Poučna zapažanja Paula O’Gradyja

"Prelako svaljujemo krivicu na druge… previše smo dali moći i odgovornosti političarima…"

Knjiga Paula O'Gradyja Moj brod je Hrvatska započinje riječima „Volim Hrvatsku“. Zašto se često kaže da je ljepota u očima promatrača? Čitajući njenih 250 stranica (Alfa, Zagreb, 2018.), sjećam se čarobne monografije Norvežanina Sveina Mønneslanda „Dalmacija očima stranaca“, tako i Irac iz Dublina O'Grady gleda Hrvatsku očima ljubavi.

Autor pripada također malenom katoličkom narodu, koji u drugom podneblju vodi tešku borbu sa okupatorom, doduše kultiviranim te je u stanju razumjeti naš geopolitički križ. Slojevitost djela proizlazi iz činjenice da se Paul O'Grady nije ograničio na duhovita zapažananja našeg društva tijekom svog pohrvaćivanja, što je najsvježiji i najneposredniji dio gradiva, već se prihvatio i pedagoškoga pokušaja da pomiri tradiciju i tehnologiju, ljudskost i poslovnost uz poljoprivredu i kreativnost, dušu uz nužnost promjena, žačinivši sve zaraznim optimizmom.

Namijenjeno je Paulovo djelo svima, ali naglasak je na mladima koji na povijesnoj prekretnici bivaju gurnuti u nerazumni odabir imati ili biti, te bez odgovarajućeg iskustva mogu biti slomljeni, razočarani te gurnuti u besmisleni materijalizam koji je samome sebi svrha. Dok u nas prevladava medijsko crnilo i političko kameleonstvo i sluganstvo za sitni interes, te narodna inercija i čak malodušnost, Irac vidi Hrvatsku kao savršeno mjesto za život i pritom se poziva na parametre srbijanskog znanstvenika Mladena Adamovića koji radi objektivne tablice sigurnosti, kupovne moći, zdravstvene zaštite i drugih bitnih životnih činitelja po državama svijeta. Hrvatska je među više od 200 država svijeta 33. po kakvoći života, ali kada se uračuna podneblje dolazi na visoko 16. mjesto.

Oduševljen je kao arhitekt našom kulturnom baštinom, gastronomijom  koje su odraz miješanja utjecaja Srednje Europe, Mediterana i Turske, raznolikošću podneblja i tala, prirodnim šumama koje čine 50 posto površine naše zemlje (u Irskoj je bilo šume 1 posto, pogrješnom sadnjom smreka povećali su na 10 posto), ali najviše toplinom i neposrednošću naših ljudi što ga sjeća na staru pretkapitalističku Irsku koja je živjela kao zajednica! Oduševljavaju ga i hrvatske vode i splitska riva na kojoj pijenje kave izgleda posve drugačije nego u staroj domovini uz kišu 300 dana u godini,10 stupnjeva u plusu i neugodni vjetar sa Atlantika.

Adut o kojem i ne razmišljamo jest sigurnost i opuštenost, dolazeći u Zagreb mislio je da su Hrvati bogati ljudi, jer za radnog vremena mnogi piju kavu na Jelačić placu. O Irskoj kaže „izgubili smo toliko autentične ljepote u svojoj opsesiji da postanemo veliki, da postanemo brzi, da imamo sve – da postanemo Amerika. Čini se kako je sve na prodaju…“ Paul je živio u SAD-u, Australiji (radeći kao student) tako da može objektivno procijeniti stvari. U knjizi je odao počast profesoru matematike Paidraggu (irski oblik imena Patrik) koji mu je umjesto kazne zbog njegove primjedbe na satu dao težak kreativni zadatak i uverio ga da je sposoban isti riješiti. Kasnije je O'Grady bio među 1 posto najboljih maturanata, a dva predmeta na maturi su baš vezana uz matematiku, uz fiziku i tehničko crtanje. U Osijeku na razmjeni studenata 2000. se zaljubio u Hrvatsku, godine 2002. dolazi u Zagreb, gdje upoznaje suprugu sa kojom danas živi u slikovitom istarskom mjestu Vodnjanu gdje uzgajaju masline i dvojicu sinova. O roditeljstvu je napisao dobru knjigu koju je promovirao stari TV lisac Đelo Hadžiselimović koji ima nepogrješivi „njuh“ za dobro i zanimljivo.

E, sad nakon pozitive dolazi gorki lijek. „Dobro se osjećam u Hrvatskoj bez obzira što je po drugim kriterijima kao što su zarada, poštivanje zakona, korupcija, javne službe… stvar stajala slabo.“ Autorova priča o Hrvatskoj je intimna, za njega je Hrvatska i 97 godina „mlada“ none Ane i osam godina star Marko koji je dobar i valjan dječak, i jazz klub glazbenog velikana Boška Petrovića u Zagrebu i dobri napaćeni ljudi iz slavonske ravnice… Hrvatska je za njega poput starog maslinika koji ima potencijal kada se očisti od korova malodušnoti i birokracije, maslinik velike ljepote i vitalnosti.

Slažem se sa Paulom da je vrijednost međuljudskih odnosa neprocjenjiva i da više vrijedi pjesma  R. Kiplinga „Ako“ od svih današnjih i sutrašnjih kurikula i kukurikala. A to kukanje i kukurikanje ide O'Gradyju na živce, “prelako svaljujemo krivicu na druge… previše smo dali moći i odgovornosti političarima i olako se odrekli vlastite odgovornosti. Stoljeća hajduštva i kmetstva, stoljeća ratova, bijede i iseljavanja su to Irče. Naše elite uglavnom ne rade za narod i državu hrvatski Irče! O'Grady zapaža „Hrvatska krvari, njeni mladi odlaze u svijet. Dajte najprije sve od sebe u svom mjestu, pa onda tek otiđite. Uspjeh je stvar ponajprije truda.“ Vidi on i sjajne stvari od Tesle do Rimčevog elektromobila, u hrvatskoj obitelji, kulturi, ljudskosti, humoru, sarmi, Samoboru, vinu, Oliveru Dragojeviću…

Veseli me njegova aktivnost sa djecom koja imaju posebne potrebe, on ih vodi u Lourdes; iz svog pedagoškoga iskustva znam da dobrota, karakter, zrelost, suosjećanje i pamet mogu biti jako solidni i u nekoga Foresta Gumpa, a da hitar um može često završiti kao u basni o kornjači i zecu. Nema pravila. Stranica 188. i 189. su zanimljive (ali ne ću ih otkriti!), a na str. 201. tumači se ekonomija keltskog tigra pomoću Riverdancea i Garryjevog frižidera. Vjera je kao voda od koje stvari rastu, a trava nije zelenija i voće ukusnije negdje drugdje – već tamo gdje se njeguju! Zanimljivo je da je Irac doživio zimu u Zagrebu kao vrlo hladnu!

Njegova završna riječ u kojoj Hrvate doživljava kao Rockyja, maloga napoleonskoga šakača velikoga srca i jakog osjećaja časti. I stvarno imali smo šampione najgrubljih športova od starih Beneša, Parlova, opjevanog od Veselka Tenžere i pjesnika Ratka Zvrka do danas! Hvala ti Paule, i neka ova knjiga nađe put do mladih kojima treba dobar putokaz za ispravan život!

Teo Trostmann