Povlašteni srbijanski i slovenski fašizam

Nema razlike između crvenoga boljševizma i crnoga fašizma

 

 

ALTERNATIVNE ČINJENICE – Kad država, da ne kažem Hrvatska vlada ima neki problem ili pitanje mogućeg političkog ili potencijalno ideološkog prijepora kojeg nije u stanju riješiti, „problem“ se običava poslati HAZU-u da ga on nekim povjerenstvom razmotri i autoritetom institucije ponudi javnosti. O akademiji kao ustanovi i o akademicima kao osobama neupitno dokazanih i međunarodno potvrđenih vrijednosti uistinu nema razloga biti nepovjerljiv. Upitna su mjerila participiranja u povijesti i u akronimu CKR-a.

Lavine pojedinačnih ili razbacanih ideoloških naplavina na obilje tema što ih pokušava riješiti praksa nije ništa drugo do industrija dosjetki i obmana što se svode na činjenice u kojima sudjeluje sve više ljudi upitnog znanja i sposobnosti interpretacije hrvatske povijesti pune laži koju stručnjaci nazivaju revizionizmom.

 

SUOČAVANJE ILI SUČELJAVANJE S POVIJESTI

 

Suočavanje ili, bolje rečeno, sučeljavanje s hrvatskom prošlosti  daleko je ozbiljnije pitanje od osoba koje u njemu sudjeluju kako bi reviziju revizionističke revizije cjelokupnog revizionizma hrvatske i jugoslavenske povijesti usuglasili činjenicama koje se ne odnose samo na posljedice žrtava rata i poraća Drugog svjetskog rata, nego i Prvog svjetskog rata nakon kojeg je Hrvatska samo zamijenila podanički položaj europske monarhije balkanskom monarhijom; ona je 1941. okolnostima kapitulacije Jugoslavije iznjedrila tri fašističke države. Srbiju pod Nedićem, Hrvatsku pod Pavelićem i Sloveniju pod Rupnikom. Spomenute su države bile dužne provoditi rasne zakone zbog kojih je Hrvatska uz Židove i Cigane dodala, ne bih rekao Srbe nego, srpske radikale. Zar se hrvatska za razliku od Srbije i Slovenije tretira kao fašistička država samo zbog Srba?

 

To nije jednostavan posao niti ga je moguće rješiti u sastavu povjerenstva koje je iznjedrila politika utemeljena kadrom odškolovanom na kulturi AGITPROPA[1] u kojemu crveni boljševizam osuđuje i nemilosrdno prijeti crnom fašizmu mada su metode obje ideologije bile identične. Kao što su države na putu od Berlina do Moskve postale fašističke tako su na pobjedničkom putu nad fašizmom od Moskve do Berlina, ruskom okupacijom, postale socijalističke što je izbjegla jedino Titova Jugoslavija. Taj dio Titove Jugoslavije zastrt je maglom; ona ignorira hrvatsku povijest koja je u dinastičkoj monarhiji bila tretirana kao gubitnica Prvog svjetskog rata jer su Hrvati bili u sastavu Austro-ugarske monarhije, a nakon Drugog svjetskog rata jedino je NDH tretirana kao gubitnica rata mada je istu sudbinu doživjele Nedićeva Srbija i Rupnikova Slovenija. 

 

Nitko još nije postavio pitanje  ili ako ga je postavio nije dobio odgovor o razlozima zbog kojih je jedino Hrvatska obilježena fašizmom koji je povijesno bez ijednog materijalnog dokaza o hrvatskom fašizmu[2] ali mnoštvom konstrukcija instaliranih u industriji podvala i laži kojima je izgubljen  smisao razumne rasprave. Kako se moglo dogoditi da Nedićeva Srbija ne postane isto što i NDH? Zar samo zato što su nakon kapitulacije Italije (1943.) Srbi na svojim šajkačama skinuli kokardu i stavili petokraku? Ako je to jedini simbol srpskog antifažizma on je uistinu nedostatan da bi opravdao njihov put do Bleiburga na kojem su doslovce nastavili politiku srpskog monarhofašizma koji je zaustavljen od sila osovine 1941. godine. Taj dio povijesti je zamračen i pedeset godina izostavljen kao činjenica kojom je srpski fašizam pretvoren u antifašizam tako što je NDH proglašena fašističkoim tvorevinom mada nije bila želja i volja hrvatskog naroda nego istih okolnosti koje su iznjedrile Nedićevu Srbiju, ali bez istih posljedica.

