Ravno i Vjetrenica u istočnoj Hercegovini

Jak i hladan vjetar na ulazu u Vjetrenicu posebno je moćan ljeti

Kada se pitamo čime je sve bogata Hrvatska sjetimo se ljudi, kulturne i povijesne baštine, geopolitike, reljefa i zemlje, vodâ, poljoprivrede, gastronomije svačega samo ne spilja! Ovaj puta ne ćemo ići do okolice Karlovca, u Istru ili Konavle već ćemo se pozabaviti zapadnim dijelom Popova Polja u jugoistočnoj Hercegovini (država BiH) spiljom Vjetrenicom koju spominje već rimski prirodoznanac Plinij. Bave se njome dubrovački plemići Sorgo i Gozze (koji je prvi opisao endemsku ribu gaovicu), do čuvenoga češkog istraživača krša Absolona, te Skleta, Maleza, entomologe Verhoeffa i Carla grofa Attemsa koji je posvetio život proučavanju stonoga. Meni te prozirne „baje“ često zakržljalih ili „izvitopernih“ organa ne znače puno, ali zaljubljenik u krš i autor prekrasne monografije o Vjetrenici (pogled u dušu zemlje) Ivo Lučić (zajedno sa Skletom) smatra Vjetrenicu podzemnim Galapagosom sa bioraznolikošću od preko 200 vrsta, od čega preko 40 endema, a te baje znakom čistoće vode; neke od njih filtriraju vodu i sprječavaju širenje štetnih bića.

Imena tih baja su domišljata: rogonjić, srndačić, lažišti pavac, baldahinski pauk, bičerepac, grinjaš, Haronov kiklopić, dinarija, Hercegovačka spiljska kuglašica, noćnik, dvojenoga, hadžija, kamenarka, trčak… Jak i hladan vjetar na ulazu u Vjetrenicu posebno je moćan ljeti, temperatura unutarnja je svega 11°C, a vjetar puše ispod stropa prodirući kroz pukotine u zemlji. Za razliku od Viline špilje iznad Omble koja jest izrazito bogata špiljskim nakitom, ali teško prohodna (speleolozi i alpinisti za mene su vrsta manijaka) Vjetrenica je široka i lako prohodna za „gosparski“ obilazak, poznato nam je 6 km hodnika; dokazano je da njena voda utječe u more kod otoka Šipana u dubrovačkim Elafitima. Tu su živjeli spiljski medvjedi, a nađen je i kostur leoparda (panthera pardus), koji je propao valjda kroz strop u spilju?

Klima se u prošlosti mijenjala, te su lavovi i nosorozi dosezali Njemačku, ali opet u ledenom dobu (20.000 godina prije nas) flora i fauna Španjolske i Skandinavije bile su slične! Blizu je i vrlo lijepa  na hrvatskoj strani spilja na Gromači, ali nije za amatere, napominjem da odgovarajuća oprema i suglasnost policije je neophodna za vrlo složenu i opasnu igru istraživanja podzemlja koja lako može postati tragična!

Nakon lutanja po Vilinoj spilji ponad Omble nije mi tako teško pao izlazak iz mraka u dijamantne boje Mediterana koliko mi se čak i šum udaljene rječice činio poput zvuka Zračne luke. Jung i Heidegger su smatrali da čovjek mora razmišljati u mraku i tišini makar sat dnevno; čudni ljudi. Čovječja ribica goluždrava i kože nalik ljudskoj može živjeti preko 100 godina. Smatra se da može živjeti 10 godina bez ozbiljnog obroka, diše plućima i kožom, ali zadržava škrge. Ako se iznese izvan podzemlja oči ne odumru, već se razviju, ali ona ugine. Cijeli život ostaje ličinka, pa se i razmnožava neobično; na temperaturama nižim od 15°C rađa žive mlade, inače liježe jaja.

U svojoj knjizi dr. Ivo Lučić spominje i svjedočenje učenog kaluđera Pamučine o zloglasnom Hadžibegu, razbojniku i ženskaru koji je kaluđeru zaprijetio smrću od sablje ukoliko ne prestane znanstveno tumačiti zvukove u špilji uslijed strujanja zrake. Hadžibeg je odmetnik od sultana i svojih rođaka, znalac s eksplozivnim napravama koji se u pubertetu pridružio vjerskim fanaticima (Al-Qaida onog doba), da bi poslije surađivao s frankomasonima napoleonskim, imao je privatnu vojsku od katolika i pravoslavaca dalmatinskih koje su Francuzi oslobodili iz zatvora. Pravoslavni samostan je oslobodio od dijela nameta i darivao je djecu nakon posjeta špilji gdje se izgleda dobro prestrašio, kao praznovjerna osoba.

Ostavimo tursko doba i pravoslavni manastir u etnički miješanom selu Zavala pored čisto hrvatsko katoličkog gradića Ravnog u blizini kojega je Orahov Dol, rodno mjesto oca slavnog znanstvenika i isusovca Ruđera Boškovića (po majci Bettera), koji je sebe smatrao Dalmatincem, a Hercegovinu po običaju onoga vremena zvao turskom Dalmacijom (što i jest!). Trebinjska biskupija je najstarija katolička biskupija u BiH, ali katolici su preživjeli samo u zapadnom dijelu polja. Zatekao sam dr. Vladimira Sokola i kolegicu mu Snježanu Vasilj kako istražuju na brdu iznad Zavale (i iznad Vjeternice) temelje romaničkih crkvica sv. Petke i sv. Petra. Ornamenti su u trebinjskom muzeju, a grobovi su već u srednjem vijeku opljačkani. Paralele treba tražiti u romanici Vidoštaka kod Stoca (lik Gospe), te istočnojadranskoj (hrvatskoj prije svega) i talijanskoj ornamentici, smatram tu najozbiljnijim dr. Vinicija Lupisa.

Benediktinci su djelovali u Zavali i Čičevu kraj Trebinja. Sv. Vasilije Ostroški, vrlo štovan u Crnoj Gori je zaređen u pravoslavnom samostanu Zavala. Danas u Zavali živi nekoliko ljudi, hrabri otac i majka HDZ-ovog političara Tea Andrića (koji se pokazao kao odličan domaćin) su se vratili u zavičaj, ona ima 83 a on 85 godina!!! Sreli smo i slikaricu Anamariju Kriste s kojom se uvijek šalim da njene pčele ulaze u Hrvatsku i koriste primorsko cvijeće. U Trebimliji (postoji i češći izraz Trebinja, ali zvuči isto kao Trebinje, grad na istočnom rubu Popovog Polja) smo obišli crkvu sv. Roka iz XV. stoljeća, izgleda kao i dalmatinske crkvice, jedino su „slijepi“ pročelni prozori malo orijentalizirani. Ispred crkvice je tragičan popis mještana izginulih u Drugome svjetskom ratu i Domovinskom ratu, mladi ljudi u naponu snage! Najviše ih je stradalo na kraju rata i po završetku rata! Najstarija džamija u ovom dijelu svijeta je djelo Muje Kotizlije iz katoličkoga sela Kotezi, danas pustoga, sa miješanim stanovništvom (bilo je i pravoslavaca).

Teo Trostmann