Etnički očišćeni hrvatski istočni Srijem

Koga nema, ne treba mu ni prava. I to je metoda kojom se Srbija koristi

Da nije najnovijih ekscesa opskurnog ratnog zločinca i fašista Vojislava Šešelja, o vojvođanskim Hrvatima se zasigurno ne bi pisalo ni ovih dana, iako je njihov Križni put započeo već 1988./89. godine, u vrijeme velikih mitinga i bujanja srpskog ekstremnog nacionalizma kojega su Milošević i njegova vlast koristili kao batinu kojom su trebali udariti ne samo po susjednim republikama, nego i po nacionalnim manjinama u samoj Vojvodini i Srbiji. Preko 40 tisuća Hrvata istjerano je ili pobjeglo pod pritiskom, najviše iz Srijema i južne Bačke, poglavito iz podunavskog dijela. Etničko čišćenje provodili su sinkronizirano država i paravojne četničke formacije i skupine (počevši od policije, vojske, aktivista vodećih političkih stranaka do ekstremista iz redova Srpske pravoslavne crkve, Srpskog četničkog pokreta, Srpskih sokolova, odreda „Dušan Silni“, Arkanove SDG, Bokanovih „Belih orlova“ i skupina srpskih dragovoljaca koji su uglavnom stizali iz unutrašnjosti Srbije).

Župna crkva Svetoga Mihovila Arkanđela u Novom Slankamenu

Punih dvadeset godina poslije najvećih progona, napokon se i u samome Srijemu javno progovorilo o svemu što je hrvatski narod proživljavao u razdoblju od 1991. do 1995. godine. Predsjednik Republike Hrvatske, dr Ivo Josipović, posjetio je Srbiju i Beograd 1./2. rujna 2011. godine i tom prigodom s predsjednikom Vlade AP Vojvodine  Bojanom Pajtićem obišao i od Hrvata očišćene Kukujevce, jedno od sela u Srijemu koje je u razdoblju od 1991. do 1995. godine podnijelo najveće žrtve. „Moramo biti svjesni činjenice da je strah hrvatskog stanovništva u Vojvodini prisutan i danas, poglavito ovdje u Srijemu, jer su oni prošli kalvariju u kojoj je 25 Hrvata brutalno ubijeno, a njih 40.000 je moralo otići, što milom, što silom“, rekao je tom prigodom predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća u Srbiji, Slaven Bačić. (http://www.hrvatskarijec.rs/vijest/A5360/Pokazite-svoj-nacionalni-ponos,–svoju-hrabrost,-svoju-odlucnost/; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 5. 5. 2018.)

Biskup Srijemski, msgr. Đuro Gašparović istaknuo je sljedeće: „Iz svih srijemskih župa su tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća masovno proganjani katolici, a razlika je samo u postocima. Naime, negdje je to bilo oko 70, negdje 80., a negdje i 95 posto katoličkih vjernika“ – nakon čega je predsjedniku Josipoviću pokazao unutrašnjost devastirane crkve Presvetog Trojstva, koja je  služila kao pilana, a neko vrijeme i kao štala, u kojoj su srpski doseljenici držali stoku (ovce i koze). (Izvor: isto) Svoj kratki i potresni govor tom je prigodom u ime protjeranih žitelja sela održao i Milan Cindrić, koji je s obitelji prošao torturu i trajno napustio Vojvodinu u jesen te ratne 1991. godine. On je među ostalim rekao: „Više od 50-ak mještana su na neviđene načine mučeni i zlostavljani od strane specijalne policije  MUP-a Srbije, pod optužbom da držimo oružje, radio stanice, da smo ustaše, iako u našim kućama koje su temeljito pretresli nisu pronašli ništa od toga. Sve se to događalo u studenom i prosincu 1991. godine, kao uvertira u nešto, još mnogo strašnije. Naime, tukli su nas palicama, rukama, nogama, kundacima, stolicama i ne znam čime sve ne, a sve se to događalo u stanici policije u Šidu, po ulicama, kod željezničke stanice, na putu prema Fruškoj gori, jednom riječju – svagdje gdje su stigli. Ovu torturu sam i osobno proživio, da bi mi na kraju moji mučitelji rekli, s nožem pod grlom i policijskim pištoljem u ustima, kako se moram odseliti ili će me zaklati, te da će mi zauzvrat ostaviti braću i roditelje da mirno žive u selu. Na moj upit zašto se moramo seliti kada za ništa nismo krivi, kada nam nisu našli oružje, kada nijedan Hrvat nikada nije zapucao, a nijednom Srbinu se u selu nije ništa dogodilo te da nismo zaratili sa vlastima u Srbiji, odgovor je bio da se moramo seliti, jer 'ako nećete milom, onda će prva polovica sela izaći silom, a druga milom'. Još su dodali da kada očiste Kukujevce i Slankamen, problem Srijema bit će riješen. To isto su poslije ponovili još dvojici Kukujevčana koje su, također, pretukli i mučili'.“ (http://www.hrvatskarijec.rs/vijest/A5360/Pokazite-svoj-nacionalni-ponos,–svoju-hrabrost,-svoju-odlucnost/; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 5. 5. 2018.)