 

Hrvatska država je žrtva medijske moći kojom se ignorira položaj Hrvatske iz,među dva svjetska rata, a svaki se otpor Titovoj Jugoslaviji proglašava desničarenjem kao drugim imenom za fašizam. Tako zvani i, ničim izazvani, antifašisti opasani pojasom političke nevinosti, uporno se bore protiv anonimnih fašista pozivanjem ili ispisivanjem simbola crnog terora iz arsenala istih onih pojava što su ih podmetali crveni da bi okrivljavali crne. Bogata je to praksa i iskustvo tajnih službi koje su svoje pedesetogodišnje iskustvo djelovanja u zemlji i u inozemstvu plasirali da bi hrvatsku sotonizirali. Sve ostale socijalističke zemlje djelovale su unutar svojih granica. Danas, kako piše dr. sc. Lončarević gost komentator (Večernji list, 18. 2. 2017.), na nekima je svaka država bolja od Hrvatske, ako od nje nemaju osobnu korist. U takvoj konstelaciji nemoguće je ostvariti državne interese nacionalnim vrlinama sve dok traje prebrojavanje žrtava rata i poraća Drugog svjetskog rata.

 

Značajno je to razdoblje u kojem su bile  zamračene činjenice velikosrpskog nasilja u razdoblju od 1918. do 1941. Nužno je spoznati da je to razdoblje iznjedrilo Pavelića kao teroristu usmjerenog protiv nasilja dinastije s ustašama koji nisu fašizmom utkani u hrvatsko nacioalno biće, niti je Ante Pavelić bio želja i volja Hrvatskog naroda. Velikosrpska propagandna kultura uporno želi prikazati hrvatsku nacionalnu opstojnost kao osmišljen akt protiv srpskog naroda, ali bez ijednog materijalnog dokaza. Naprotiv! Svaka, od srpske politike, ispružena ruka bila je posezanje za Hrvatskom državom, a nikad očekivanim prijateljstvom. Uistinu su već dosadne ostrašćene i definitivno neznalačke rasprave na temu Srba i Hrvata što je u nas bliže zamjenicama „mi“ ili „oni“! Sulude su konstrukcije tko su bili veći domoljubi ustaše ili partizani? I jedni i drugi bili su isključivo žrtve totalitarnih politika što traži ideološki odmak umjesto interpretacije povijesti po glavi stanovnika prezadužene i ideološki posvađane države.

 

Za Hrvatsku je tragično što vezano uz sučeljavanje s prošlosti u povjerenstvu nema Sonju Biserko (predsjednicu HHO Srbije) i afirmiranu povjesničarku Latinku Perović; one puno bolje osvjetljavaju prošlost i zablude srpske politike od Klasića, Jakovine, Goldsteina, Budaka i sličnih ideološki ostrašćenih tumaća koji ne dodiruju srpski hegemonizam.

 

Napokon, nema suda koji bi presudama mogao ustanoviti nacionalnu katarzu zbog počinjenih zločina ni Hrvata, a ni Srba. To što je konstatirala Latinka Perović za stanje u Srbiji možda je manje aktualno u Hrvatskoj koja osudila zločine NDH i koja nikad nije bila agresor. Zato Latinka Perović, između ostalog za stanje u Srbiji kaže:„To je duboka frustacija, katastrofa koju je doživjela zemlja i narod, to nije lak proces, to je pitanje samosazrijevanja, pitanja crkve, školskog sustava, medija. To je dug proces od kojeg Srbija, ako želi zaustaviti vlastite degradacije ne smije odustati. Još se ne može reći da je taj rat okončan na način koji neće dopustiti obnovu sukoba.“ U tom i takvom kontekstu svjedoči srpska Vlada izjavama koje izlaze iz glava ljudi što predstavljaju srpsku politiku.

 

Latinka Perović navodi baš ono sudbonosno što je Drugim svjetskim ratom zanemareno ili pak izbačeno kako bi se pripisalo fašizaciji zbog Endehazije koja nije bila ni nezavisna, ni država, a najmanje narodnom voljom stvarana baš kao ni prva Jugoslavija, pa ni Titova. „Ništa se nije dogodilo slučajno. Prije svega nije dobro proučena Jugoslavija između 1918. i 1941. Ponovile su se krize koje su više potiskivane nego rješavane i u povijesnim situacijama kakve su bile Prvi Svjetski rat, pa Drugi Svjetski rat…“ Naravno, naši vrli povjesničari ne spominju kako je skončao Stjepan Radić, a još i manje da je pakt s Hitlerom sklapao Cvjetković uz suglasnost princa Pavla, a ne Ante Pavelić koji je bio samo figura kao i Nedić u Srbiji. Zar je Srbija ikad bila antifašistička? Svjedoči li o tome rehabilitirani Draža Mihajlović? Odgovor na ta pitanja nitko nije tražio.

