“Petar Grabić. Nova revija – vjeri i nauci”

Biblioteka 'Umnici Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja'

Glavni i odgovorni urednik časopisa Služba Božja dr. fra Ivan Macut u suradnji s upravom Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja osmislio je i pokrenuo novu biblioteku unutar Službe Božje pod nazivom Umnici Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja. O svrsi ove biblioteke glavni urednik piše:

„Franjevci provincije Presvetog Otkupitelja uz vrijedni pastoralni rad bili su itekako angažirani u znanstvenom i intelektualnom radu. Kroz stoljetnu povijest Provincije među njezinim članovima bilo je istaknutih teologa, filozofa, povjesničara, jezikoslovaca, književnika i onih koji su se bavili drugim područjima znanosti. Svi su oni, u povijesnom razdoblju u kojem su živjeli, nastojali pisanom riječju odgojiti nove generacije ne samo novih svećenika-franjevaca, nego i ostalih vjernika te na taj način pridonijeti kulturnom i znanstveno razvoju naše domovine. Nažalost, brojni su s vremenom utonuli u zaborav i to ne samo šire znanstvene i kulturne javnosti, nego i one crkvene i franjevačke. 
 

Biblioteka koju pokrećemo ima za cilj ponajprije otkriti te istaknute i vrijedne intelektualne radnike Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja kroz njezinu povijest, obraditi ih te njihov život, misao i djela iznijeti pred oči naše kulturne i znanstvene javnosti. Pojedini, koji će ući u ovu biblioteku, do sada nisu bili na znanstven i sustavan način obrađivani ili je to bilo učinjeno površno i djelomično. Poneki su, nadalje, već ranije vrlo dobro obrađeni. Ipak, to nas ne priječi da i njih uključimo u ovu biblioteku, ponovno pročitamo njihova djela te ih na sustavan i znanstven način obradimo. Posao je to koji zahtijeva puno strpljenja i truda, ali smo uvjereni kako će ne samo crkvena, nego i naša društvena i akademska zajednica na taj način biti obogaćena životima i znanstvenim doprinosima ovih svijetlih likova našega naroda“.

Prva knjiga koja je u sklopu ove biblioteke izašla nosi naslov „Petar Grabić. Nova revija – vjeri i nauci“. Knjiga sadrži ukupno 344 stranice i sastavljena je od dva dijela. U prvom su dijelu na sustavan način prikazani život i djelo fra Petra Grabića, dok je u drugom dijelu donesen cjelokupan bibliografski popis časopisa koji je upravo Grabić pokrenuo i bio mu dugogodišnji glavni urednik pod naslovom „Nova revija. Vjeri i nauci". Knjigu su recenzirali prof. dr. Marko Trogrlić te doc. dr. Marijo Volarević. Uz knjigu je završen i projekt digitaliziranja cjelokupnog časopisa Nova revija i kao takav snimljen na DVD te je od sada uz detaljan bibliografski popis u knjizi uvelike olakšan posao svakom zainteresiranom istraživaču hrvatske teološke misli prve polovice 20. stoljeća.

Fra Petar Grabićrodio se u Širitovcima 28. 11. 1882., a umro u Splitu 29. 3. 1963. svoju je izobrazbu završio u provincijskim učilištima (gimnaziju u Sinju, filozofiju i bogoslovlje u Šibeniku i Makarskoj), a zatim na franjevačkom učilištu Antonianum u Rimu, gdje je na papinskom institutu Sapienza stekao doktorat 'in sacra theologia'. U provinciji je obnašao razne dužnosti: kao profesor predavao je dogmatiku i filozofi ju u Zaostrogu i Makarskoj od 1905. do 1925; bio je prefekt studija od 1919. do1925. i odgojitelj 14 godina. U upravi Provincije proveo je 36 godina (bio je tajnik Provincije, provincijal u šest mandata – ukupno 16 godina – i kustos 12 godina). Za njegove je uprave Provincija dosegla najviše vrhunce. Osim toga, bio je generalni pohoditelj za Provinciju Bosnu Srebrenu (u dva navrata), za Hercegovačku provinciju, Provinciju sv. Jeronima (u dva navrata) za Provinciju Presvetoga Spasitelja u Slovačkoj i za Provinciju svete Marije Anđeoske u Poljskoj. U poratnim je godinama (1947.-1951.) bio politički sužanj komunističkog režima u Staroj Gradiški.

Grabić je nesumnjivo bio velik mislilac i plodan pisac. Bio je suradnik brojnih hrvatskih i inozemnih kako crkvenih, tako i svjetovnih glasila u kojima je objavljivao svoje radove pretežito dogmatsko-apologetskog karaktera. Također je bio utemeljitelj i dugogodišnji urednik provincijske 'Nove revije' i suurednik 'Riječi Božje'. Osim objavljenih radova mnogo ih je ostalo u rukopisu i ta se ostavština čuva u samostanskim arhivima u Makarskoj, Splitu i Zagrebu.