Usprkos obećanjima (posvjedočio je tom prigodom Milan Cindrić), nakon što su protjerali njega, isto su tako postupili i s drugim članovima obitelji. Spomenuo je i one koji su izgubili svoje živote u Moroviću i Kukujevcima, samo zato što su Hrvati i što nisu stigli na vrijeme pobjeći (braću Matu i Ivicu Abjamović – koje je od kuće odvela vojna policija „JNA“ i čija je sudbina i danas nepoznata; tri člana obitelji Matijević – među kojima je bio i malodobni Frano star nepunih 14 godina (oteta i odvedena neposredno prije preseljenja, da bi tek nekoliko godina poslije, nakon mirne reintegracije hrvatskog podunavlja, njihovi posmrtni ostaci bili pronađeni u jednom privatnom vrtu na području sela Mohova, kod Iloka), monstruozni masakr nad tročlanom obitelji Oskomić-Tomić – jedan od rijetkih procesuiranih slučajeva, mada sa simboličnim kaznama počiniteljima, ubojstvo Živka Litrića – koji je umoren u svojoj kući), kao i sugrađane koji su ni krivi ni dužni završili u srbijanskim logorima.  Na kraju, predstavnik protjeranih mještana Kukujevaca rekao je:

„Svi se mi Kukujevčani pitamo danas je li problem Srijema sada konačno riješen, te zašto se ne procesuiraju ljudi i postrojbe za koje se znaju imena. Kako je moguće da se to dogodilo u Srbiji za koju nas se uvjerava da nikada nije bila u ratu? Možda nam je odgovor dala policija te tužne i mračne jeseni 1991. godine:  'kada očistimo Kukujevce i Slankamen, problem Srijema je riješen'…Mi, gospodine predsjedniče, nismo ovdje da sudimo i presuđujemo, to je posao državnih vlasti. Nismo ovdje, niti nam pada na pamet, da optužujemo cijeli srpski  narod, jer onaj tko osuđuje cijeli narod nije i ne može biti čovjek. Mi smo danas ovdje kako bismo podsjetili da su u etničkom čišćenju sudjelovale i tadašnje legalne institucije Republike Srbije, za što i danas postoji više desetaka tisuća svjedoka, te da podsjetimo da za to nitko do danas nije odgovarao. Također, ovdje smo gospodine predsjedniče i da izrazimo zadovoljstvo sa znatno boljim stanjem u kojem danas živi ovih preostalih osam obitelji, te da se zahvalimo svima onima koji su tome doprinijeli, ali i da damo punu potporu župniku Nikici Bošnjakoviću i biskupu msgr. Đuri Gašparoviću, te da izrazimo i potporu Zavičajne udruge Kukujevčana i Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata u obnovi naše crkve –bazilike Presvetog Trojstva i da izrazimo nadu da će u ovom projektu pomoć dati vlasti u Republici Srbiji i vlasti u Republici Hrvatskoj,  jer se radi o zaštićenom kulturnom spomeniku.“ (Izvor: isto )

Ovaj otužni skup kojemu se od lokalnog stanovništva i lokalnih tijela vlasti nitko nije primaknuo ni blizu (pogotovu preostalih nekoliko domaćih Hrvata) još jedno je svjedočanstvo o tomu kakav je položaj našeg naroda na njegovim autohtonim područjima, u mjestima u kojima je oduvijek činio većinu.

Samo u Kukujevcima i Novom Slankamenu ubijeno je 13 Hrvata (Kukujevci 8, Novi Slankamen 5). U Kukujevcima je (do te 2011. godine) ostalo samo 8 hrvatskih obitelji, dok ih je protjerano više od 500 (od preko 2.000 Hrvata, koliko ih je bilo 1991. godine, u ovom selu danas živi svega 15-ak). Uzmu li se u obzir demografski podaci, jasno je da je broj Hrvata u Srbiji i Vojvodini drastično smanjen. Tako se, primjerice, 1961. godine u Vojvodini ukupno 145.341 građanin izjasnio kao Hrvat, što je predstavljalo 7,8 % u odnosu na ukupno stanovništvo pokrajine, dok je taj broj 2011. godine bio 47.033 – ili samo 2,4 % od ukupnog stanovništva. Dakle, u promatranih 50 godina, u apsolutnom broju, Hrvata je bilo manje čak za 98.308, dok je njihov udjel u ukupnom stanovništvu 2011. godine gotovo 3 puta manji nego je bio 1961.!

Kukujevci su, nažalost, samo jedan od mnoštva primjera etničkog čišćenja, kakvih bi se moglo naći diljem Srijema i Bačke (od Šida, Višnjićeva, Gibarca, Morovića, Jamene, Hrtkovaca, Nikinaca, Erdevika, Sota, Vašice, preko Neština, Beočina, Sremske Mitrovice, Rume, Petrovaradina, Sremskih Karlovaca, Sremske Kamenice, Iriga, Inđije, Maradika, Beške, Golubinaca, Novog i Starog Slankamena, Zemuna, Surčina, Novih Banovaca, do Sonte, Bača, Plavne, Vajske, Bačke Palanke, Sombora, Kljajićeva, Novog Sada …). Teror nije u svim mjestima imao tako drastične oblike kao u Kukujevcima, ali je rezultat gotovo isti: autohtonog hrvatskog stanovništva u njima gotovo nema. Mladi su uglavnom otišli, stari umiru, pa ono što nije uspio Miloševićev režim i njegovi pomagači, dovršit će vrijeme. U tom kontekstu, sva obećanja koja čujemo od Vučića, o nekoj tobožnjoj „ravnopravnosti“ tamošnjih Hrvata zvuče kao vrhunski cinizam. Nitko u Srbiji ni ne pomišlja priznati što se tamo dogodilo, a ne pada im napamet pozvati one koji su otišli pod pritiskom – a tamo i danas imaju imovinu na koju ne mogu ostvariti zakonsko pravo posjeda i njome raspolagati. Koga nema, ne treba mu ni prava. I to je metoda kojom se Srbija koristi.

Zlatko Pinter