Hrvatski Fokus
Hrvatska

HDZ i SDP postaju sve sličniji

Demokracija na hrvatski način

 
 
U ranim devedesetima se uglavnom, u većini glasalo za Tuđmana i HDZ.  Vrlo brzo se počelo glasati “protiv”, nije važno koga, te se izabralo nekoga za koga se inače, nikad ne bi bilo, jer nije bilo dovoljno dobrog trećeg. Kasnije se glasalo za razne principijelne i neprincipijelne političke koalicije, misleći kako sve bitno nosi najbrojnija članica. U više navrata su ti najbrojniji “pojeli” one malobrojne, nedovoljno čvrste, vjerodostojne i svoje. Pojavio se Most – pokret članova nezavisnih lista, s lokalnim nedovoljnim političkim iskustvom, s velikim ambicijama i s malo političkog znanja. Dobili su velik, neočekivan, respektabilan broj glasova, što je bio rezultat glasovanje “protiv” desnih i lijevih. Oni sami su bili zbunjeni tolikim mandatima, pa su vrludali, spoticali se i odlepršali u oporbu, gdje su svakim danom sve bolji. Pojavio se Živi zid, mladi buntovnici, u neku ruku anarhisti, ali vrlo privlačni razočaranim biračima lijevih i desnih, naročito mladima. Njihova popularnost, kredibilitet i vjerodostojnost rast, iz dana u dan, ne toliko što oni bivaju sve bolji, nego zato što su dvije najveće stranke, po mnogo čemu, sve gore i gore. Rijetko, zapravo simptomatično je da Živi zid ne želi vlast, ne žele biti pozicija, već opozicija. Imaju oni za to dovoljno dobre razloge. Trebaju ojačati, konsolidirati se i još malo pričekati.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2018/04/hdzsdp.jpg
HDZ i SDP postaju sve sličniji. Ponašaju se kao rogovi u vreći. Ne znaju, zapravo što hoće. Puno je tu vrludanja, ljubomore, jala, podmetanja, sapunjanja daski, licemjerja, snubljenja, neprincipijelne suradnje, trgovanja, stvaranja nekakve centrističke koalicije, koja bi bila sama sebi svrha. Što je ostalo? Mlada stranka Glas, novi stari HSS, regionalni IDS, HDSSB, ultradesni Neovisni za Hrvatsku, Bandićeva stranka, Lovrinovićeva stranka, Hreljina stranka, nekada snažni HNS- danas u tragovima, Stranka Pametno… Komu vjerovati? Svi su nas na neki način prevarili, neki i izdali, dok su oni drugi premali za bilo kakav veći utjecaj.
 
Mislim da je previše “malih” stranaka. Bilo bi dobro i djelotvorno da se takve stranke, na neki način ujedine, ne po ideologiji, nego po programima koje nude. Politička platforma se potpuno promijenila. Prepoznatljivost stranaka više nije vidljiva niti odokativno, niti istraživački, ideologija nije zorna i vjerodostojna. Neki članovi iz SDP-a bi više odgovarali po svom djelovanju i ponašanju HDZ-u i obrnuto. Ovi ostali, su uglavnom prebjezi, izbačeni, podijeljeni, uvrijeđeni pojedinci i interesne skupine, kojima su osobni i stranački interesi u prvom planu. Kod nikoga se ne vidi, osim kod Gorana Aleksića, briga za obespravljene, prevarene, zadužene i od svih zaboravljene građane. Taj je zastupnik, sam sebe stvorio i svojim si uspješnim radom izborio mjesto u Saboru. Sigurno ima još takvih, ali nisu dovoljno aktivni i primijećeni.
 