 

Valjalo bi se posebno baviti likom i djelima Dobrice Ćosića i ulogom u stvaranju ideje „svi Srbi u jednoj državi“ uz konačno njegovo priznanje da je poražen i kao pisac i kao Srbin koji si je umislio da je otac domovine. To je uistinu srpski problem, ali ništa manji nije ni u Hrvatskoj kad je, ponekima, potreban otac domovine ili pak dizanje spomenika koji što su veći ljudi koji ga podižu su manji!

 

CJELOVITA KURIKULNA REFORMA

 

Djelotvornost obrazovne reforme valjalo bi da je u onome što se zove filozofija života kojom bi građani Hrvatske živjeli neovisno o političkim, vjerskim, nacionalnim i svjetonazorskim uvjerenjima. Najveći, a možda i jedini globalni resurs kojim Hrvatska raspolaže su prirodne ljepote koje nam nisu o(p)stale, zbog pameti nego zbog siromaštva. Valjalo bi prirodne ljpote pretvoriti u nacioinalni resurs bogatstva istim onim čuvnjem kojim švicarci čuvaju tuđi novac u svojim bankama. Nije li sintagma: „Zrak i voda su besplatni do čistog zraka, i sve manje, vode bit će sve skuplje doći“ izazov kojim bi odgajanjem valjalo označiti novi početak? Sve obrazovne reforme samo u nazivu su imale odgoj koji u praksi nije postojao.  Postao je prostor prčkanja ideoloških i političkih avanturista koji su promašili sve za što su se školovali bez odgoja kao imperativa discipline, rada i odgovornosti što je valjalo njegovati u svakom nastavnom prdmetu. Ambicijama bez sposobnosti i bez pedagoškog erosa.[3] u pedeset godina prošle države i nastojanjem u sadašnjoj javljale su se koncepcije pod geslom društva znanja, doživotnog obrazovanja i, naravno, neizbježnom brigom za mlade i za bolju budućnost. To su bile onda, a i danas su floskule zbog sinekura u kojima su svi ostarjeli ostavivši mladima da brinu o sebi i nitko još nije zbog bilo koje od brojnih reformi dočekao bolju budućnost.

 

„Bolja budućnost“ nije obrazovni cilj nego je filozofija života ili odgojni imperativ koji ne pripada političkim strankama nego svim građanima Republike Hrvatske, ponavljam, sintagmom: „Zrak i voda su besplatni“. To je činjenica koja nije inkorporina u ono što bismo mogli označiti filozofijom života koju bi valjalo provoditi u svim nastavnim predmetima i posebno u ustanovama poput vrtića odgojem za očuvanje prirode kako bi tek za desetak godina dobili prvu generaciju koja bi od čiste prirode stvorila resurs i ljepote pretvorila u bogatstvo. Koliko god djelovalo cinično pema projekcijama CKR-a  kad bi reformom svih reformi odgojnog procesa u Hrvatskom školstvu valjalo poćeti selekcioniranjem otpada, kako bi općine, gradovi i država imali manje posla u zbrinjavanju, a građani veće odgovornosti u selekcioniranju otpada.

 

Reforme našeg školstva slične su poštanskoj škrabici u koju su ubacivane ponude osobnih ili inozemnih iskustava, da bi politička opcija najutjecajnije osobe doslovce vodila rat s osobama čije su ponude propale o čemu i danas, na neki način, svjedoči sudar Gutenbergove s digitlnom galaksijom.[4]Stoga očekivanja u odgoju i u obrazovanju ne bi valjalo tretirati kao reformu školstva, nego nastojanjem na promjenama koje nude neku vrst nacionalnog konsenzusa.

 

Izbjegavanje nesporazuma moguće je inventurom paradigmi koje valja raspraviti. Tako, primjerice, pitanja udžbenika, slobodnog vremena, nastavnih programa, metodoloških pristupa i zanemarivanje odgoja je golemi prostor za čiju kontrolu nije dovoljna reforma nego disciplina provedbe, rekli bismo, filozofije života u kojoj se od znanja više mora tražiti odgovornost.

 

INVENTURA NASTOJANJA I POJMOVA KOJE VALJA DEFINIRATI

 

1. Vrtići i druge predškolske ustanove dužne su provoditi isključivo odgojne mjere i zanemariti obrazovne zahtjeve poput učenja pjesmica i nerazumnih, dakle, psihi nedostupnih pojmova. U vrtićima valja nastojati na higijeni koja pridonosi zdravlju i na disciplini koja podučava što je lijepo, a što ružno, što se smije, a što se brani, što je dobro, a što loše, što je korisno, a što je štetno i tomu slično.

