Nema te

Crne kose mrsim tvoje

 

 

Obalom Save, niz gaj,

odlazi dugi ljetni dan,

gasi se u vodi sunca sjaj,

vrbe lagano tonu u san.

Ovdje misli tebe traže,

tu mi tvoja ljubav treba,

tu kraj ove naše plaže,

oči tvoje, komad neba.

 

Noć se nad rijekom hvata,

proletje šišmiš tu blizu,

i ptica, posljednja iz jata,

zvijezdice zasjaše u nizu.

 

Ovde ljubim usne meke,

tvoje oči blage kao more,

tu kraj ove naše rijeke,

dočekujem mnoge zore.

 

Daleki zvonik otkucava,

tama se u toj vodi kupa,

preko se sova oglašava,

nečujno ponoć nastupa.

 

Ovdje sanjam stare snove,

meni znane, samo moje,

tu kraj ove naše zove,

crne kose mrsim tvoje.

 

Nad rijekom lagano sviće,

jutro širi opojni miris,

zora budi svako biće,

staru vrbu, travku, iris.

 

Sad sunce mi oči bode,

obasjava sve oko sebe,

i tu kraj ove naše vode,

vidjeh jasno, nema tebe…

 

Branimir Miroslav Tomlekin (iz zbirke pjesama Preprekovo proljeće 2012.)