Hrvatski Fokus
Gospodarstvo

Smeće ne ćemo, a što ćemo s njim – ne znamo

Sretni smo što Jakuševec već nije odletio u zrak od nakupljenog metana…

 
 
Umjesto ustrojenog prikupljanja i reciklaže imali smo dva velika požara u nekadašnjoj spalionici opasnog otpada na Jakuševcu i nekoliko paleža u Jankomiru, na deponiji auto-olupina. Gutali smo crni dim i sretni smo što Jakuševac već nije odletio u zrak od nakupljenog metana.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2018/05/otpad-20160427132358447.jpg
Gospodarenje otpadom postalo je u travnju politička top-tema u Zagrebu, ali i šire, no nažalost, s više-manje skromnim rezultatima. U istom mjesecu kada je EU Parlament postrožio ciljeve za recikliranje otpada, u Hrvatskoj se zaokret prema kružnom gospodarenju otpadom slabo percipira i u skladu s tim i realizira. Situacija je na primjeru velikih gradova, Splita i Zagreba, toliko tragična, da se čovjek zapita jesmo li uopće ušli u Europsku uniju i znamo li što se po pitanja otpada događa samo 20 km zapadnije od zagrebačke četvrti Špansko?! Nakon višegodišnjeg uzaludnog natezanja oko teme „spalionica ili ne“, na čemu se izgubilo jako puno vremena, krajem prošlog mjeseca zagrebački vijećnici odbili su gradonačelnikov Plan gospodarenja otpadom. Iako odluka ima i političku pozadinu, valja znati da je sustav koji Bandić želi uvesti najskuplji mogući i neracionalan jer stvara privrženost gomilanju otpada, a ne njegovo odvojeno prikupljanje i recikliranje. Milijardu kuna vrijedila bi njegova realizacija, a građanima bi računi rasli jer se ne predviđa ni kvalitetno recikliranje otpada pa ni pravednija naplata. Taj sustav na putu je da zatrpa Zagreb plastičnim kantama a sva radna mjesta koja se otvaraju nisu ona u kružnom gospodarstvu nego honorarna, u Čistoći, na evakuaciji uglavnom nerazvrstanog smeća u Centar za gospodarenje otpadom koji proizvodi gorivo iz otpada (SRF). To gorivo treba biti dovoljno kvalitetno da ga se može po velikoj cijeni spaliti u cementari ili će u protivnom biti odloženo, što znači da se stvara novi deponij gdje ga ne treba biti. U CGO-ima Marišćina i Kaštijun dogodilo se ovo drugo, jer nije lako postići dovoljno kvalitetno gorivo. 
 
No, ono što je ključno čak nije protivljenje zagrebačkih vijećnika nametanju Centra za gospodarenje otpadom – što bi bilo logično jer je izgradnja takvog centra kod Rijeke građanima donijela ogromne račune, a problema je više nego što ih je njime riješeno – već nevoljkost političara da preuzmu odgovornost i golemi otpor javnosti prema bilo kojoj vrsti projekata koji imaju veze s otpadom. Naime, Plan u Zagrebu pao je na katastrofalno iskomuniciranoj gradskoj ideji da se kod Brezovice, u blizini naselja smjesti gradska kompostana za biootpad te da se u Podsusedu, na lokaciji zloglasne stare cementare, izgradi reciklaža građevinskog materijala. Za to je javnost saznala u zadnji trenutak, iz Plana, jer je grad u urbanističkom planiranju išao linijom manjeg otpora pa nije predvidio i obradio različite alternativne lokacije. Sortirnice, kojih bi trebalo biti nekoliko diljem velikog grada zamjenjuje jedna velika, usput nagurana u CGO Resnik, koji svoj smisao ima samo ako ga se hrani ogromnim količinama nerazvrstanog otpada. Taj problem nije novost, no u prostornom planiranju pogodovalo se kojekakvim 'rodijacima' s kojima je Grad po bagatelnoj cijeni zamjenjivao atraktivno zemljište, umjesto da se odavno vodilo računa da svako naselje ima dovoljno prostora za otpad koji stvaraju njegovi stanovnici. Zato umjesto reciklažnih dvorišta svako naselje ima bar nekoliko javnih deponija glomaznog otpada koji se interventno rješavaju, a da nikada ne bude ispisana ni jedna jedina komunalna kazna. 
 
U javnosti je konsenzus postignut – smeće nećemo, a što ćemo s njim – ne znamo. Godinama je grad bez većih ambicija gurao spalionicu, a sada se pokušalo preko koljena slomiti problem koji tinja desetljećima. Zagreb je davnih devedesetih godina za vrijeme starog ZGO-a kojeg je vodio Stjepan Nikolić, imao više reciklažnih otoka nego deset godina kasnije i razrađeniju medijsku strategiju o potrebi recikliranja nego što je ima danas, a to pokazuje koliko smo nazadovali. Umjesto ustrojenog prikupljanja i reciklaže imali smo dva velika požara u nekadašnjoj spalionici opasnog otpada na Jakuševcu i nekoliko paleža u Jankomiru, na deponiji auto-olupina. Gutali smo crni dim i sretni smo što Jakuševec već nije odletio u zrak od nakupljenog metana. Imamo tisuće tona otpadnog mulja u pročistaču otpadnih voda koji godinama pročišćava oborinske vode iz kanalizacije. Otpad uglavnom ne razvrstavamo, opasni otpad izvozimo, a sada nam za utjehu gradski čelnici nude i da po cijeni od 100 eura po toni izvezemo i biootpad. Recikliranjem 10.000 tona otpada otvara se 240 radnih mjesta, spaljivanjem 40, a odlaganjem 10. Sve se to zna i sve se to ignorira, uz blagoslov Ministarstva zaštite okoliša i energetike koje jako dobro razumije problem, ali na njega ne reagira. Građani imaju vlast kakvu zaslužuju, bolje izgleda ne možemo.
 

Nina Domazet, www.energetika-net.com

Povezane objave

Kuna je ime novca, ali i još nešto više

hrvatski-fokus

Doživi Sloveniju!

HF

Dramatičan porast uvoza hrane

HF

Amoralno je i pravno neutemeljeno oporezivanje mirovinskih primanja

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više