 

2. Kreativnost i darovitost se ne podučava u školi! Kao što postoje više ili manje daroviti i kreativni učenici, tako jednako postoje manje ili više kreativni i daroviti nastavnici. To je priroda podarila, a drugo je pitanje hoće li učenici imati sreću da im predaje daroviti nastavnik ili će nastavnik imati sreću i dobiti nadarenog i kreativnog učenika za neki predmet, za neko područje i t.d.

OPASKA: Socijalni napredak ne ovisi o darovitim pojedincima; oni odlaze tamo gdje ih čekaju najbolji uvjeti. O tomu svjedoče brojni primjeri iz područja znanosti, sporta i umjetnosti. Naravno, ovisno o mogućnostima darovitima uvijek valja stvoriti ili otvoriti putove njihova napretka, ali ne na štetu podizanja općeg prosjeka.

 

3. Prosvjetne vlasti su dužne ustanoviti stupnjeve nastavnih programa:

– u osnovnim školama valja ustanoviti jedinstven nastavni program udžbenikom za razredni i predmetni program, što rasterećuje pretrpanu učeničku torbu.

– u srednjim školama valjalo bi ustanoviti a) minimalni obrazovni program za stanoviti broj stručnih škola (frizerske, pedikerske i slične struke); b) optimalni program za stanoviti stručne škole kao što su građevinske i elektrotehničke; i c) rigorozni program za škole koje traže neupitno znanje iz matematike, fizike i kemije ili iz predmeta društvenih disciplina (viši razredi gimnazije).

– u višim i visokim školama i na fakultetima otvoriti mogućnost slobodnog upisa, ali ograničiti, strogo ograničiti, socijalne privilegije koje donosi upis i nastojati ispitnim zahtjevima, doslovce, zaustaviti hiperprodukciju u korist kriterija.

Netočno je, lažno je i samo je ideološki oportuno tvrditi da su svi za sve i da je sve za svakoga. Svima sve može i potrebno je da bude jednako dostupno! Selekcijom je jedino moguće odnjegovati visoke domete. Socijalni napredak je moguć podizanjem prosjeka na višu razinu, a ne bavljenje, ne isključivo bavljenje darovitima!

 

4. Odgoj, lijepo ponašanje, moralne vrijednosti, smisao demokracije, ljudske slobode i stanje duha nije i ne može biti nastavni predmet. To je nastojanje svakog nastavnog predmeta s tim da nedostatna odgojna postignuća od strane roditelja dužna je nadoknaditi obvezna škola.

 

KAKO POČETI?

 

Zanemarujući ovom prigodom predškolske ustanove valja naglasiti da svaki dio, prvo, razredne a kasnije predmetne nastave, mora imati ugrađen, ali doslovce, ugrađen smisao čuvanja prirodnih ljepota i poticanje svih mogućih putova ili pravaca njihova pretvaranja u bogatstvo. Valjalo bi nastojati da se program i udžbenici svakog predmeta ili poduke usmjere na imperativ njegovanja i zaštite prirodnih ljepota koje će postati naše nacionalno bogatstvo ako ih znamo koristiti na pravi način. To je, primjera radi, da se računski zadaci i matematički problemi postave tako da se u njihovu rezultatu može prepoznati korist ili šteta od skupljanja otpada, kao i njihova sortiranja za potrebe reciklaže. Jednako tomu valjalo bi nuditi primjere koji će izračunom zadaće upozoriti na moguću korist ili pak štetu ako se krivo radi ili postupa s onim što bi valjalo, čuvati, gospodariti, štititi ili na drugi način učiniti štedljivim. Nisu li vožnje automobilom ili upaljene žarulje bez potrebe rasipnost energenta? Tko nas upozorava da nema izlaska iz gospodarske krize, ako se u njoj ne ponašamo i ako živimo kao da smo u krizi kako u nju nikad ne bi zapali?

 

Primjeri iz kemije ili fizike davali bi poticaja ako bi nudili spoznaju o posljedicama korištenja herbicida, pesticida ili insekticida.. Povijest bi mogla tražiti primjere iz ratova koji su pokazivali da je destrukcija u samo nekoliko minuta ili sekundi uništavala stoljetne zasade, arhitekturu ili pisanu baštinu. Zadaćnice iz hrvatskog jezika imale bi teme u kojima bi se domoljublje očitovalo prepoznavanjem onih koji svojim štetnim, nesavjesnim i na drugi način neprimjerenim načinom, uništavaju ili su neodgovorni spram onog što je vrijedno čuvati, njegovati, racionalizirati. Znači da bi domoljubi bili oni koji Hrvatsku čine urednom, štedljivom, susretljivom očuvanom od svake destrukcije ili devastacije. Zastave i himna bi bili u službi dostojanstva, a ne plašenja itd.

 

Bilješke:

 

 

Željko Mataja