Hrvati su žrtve srpske politike

Može li netko politiku laži vratiti u ležište oružja iz kojih se puca na Hrvate?

 

 

Repetitorij u 10 točaka

Od srpske politike, kad je u pitanju odnos s Hrvatskom, nikad se ništa nije promijenilo. U diplomatskoj, povijesnoj i pragmatičnoj situaciji  Hrvatska  nije uspjela dokazati:

Princ Pavle Karađirđević i Adolf Hitler

 

Da su Hrvati u odnosima sa Srbima bili žrtve srpske politike u kojoj pojava NDH koju hrvatski narod i politika, za razliku od Nedićeve Srbije, osuđuju ne može biti povod za traženje odgovornosti izvan zločinaca koji su ih počinili između dva svjetska rata i poraća Drugog svjetskog rata s bilo koje strane. Hrvati, povijesno gledano, nikad nisu imali mogućnost i želju ugroziti bilo koji narod što nije slučaj s našim susjedima.

 

Pružanje ruke Hrvatskoj od strane srpske politike nije bilo zbog prijateljstva nego zbog  posezanja za Hrvatskom. Hrvati nisu imali aspiracija prema Srbiji. Granica sa Srbijom,  sve do 1918. godine,  bila je posljedica okolnosti da je Hrvatska bila dio Austro-ugarske monarhije do Zemuna ili podrućja s kojeg su Hrvati doslovce izgubili nacionalni identitet politikom Srbije od 1918. godine.

 

Od stvaranja trojedne Kraljevine SHS, pod nazivom Jugoslavije, Srbija (Kralj i srpska vlada) nisu željeli da država funkcionira na parlamentarnoj osnovi. Hrvatska je u monarhiji tretirana kao gubitnica Prvog svjetskog rata i već 05. Prosinca 1918. Grga Budislav Angjelinović oružanom silom onemogućio je protest domobranskih časnika koji su osujetili srpske političke namjere i ubio 15 demonstranata a oko 20 ranio i tako je Srbija najavila, ne samo političku, nego i svaku drugu moć. Sve je kulminiralo kad je Puniša Račić 1928. godine isprznio pištolj na parlamentarnu delegaciju SHS u kojoj je smrtno ranjen predsjednik stranke Stjepan Radić. Taj čin nije Kralju dao povod da istraži zločin i da kazni uzrok nego je to nazvao parlamentarnom krizom i već 06. siječnja 1929. ukinuo Vidovdanski ustav (donesen 1921.) proglasivši trojednu kraljevinu Jugoslaviju dinastičkom monarhijom u kojoj su smanjivana nacionalna i politička prava neupitnom hegemonističkom vladavinom Srba na području Jugoslavije.

Atentat na kralja Aleksandra u Marseilleu 1934. dovodi na prijestolje malodobnog Petra kojemu postaje namjesnik princ Pavle, s premijerom Milanom Stojadinovićem(1935.-1939.)[1] koji je s ministrom vanjskih poslova Cincar Markovićem pregovarao sa fašističkom Njemačkom, za  pristup trojnom paktu s kojim nacionalna i politička Hrvatska nema nikakve veze.

 

Kapitulacijom  dinastička monarhija Jugoslavija je pretvorena u fašističku Srbiju Milana Nedića s Ljotićem i njegovim dragovoljcima provodeći u Srbiji rasne zakone, koje je u Hrvatskoj provodio Ante Pavelić s ustašama. U obje države otpor su pružili partizani vođeni Titom i  djelomično četnici pod vodstvom Draže Mihajlovića tipičnom prevarantskom i podlom misijom koja je dokazana činjenicom da su se četnici povukli sve do Bleiburga zajedno sa gubitnicima rata i izbjeglicama koje nisu bježale kao fašisti nego antikomunisti, što naša povijest nije zabilježila. Na izbjegličkom putu danima su prolazile seljačke kočije, ali vojska je imala svoj redoslijed s početka travnja 1945. Kraj izbjegličke kolone označilo je povlačenje Čerkeza iza koih je slijedila Nedićeva regularna vojska i na kraju izbjegličke kolone bili su četnici. Ustaša nije bilo i dugo, dugo, poslije četnika skupina od oko 20 njemačkih vojnika napustila je tako zvani srijemski front oko podneva, da bi u večernjim satima 14. travnja 1945. Vukovar bio naseljen partizanima koji su bez otpora ušli u Vukovar. Ta, nazovimo je pobjednička, kolona po mojem dojmu nije svoju municiju trošila na njemački otpor; ona je samo slijedila povlačenje Nijemaca.

