivati „vrhovni zapovjednik Vojske Srbije“ Aleksandar Vučić. Ne će Vulina uputiti na Kosovo, frka neka, već na Hrvatsku. Aleksandar Vulin je inače kadar Mire Marković (JUL). Srbijanci tvrde i dezerter iz srbijanskih ratova za veliku Srbiju, uključivo, bit će i kosovskog – jednostavno, vojnički gledano – kukavica.

Aleksandar Vulin iz mladočetničkih dana

Što je još poznato iz srbijanskih medija o njemu  ne ću prenositi – bit će vremena. Kao i Šešelj i Vučić glede tog  srbijanskog vojničkog herojstva su kukavice, tek propagandisti, kako bi blago rekao Nenad Čanak „dobrovoljni davatelji tuđe krvi“, misleći pritom, pretpostavljam – ponajprije srpske. Koliko su „pustili“ hrvatske, poznato je. I tako, Vulina ne će pustiti u Hrvatsku – napokon, ali kasno odluka stiže. (Tekst ispod objavljen 2015.)

Kako je pisano prije tri godine!

»Tko nam je ovih dana uprizorio srbijanskog ministra Vulina u Hrvatskoj? Milorad Pupovac, SNV, Gornjokarlovačka eparhija, odnosno episkop Gerasim i našaVlada pri čemu je za njegovo uprizorenje najodgovornija prva potpredsjednica Vlade i ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić. Ali krenimo redom. Hrvatski mediji nisu zapravo uopće izvještavali o događajima poveznim sa srpskim obilježavanjem Jadovna 2015., u okviru „dana sjećanja na Jadovno 1941.“ već su se ponešto osvrnuli na tog Vulina. A bilo je ovako: Prvo je u petak 19. lipnja u Plaškom u crkvi Vavedenja Svete Bogorodice „osvećen krst“ (posvećen križ) čija je namjena bila da bude poboden na Pagu. Sutradan, 20. lipnja služen je prvi parastos,misa zadušnica, u Jadovnu. Služili su ga svećenici Mitropolije beogradsko-karlovačke (bit će je to „donjo“ karlovačka?), eparhija braničevske, valjevske, bihaćko-petrovske i gornjokarlovačke. Predsjednik udruge građana „Jadovno 1941.“ Dušan Bastaić održao je govor u kojem je ustvrdio kako je u Jadovnu pobijeno 42.000  ljudi, od čega e „više od 38.000“ srpskih žrtava (okrugle brojke, uvijek okrugle brojke).

Dio „sabranog naroda“ ukrcao se na brod u Karlobagu(!!!) te „uplovio u uvalu Slana“ na Pagu i tamo pobo, postavio „krst“, gdje je navodno stradalo 8000. Srba (okrugla brojka) kao i Metajni, gdje su stradale žene i djeca. Ne preostaje nam ništa drugo nego zaključiti: „linija“ se malo produžila, pa krajnja točka velike Srbije nije više Karlobag – već Pag. Javnost također nije izvještena kako je u subotu, 20. lipnja, u Jadovnu bilo pola vlade Republike srpske, predsjednik SDF-a Veljko Džakula. Zašto su o tome mediji šutjeli, već se o tome moglo tek naknadno doznati pravo je pitanje. Drugi parastos u Jadovnu održan je 21. lipnja, a predvodio ga je mitropolit zagrebački Porfirije, govorili su „svjetovnjaci“ Milorad Pupovac, srbijanski ministar Aleksandar Vulin, Ognjen Kraus (održao posebno ružan politički govor koji zaslužuje poseban osvrt) i ministar kulture Šipuš. Napominjem kako su informacije koje ovdje navodim većinom s internetske stranice Gornjokarlovačke eparhije. Pošteno, iskreno, no s drugim namjerama.