On nije pisao da istakne svoju učenost, nego da, kao čovjek okrenut praksi, izloži životne principe te da čovjeka privede Bogu. Radovi su mu poticajni, dogmatika skoro uvijek spojena s apologetikom. U više se navrata pozabavio aktualnim temama koje su nametala razna moderna i modernistička učenja te ih na zasadama skolastičke filozofije pobijao. Naime, studirajući u Rimu Grabić je upoznao tendencije moderne filozofije i raznih modernističkih pokreta, posebice modernizma – struje liberalnih katolika, koji su se zanosili idejom pomirenja Katoličke crkve s nekatoličkim svijetom, prilagođavajući katoličko učenje modernim strujama u filozofiji, teologiji i u kritičkom proučavanju povijesti. U njima su Kristovi namjesnici Lav X. i Pio X. vidjeli skup svih zala te pozivali „natrag Tomi; natrag skolastici“. Vrativši se u Provinciju predano je radio da pokaže pravi smisao skolastičke filozofije, značenje i moć tradicionalnog učenja protiv modernih zabluda. U polemikama koje teže rivalstvu i isključivosti Grabić smatra „da su se filozofija i teologija u Srednjem vijeku, i kod prvaka skolastike sv. Tome i Duns Skota, uzajamno pomagale.“  Protiv voluntarizma njemačkog filozofa Kanta, koji je volji oduzeo ono što je čini specifično ljudskom, tj. razumnost, Grabić na tragu skolatističke nauke (nil volitum nisi praecognitum; ignoti nulla cupido) energično zagovara tu razumnost, ističući da volja s razumom tvori jedinstvo. Filozofski nazor, posebice francuskog modernista Loisyjea, da čovjek ne može upoznati stalne istine Grabić osporava upravo pomoću naravne filozofije.

U raspravi Velika cijena znanstvenih zabluda, koje oštro kritizira, konstatira kako je hrvatska inteligencija „zadahnuta idejama, koje se kose sa rezultatima prave znanosti i sa zahtjevima zdrave filozofije i kršćanske religije”. I na području psihologije on se oslanja na stoljetnu baštinu, ističući kako prava znanost štiti interese kršćanske filozofije, dok ih samo njezina zloporaba hoće uništiti. U nekritičkim težnjama oko jedinstva Crkve snažno brani instituciju papinstva, smatrajući ga osnovom kršćanstva, crkvenosti i istinitosti (Ubi Petrus, ibi Ecclesia; Ubi Petrus, ibi veritas; Ubi Petrus, ibi christianitas). Prema njegovu mišljenju, neshvaćeno papinstvo (glede primata i nezabludivosti) i pretjerani nacionalizam istočnih Crkava ozbiljna su zapreka ekumenizmu.

Isto se tako na tragu misli franjevca Duns Scota istaknuo svojim učenjem i dokazivanjem dogme o Marijinu bezgrješnom začeću: Marijino božansko majčinstvo izvor je svih povlastica Blažene Djevice. Kao njezin veliki štovatelj u Zagrebu je zamislio i osnovao samostan i crkvu Majke Božje Lurdske, a nakon ustanovljenja svetkovine Krista Kralja zalagao se da se ustanovi i „Festum Mariae Reginae“ te da se nakon defi nicije Bezgrješnog Začeća defi nira i dogma Primata Kristova i Marijina sveopćeg posredništva.

Pored svega toga, neki smatraju da je njegov najveći doprinos, u upravi Provincije u koju je ušao kao definitor 1913. i ostao sve do 1949. Kroz tih 36 godina stekao je brojna poznanstva s važnim crkvenim i svjetovnim osobama te bio u prilici sudjelovati u događajima i odlukama važnima ne samo za Provinciju, nego i za Crkvu uopće. 'Moćni Grabić' je u predratnom crkvenom i političkom životu igrao značajnu ulogu i njega su se pribojavali ne samo njegovi podložnici redovnici, nego pomalo i crkvene pa i državne ondašnje vlasti, jer je svatko morao voditi računa o njegovu mišljenju.

O veličini njegovih zasluga za Provinciju svjedoče brojna djela čiji smo danas baštinici i uživaoci: između ostalog zaslužan je, kao što je spomenuto, za gradnju samostana i crkve Gospe Lurdske u Zagrebu, gdje je bio prvim gvardijanom od 1931. do 1937; zatim za gradnju crkve i dogradnju samostana u Makarskoj, za gradnju zvonika u Sinju te za pokretanje gradnje nove crkve Gospe od Zdravlja u Splitu. Golem je i njegov doprinos na kulturno-prosvjetnom planu: izborio se za pravo javnosti rada gimnazije u Sinju, a franjevačka bogoslovija je dobila pred državom priznanje i pripadajući status. I inače posebna i trajna mu je briga bila oko unaprjeđenja provincijskih škola te izobrazbe profesora.

Godine 1927. osnovao je tiskaru „Kačić“. Na Generalnim kapitulima zdušno se zalagao za slavenske provincije i bio je pokretač slavenskih franjevačkih kongresa; zdušno je pomagao i provincijsku koloniju u Rimu, koja je u Skotističkoj komisiji radila na kritičkom objavljivanju djela blaženog Ivana Duns Scota te u marijansko-mariološkom pokretu koji je prerastao u Papinsku Marijansku akademiju.

Ukratko, toliko je sebe i svojih osobina unio u život i djelovanje zajednice, da se u jednom razdoblju ona zvala Grabićeva Provincija. Ukratko, „Petar Grabić spada u red onih odličnika, kojima je vječni promisao zabilježio, da prolazeći ovozemnom stazom užižu žižak života u raznim trajnim djelima i spomenicima, te tako preko njih da i njihov duh i uspomena živi i dalje djelujući kroz vjekove na slavu Svevišnjega.“ Biblioteka Umnici Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja u skoroj budućnosti očekuje izdavanje i novih djela čime će broj knjiga s vremenom rasti.

Nives Matijević