Arlakukanje, japajakanje, lalalakanje, razni larpurlartizmi, pljuvanje po drugima i drugačijima, nisu dovoljni i dostatni, da bi netko bio vjerodostojan, da bi mu se vjerovalo i da bi se ga u drugom sazivu izabralo. Nužno je potreban veliki, složeni i dugotrajni rad po terenu i u Saboru da bi čovjek bio zapažen kao dostojan zastupnik svojih birača i svih ostalih. Malo tko ima pozitivnu i dobru inicijativu, što bi ga istaknulo i razlikovalo od općeg prosjeka. Malo se tu vidi znanja, još manje sposobnosti, ali puno političkog prepucavanja, politiziranja i pokušaja nametanja svojih ideja, što nije političko umijeće, već maskiranje, licemjerje, dodvoravanje, igranje demokracije, kao što je to bilo u petak13. 4. 2018. Za jedno glasovanje i izglasavanje se pozivalo na savjest, da bi kod drugog savjest negdje pobjegla i sakrila se, jer se odlučivalo po naredbi, nagodbi i stranačkoj stezi.
 
Kod Istanbulske konvencije je presudna bila ideologija, a kod glasovanja  o povjerenju ministrici Dalić čista pragma. Naime, nikome se ništa ne će dogoditi, ako je bio protiv Konvencije, ali da je bio za opoziv Martine Dalić, ne bi baš dobro prošao, ako je iz HDZ-a ili njihove političke koalicije. Naravno nisu to jednake, a kamoli iste stvari o kojima se odlučivalo, ali su u pitanju isti ljudi.
 
Mi smo malobrojni narod, na relativno malom prostoru, uglavnom u gradovima. Gotovo svi o svima sve znaju, zahvaljujući suvremenoj tehnologiji i tehnici. Tako se zna i o percepciji i “ljubavi” Martine Dalić i “starog” državotvornog HDZ-a. Ipak, oni su za nju glasovali, baš kao i njihovi sateliti, poput HNS-a, iako kod njih postoje velike aspiracije prema njenoj fotelji, kako bi se “Titanic” stabilizirao, a gospodinu Razdjelniku, osiguralo prestižno mjesto u vladi i mogućnost kadroviranja, odnosno uhljebarstva u državnim ustanovama i poduzećima, s po kojim veleposlanikom sa završenim ŠUP-om. Njima nikako ne odgovara preslagivanje ili pad vlade, jer bi oni u tom komešanju i magnovenju, novim izborima nestali kao i mnoge njima slične stranke. Nema veze što su u jednoj koaliciji, na plećima jedne stranke došli na vlast, a na plećima druge, s dijametralno suprotnim idejama i postavkama, se ponovo ušančili u aktualnoj vlasti, hineći “kamen zaglavni” u Vladi, implementirajući se u kurikulnu reformu, kao glavni i odgovorni autori i akteri, jer oni “znaju što je za djecu najbolje”. Kaj god!
 
Oni znaju kako se najbolje prodati, zauzeti daleko više funkcija, radnih mjesta i šefovskih položaja od broja glasova koje su na izborima dobili. Tako to godinama biva. Svemu jednom dođe kraj. Narod se pomalo budi. Konačno vidi tko je tko, zna i može procijeniti i ocijeniti tko je kakav. Tko radi za narod, a tko za sebe i za svoje, kao i na koji to radi način radi. Jednom liže oltare, utječe se svećenstvu i biskupima, drugi put im drži lekcije da se ne miješaju u politiku, već da rade ono što moraju (?). To je demokracija i vjerodostojnost na hrvatski način. Mladi to vide i od toga bježe, jer ne žele da njihova djeca to gledaju i u tome žive i to im bude model odrastanja i življenja. Nekima to odgovara. Prodati ili dat će u bescijenje naše livade, njive, šume, vinograde, rijeke, potoke, jezera i ostale prirodna i kulurna bogatstva, strancima koji znaju što vrijedi, čega imaju sve manje u domicilnim zemljama. To je nama naša demokracija i sloboda bez odgovornosti donijela i dala u ovih četvrt vijeka samostalnosti. “Nemamo Hrvatsku!” – uskliknuo bi danas pokojni predsjednik Tuđman.
 

Ankica Benček

Povezani članci

»Visi« arbitraža sa Slovenijom

HF

AFORIZMI – Osjeća se višak kvazipolitičkih filozofa

hrvatski-fokus

Presudili mu peta kolona i lešinari iz medija

HF

U Dubravi otkriven spomenik biskupu Duhu

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...