Sve je isto: tu su grobovi, umnožene žrtve, Stepinac, ustaše

O govoru srbijanskog ministra Vulina, posebno napadu na Blaženog Alojzija Stepinca ponešto je već rečeno, a posebno je zanimljiv odnos prema njemu aktualne vlasti, o čemu malo poslije. Prije toga osvrnut ćemo se na aktivnost SPC-a protekla tri mjeseca, od travnja do lipnja, od Jasenovca do Jadovna. Upozorili smo svojedobno kako je u Jasenovcu bio skoro cijeli sinod SPC-a, a osobito na nazočnost i istup arhiepiskopa Amfilohija i episkopa Atanasija – dvojca koji je iz krila SPC-a bio idejno-vjerski kreator srpske nacionalsocijalističke agresije na Hrvatsku i BiH. „Dani Jadovna“, uključivo i istup Vulinov, kasnije Aleksandra Vučića, pobadanje „krsta“ na Pagu, napad SPC-a i srpske države na Blaženog Alojzija Stepinca i njegovo buduće proglašenje svetim, što je unekoliko uzdrmao i papa Franjo, uvećavanje srpskih žrtava – sve je to potpuno, baš potpuno isto što se događalo od sredine pa do konca osamdesetih godina prošlog stoljeća. S tim se treba sučeliti, jer radi se nastavku istoga – zasad idejno-vjerskoj agresiji. I tada su „milijunske“ žrtve, „svi Hrvati ustaše“, Stepinac… bili glavne propagandne teze u pripremi za – rat. Što je sad ovo? I odakle pravo SPC-u da se miješa u katoličke svece, miješa li se itko odavde u svece SPC-a? Nitko, a ja bih, recimo, imao mnoštvo primjedbi na Svetitelja Savu, kojega SPC drži trinaestim apostolom, osim ostaloga i zato što je tipični – poganski svetac.

Živo me zanima što mitropolit zagrebački Porfirije misli o Vulinovim tvrdnjama kako je „Stepinac ustaški vikar“, što o tome misli episkop Gerasim? Vjerojatno se slažu jer inače Vulina koji je već više puta nastupio šovinistički prema Hrvatima ne bi ni pozivali, ili bi kad bi ga Aleksandar Vučić ovamo i poslao otklonili njegovo gostovanje. Postoji ovdje i jedna zanimljivost: Čak ni osamdesetih godina, kad je u Hrvatskoj vladala famozna šutnja nisu likovi poput Amfilohija i Atanasija hodali po Hrvatskoj, niti su se pobadali „krstovi“ u skladu s parolom „gdje su srpske kosti, tamo je srpska država“.

Aleksandar Vulin, i SPC, problem su Zorana Milanovića i Vesne Pusić

Ovo je ustvari pitanje za hrvatsku vlast. Kako joj uopće može pasti na pamet da srpskom ministru Vulinu dopusti javne nastupe po Hrvatskoj, a isto se odnosi i na Milorada Pupovca koji također dio te vlasti. Nije dakle Vulin problem Vučićev, već je problem Zorana Milanovića i Vesne Pusić, prije svih. Odgovor je, nažalost, vrlo jednostavan – pripadnici ove vlasti, antihrvatski mediji iz Hrvatske, kojekave udruge govore o „fašizaciji Hrvatske“. O tome govore i Vulini, o tome deklaracije pišu i ovdašnji manjinci (zanimljivo, njihova Deklaracija je nastala baš koji dan prije nego se  na Poljudu pojavio  kukasti križ – skoro k'o „naručen“). Vesna Pusić ne reagira kao hrvatska ministrica vanjskih poslova, već se u izjavama obračunava s onima koji bi uputili kakvu riječ, ne daj Bože i povukli  potez, protiv agresivnih šovinističkih srpskih istupa. Dakle, reagira unutarnjo-politički, predizborno i lobistički za UN. Njenu kandidaturu za glavnu tajnicu treba spriječiti, ali bit će ta tema još na dnevnom redu. Zar je to aktualna vlast u koaliciji s Vulinima i agresivcima iz SPC-a koji nit' mijenjaju dlaku nit' ćud, a kamo li svetosavsku ideologiju, i zaista će prihvatiti  Vulinovu i Vučićevu pomoć u „defašizaciji Hrvatske“. Znaju li ovi „koalicijski partneri“ kamo vodi ova, zasad, virtualna i simbolička agresija. Hrvati će valjda već jednom naučiti: teze o „ustašizaciji“ i „fašizaciji“ Hrvatske prastara su fora i vode prema pokušaju njenog ponovnog  porobljavanja, a vjerojatno i prema višem cilju.«

Mato Dretvić Filakov