 

Ante Pavelić, neupitno se može dokazati, nije se odmetnuo kao fašist nego terorist. Na vlast s ustašama nije došao  voljom naroda nego kao ustoličeni poglavnik države kakve su nastajale na putu osvajanja Trećeg Reicha od Berlina do Moskve baš kao što su porazom stvarane socijalističke države od Moskve do Berlina ruskom okupacijom. Uostalom, na isti način je u Srbiji na vlast došao Milan Nedić s Ljotićevim dobrovoljcima za progon Židova i Cigana (tada nije bilo Roma).

 

Okolnosti su uvjetovale da država SHS i dinastička Jugoslavija nije nastala voljom naroda kao što to nije postala ni NDH, ali ni Titova Jugoslavija nije nastala voljom naroda. Narod je doslovce privoljen ratnim okolnostima u kojima je izvedena i socijalistička revolucija tako što je svaki vlasnika posjeda označen kapitalistom, a vlasnik zemlje kulakom. Neistomišljenici su postali prema potrebi klasni ili narodni neprijatelji.

 

Nitko nema prava osporiti pijetet žrtvama Jasenovca,[2] ali je upitno zašto se ne spominju žrtve Židova i Cigana koje su jednako, navodno oko 80.000, izgubile život u logoru na Banjici i Sajmištu o kojima je Nedić raportirao  okupatorima: „Juden frei“ ili pobili smo Židove i Cigane. Zar su Hrvati postali genocidni fašisti samo zato što su provedbom rasnih zakona Židovima i Romima dodali radikalno orijentirane Srbe?[3]

 

Nitko nije imao mogućnost osporiti izmišljotine o Hrvatima kao koljačima Srba i srpske djece, te o nekom Vukašinu jasenovačkom ili o niskama dječjih očiju koje su darovane ustaškim vođama. Te i slične monstruozne priče mogao je smisliti samo psihopat a lansirati ih propagandist izmišljotina ciljem prokazivanja Hrvata kao mrzitelja svega srpskog da bi nasilje nad Hrvatima bilo oblik gerile koja je u ime naroda uzele pravdu u svoje ruke i jednako činila brojna moralna i ljudska posrnuća s kojima je Hrvatska živjela kao da je mutava punih pedeset godina u Titovoj Jugoslaviji.

 

Hrvati su u onoj mjeri mrzitelji Srba koliko to srpska propaganda prikazuje ili pak na pojedinačnim primjerima stvara opće zaključke. Danas o tome svjedoči srpska politika koja svoj agresorski neuspjeh vojnog, političkog, nacionalnog i ideološkog poraza opravdava optužbama tražeći uzroke u državi NDH i Paveliću s ustašama bez spominjanja iste takve države u Srbiji Milana Nedića s Ljotićem.

 

Nedić-Ljotić fašistička tvorevina Srbije za razliku od Pavelićeve NDH s ustašama uspjela je nakon kapitulacije Italije i povlačenja Nijemaca kokarde sa šajkača zamijeniti petokrakama i općom mobilizacijom, otvaranjem srijemskog fronta, dala im je legitimitet antifašista. Perfidnom politikom u ime antifašizma nastavili su kontrolom od Vardara pa do Triglava i Istre im mile administrativno i politički dominirati Titovom Jugoslavijom. Drugim riječima, nastavili su lukavo na monarhističkoj  politici koja je 1941. zaustavljena Drugim svjetskim ratom a svoj svoj nacionalizam, grosso modo, nazvali su antifašizmom kojeg smo doživjeli kao pokušaj ostvarenja famoznog Memorandum SANU-a kojeg se, po svemu sudeći, ne odriču.[4]

 

Bilješke:

 

[1] Milan Stojadinović umro je u Argentini 1961. godine što je zanimljivo i s aspekta utočišta izbjeglicama Drugog svjetskog rata kojih se ta činjenica ne doživljava onako kako se doživljava s ustašama.

 

Željko Mataja